Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1788/17 (U. M.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1788/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1788/17, rješavajući apelaciju U. M., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio U. M.
protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Pr 236552 17 Pžp od 16. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. U. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Blažuja, podnio je 8. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 236552 17 Pžp od 16. februara 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 144. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka r) istog člana, članom 26. stav 1. i 28. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), za koji prekršaj mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 800,00 KM.
2. U toku postupka utvrđeno je, između ostalog, da je inspekcijskim nadzorom izvršenim od strane tržišne inspekcije Grad Banjaluka, Administrativna služba Odjeljenje za inspekcijske poslove, zapisnički konstatovano da 19. januara 2016. godine u poslovnoj jedinici „Gorenje studio“ privredno društvo „Gorenje Commerce“ d.o.o. Sarajevo, u kojem privrednom društvu je apelant odgovorno lice, nije ispunilo opravdan zahtjev kupca S. N. koja je kod istih kupila novu veš mašinu za sušenje veša i zamijenilo neispravnu mašinu za sušenje veša za novi uređaj. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da iz zapisnika o usmenom pretresu od 30. novembra 2016. godine proizilazi da je apelant potvrdio da je S. N. kupila mašinu za sušenje veša 9. oktobra 2015. godine, a da se 27. decembra 2015. godine obratila reklamacijom da se navedena veš mašina zamijeni. Shodno tome, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je u osnovi sporna primjena odredaba člana 26. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da u slučaju nedostatka na proizvodu, trgovac je po zahtjevu i izboru potrošača dužan da: a) ukloni nedostatak na proizvodu o svom trošku, b) zamijeni proizvod sa nedostatkom sa drugim istovjetnim novim ispravnim proizvodom ili c) vrati plaćeni iznos i nadoknadi stvarne, razumne troškove vraćanja proizvoda sa nedostatkom. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se S. N. koristila pravom koje je propisano odredbama člana 26. Zakona o zaštiti potrošača (zamjena proizvoda), te da nije tražila povrat plaćenog iznosa i eventualnu štetu, iz kog razloga se ne može raditi o pokušaju ostvarivanja većeg prava od pripadajućeg, kako to pogrešno smatra apelant. Pored toga, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio apelantove prigovore u pogledu primjene odredaba čl. 30. do
37. Zakona o zaštiti potrošača (prvostepeni sud je naveo da odredbe člana 34. navedenog zakona nisu primjenjive s obzirom da se S. N. obratila zahtjevom za zamjenu proizvoda trgovcu, a ne proizvođaču, a da se ove odredbe odnose na štetu uzrokovanu greškom u proizvodu). Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka i ukazuje da je u konkretnom slučaju pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Osim toga, apelant smatra da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman