Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-740/15 (EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-740/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP 740/15, rješavajući apelaciju EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 010169 15 Gž od 15. januara 2015. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 010169 08 I od 15. oktobra 2014.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zaposlenik apelanta Petar Mrkonjić iz Sarajeva, podnio je 17. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 I 010169 15 Gž od 15. januara 2015. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 I 010169 08 I od 15. oktobra 2014. godine
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 I 010169 08 I od 15. oktobra 2014. godine određeno je da se izvršenje u predmetnoj pravnoj stvari obustavlja kao i da se ukidaju sve sprovedene radnje.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenjem Osnovnog suda od 19. juna 2008. godine dozvoljeno izvršenje u korist tražioca izvršenja (Intesa Sanpaolo Bank d.d. Bosna i Hercegovina) protiv izvršenika Jovice Simića i Jove Tanasića radi naplate duga u iznosu od 2.305,75 KM zajedno sa sporednim potraživanjima.
4. Ukazano je da je zaključkom Osnovnog suda od 22. septembra 2014. godine tražilac izvršenja (Intesa Sanpaolo Bank d.d. Bosna i Hercegovina) pozvan da se u roku od osam dana izjasni da li je novčano potraživanje izmireno u cijelosti a na osnovu sudskih priznanica i zapisnika o neprovođenju pljenidbe od 23. jula 2014. godine koji su uloženi u spis predmeta.
5. Istaknuto je da je podneskom od 9. oktobra 2014. godine apelant obavijestio sud da je ugovorom o cesiji zaključenim sa cedentom Intesa Sanpaolo Bank d.d. BiH postao vlasnikom predmetnog potraživanja, te da ima legitimaciju stupiti na mjesto tražioca izvršenja. Također, apelant je predložio da sud donese rješenje kojim će biti određen za novog tražioca izvršenja.
6. Osnovni sud je naveo da po mišljenju tog suda nakon pravosnažnosti odluke o prijedlogu za izvršenje na osnovu izvršne isprave, u fazi sprovođenja izvršenja, ne može doći do promjene tražioca izvršenja ili izvršenika odnosno nije moguće subjektivno preinačenje. Navedeno je u skladu sa odredbom člana 29. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) koja predviđa da se izvršenje može odrediti i u odnosu na lice koje nije tražilac izvršenja ili izvršenik, po priloženoj izvršnoj ispravi pod uslovom da je do promjene došlo prije podnošenja prijedloga za izvršenje što se dokazuje javnom ili ovjerenom privatnom ispravom.
7. Ukazano je da kada u toku sprovođenje izvršenja tražilac izvršenja svoje potraživanje iz izvršne isprave ugovorom o cesiji prenese na treće lice nema uslova da sud dozvoli promjenu tražioca izvršenja u postupku sprovođenja izvršenja bez donošenja novog rješenja o izvršenju kao ni da član 29. ZIP može biti osnov za to. Po mišljenju Osnovnog suda novi povjerilac je dužan da podnese novi prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave gdje će biti označen kao tražilac izvršenja uz dostavljanje dokaza da je predmetno potraživanje preneseno na njega.
8. Pored navedenog istaknuto je da tražilac izvršenja (Intesa Sanpaolo Bank d.d. BiH) nije postupio po zaključku suda od 22. septembra 2014. godine zbog čega je sud zaključio da je potraživanje tražioca izvršenja u cijelosti naplaćeno i da je povukao prijedlog za izvršenje.
9. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio prigovor koji je Apelacioni sud rješenjem broj 96 0 I 010169 15 Gž od 15. januara 2015. godine odbacio kao nedozvoljen.
10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je predmetni izvršni postupak pokrenut prijedlogom za dozvolu izvršenja podnesenog od strane „Upi Banke“ d.d. Sarajevo (koja je kasnije promijenila ime u Intesa Sanpaolo Banka d.d. Bosna i Hercegovina) kao tražitelja izvršenja. Stoga je rješenje o izvršenju doneseno po prijedlogu tražitelja izvršenja i podrazumijeva isključivo „Upi Banku“ d.d. Sarajevo odnosno kasnije „Intesa Sanpaolo Banku“ d.d. Bosna i Hercegovina kao tražitelja izvršenja.
11. Ukazano je da je prigovor protiv prvostepenog rješenja izjavio apelant, te da se po ocjeni Apelacionog suda njegov prigovor ima smatrati nedozvoljenim budući da se radi o pravnom licu koje nije ovlašteno za izjavljivanje prigovora jer niti je stranka (izvršenik ili tražitelj izvršenja) u konkretnom izvršnom postupku koji je pokrenut od strane Upi Banke d.d. Sarajevo protiv izvršenika niti posjeduje ovlaštenje bilo koje od stranaka u postupku da izjavi prigovor u njihovo ime.
12. Po mišljenju Apelacionog suda poslije donesenog rješenja o izvršenju postupak izvršenja se isključivo može voditi u odnosu na stranke naznačene u prijedlogu za izvršenje, a činjenica da je rješenje o izvršenju dostavljeno drugom licu (apelantu) nikako ne daje mogućnost vođenja postupka sa tim licem.
13. Pri tome je istaknuto da je odlučeno da se predmetni postupak obustavi iz razloga što je tražitelj izvršenja propustio da postupi po zaključku suda od 4. avgusta 2014. godine odnosno od 22. septembra 2014. godine i očituje se o eventualnom namirenju njegovog potraživanja. Također, po mišljenju Apelacionog suda radnja dostavljanja prvostepenog rješenja apelantu kao ni prigovor apelanta protiv tog rješenja nemaju dozvoljen pravni učinak.
14. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje (pravo na pristup sudu) iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo (ZIP i Zakon o parničnom postupku). Ukazuje da su pojedini redovni sudovi u Bosni i Hercegovini u istim činjeničnim i pravnim okolnostima dozvoljavali apelantu stupanje u već započeti izvršni postupak.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj skorijoj praksi rješavao identično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4971/14 od 22. maja 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman