Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1547/17 (I. Z.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Služnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1547/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1547/17, rješavajući apelaciju Ivanke Zlomislić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ivanka Zlomislić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 053370 16 Rev od 14. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivanka Zlomislić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Azra Katić i Marinko Katić, advokati iz Čapljine, podnijela je 20. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 053370 16 Rev od 14. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi postojanje prava služnosti prolaza pješke i kolima preko parcele tuženog M.T. a u korist parcele koja je u vlasništvu apelantice, te da je tuženi dužan trpjeti da apelantica vrši navedeno pravo stvarne služnosti i da se naloži tuženom da uspostavi prijašnje stanje kako je bilo prije sađenja voćaka, kao i da joj tuženi izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava stvarne služnosti u zemljišnim knjigama.
2. U obrazloženju drugostepene presude navedeno je da u konkretnoj pravnoj stvari apelantica tužbom traži zaštitu stvarne služnosti, te da se na ovakvu tužbu shodno se primjenjuju odredbe člana 43. stav 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Prema stavu drugostepenog suda, na ovakvu tužbu aktivno je legitimiran samo vlasnik povlasnog dobra, a pasivno legitimiran samo vlasnik poslužnog dobra. Drugostepeni sud je naveo da je od strane vještaka geodetske struke na licu mjesta identifikovana nekretnina apelantice kao povlasno dobro, broj k.č. 875/1, te je identifikovana nekretnina tuženog broj k.č. 879/1 (3124) koja je prema posjedovnom stanju bila upisana na tuženog, ali da je 1982.godine izvršeno cijepanje parcele 879/1 i 875/2, pa iz prijavnog lista proizilazi daje na k.č. 879/1 posjednik poljoprivredni kombinat. Drugostepeni sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelantica dokazala da je vlasnik povlasnog dobra, ali nije dokazala da je tuženi vlasnik poslužnog dobra. Zbog navedenog, drugostepeni sud je zaključio da je neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev za utvrđenje postojanja prava služnosti preko nekretnine tuženog, kao i za izdavanje tabularne isprave podobne za upis stvarne služnosti u zemljišnim knjigama. Osim toga, prema stavu drugostepenog suda, apelantica nije dokazala da je dosjelošću stekla stvarnu služnost ako se ima u vidu da je sporna nekretnina kupljena 1977. godine i da je spornim dijelom apelantica prolazila kao što i sama tvrdi do 1993. godine, a za dosjelost je potrebno vrijeme od 20 godina. Drugostepeni sud je napomenuo da čak i da je apelantica dokazala da je stekla stvarnu služnost dosjelošću, to ne bi bilo relevantno za presuđenje, budući da nije dokazala vlasništvo tuženog na nekretnini k.č. 879/1, odnosno nije dokazala da je tuženi pasivno legitimisan.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, na utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo tj. odredbe čl. 61. do 64. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kada je odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev, te da je za svoju odluku dao pravilne i potpune razloge koje u potpunosti prihvata i taj sud. Naime, Vrhovni sud je istakao da kod činjeničnih utvrđenja da tuženi nije upisan kao vlasnik niti kao posjednik poslužne nekretnine, tuženi nije pasivno legitimisan za vođenje ove parnice, s obzirom da je na navedenoj nekretnini kao posjednik upisan poljoprivredni kombinat, odnosno drugo fizičko lice koje nije predmetnom tužbom označeno kao tuženi.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da su pogrešni zaključci sudova da tuženi nije pasivno legitimisan u predmetnoj parnici, jer na temelju prijavnog lista proizilazi da je upisan kao posjednik sporne parcele, kao i da su pogrešni zaključci sudova da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet dosjelosti, jer se njeno nekorištenje spornog puta u toku rata, prema mišljenju apelantice, ima računati kao vrijeme dosjelosti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih su zaključili da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman