Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-425/17 (M. M.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Istraga
  • Krivični postupak
  • Član 2. EK – pravo na život
  • Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
  • Nije krivična optužba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-425/17

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 425/17, rješavajući apelaciju Mladena Mimića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mladena Mimića zbog navoda o nesprovođenju djelotvorne istrage o učinjenom krivičnom djelu nad njim u odnosu na član II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Mimića zbog navoda o nesprovođenju djelotvorne istrage o učinjenom krivičnom djelu nad njim u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mladen Mimić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića podnio je 3. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nesprovođenja djelotvorne istrage o učinjenom krivičnom djelu nad njim.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog tužilaštva u Bijeljini i Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu) zatraženo je 22. februara i 25. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju, a 10. marta i 25. septembra 2017. godine da dostave kompletan spis koji je formiran povodom apelantovih navoda da je nad njim počinjeno krivično djelo.

3. Okružno tužilaštvo u Bijeljini je odgovor na apelaciju i traženi spis dostavilo 6. i 28. marta 2017. godine, dok je Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu odgovor dostavilo 29. septembra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant 26. marta 2003. godine (oko 22.00 časa) fizički napadnut ispred svoje porodične kuće u Milićima (u daljnjem tekstu: sporni događaj) od strane NN lica ili više njih, kojom prilikom je zadobio tjelesne povrede.

6. Neposredno nakon spornog događaja, apelantov brat Dragan Mimić izvršio je usmenu prijavu Policijskoj stanici (u daljnjem tekstu: PS) u Milićima, te su radnici PS izašli na lice mjesta, obavili uviđajne radnje i o prikupljenim dokazima, saznanjima i preduzetim radnjama sačinili službene akte. Naime, radnici PS Milići su 27. marta 2003. godine uzeli na zapisnik izjave od sedam lica (B. V., M. D., S. D., M. K., B. M., S. T. i M. S.), te od M. C. 28. marta 2003. godine, a na okolnosti obavljenih razgovora s 12 lica (R. C., M. L., A. C., D. V., M. M., D. M., S. V., R. Š., K. Š., K. R., J. S. i J. S.) sačinjene su službene zabilješke.

7. PS Milići je Tužilaštvu u Istočnom Sarajevu - Podružna kancelarija u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo u Vlasenici) 28. marta 2003. godine dostavila Izvještaj broj 12-1-8/02-230-KU-l 1/03 s prikupljenim materijalom o počinjenom krivičnom djelu – teška tjelesna povreda iz člana 135 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) od strane nepoznatih izvršilaca nad apelantom.

8. Apelant je 2. oktobra 2003. godine Tužilaštvu u Vlasenici podnio krivičnu prijavu zbog spornog događaja. Kao motiv izvršenja krivičnog djela apelant je u svojoj prijavi naveo loše međuljudske odnose s direktorom firme AD ,,Boksit“ Milići Rajkom Dukićem, između kojih se vodio i parnični postupak, te je naveo da sumnja da je Rajko Dukić „nalogodavac“ spornog događaja, da sumnja da je direktni izvršilac spornog događaja Milutin Kandić, te još dva neimenovana lica koja su pružila pomoć neposrednom izvršiocu spornog događaja.

9. Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske – Centar javne bezbjednosti u Bijeljini (u daljnjem tekstu: CJB Bijeljina) u više navrata je Tužilaštvu u Vlasnici dostavljalo izvještaj o kontinuiranom radu i radnjama preduzetim na rasvjetljavanju spornog događaja.

10. Tužilaštvo u Vlasenici je 9. marta 2006. godine pod brojem KTN-19/03 donijelo Naredbu o nesprovođenju istrage kojom je odlučilo da se neće sprovesti istraga protiv prijavljenih Rajka Dukića i Milutina Kandića povodom apelantove krivične prijave u kojoj je ukazao da su prijavljeni počinili krivično djelo nad njim zato što iz podnijete prijave i naknadno prikupljenih dokaza ne proizlaze osnovi sumnje da su prijavljena lica počinila krivično djelo za koje su prijavljeni. U obrazloženju naredbe o nesprovođenju istrage je navedeno da je tokom provjera osnovanosti prijave i utvrđivanja osnovane sumnje za otvaranje istrage protiv prijavljenih lica više puta saslušan apelant, te da je u svojstvu svjedoka saslušano 19 imenovanih svjedoka, te su ispitani prijavljeni Rajko Dukić i Milutin Kandić; da je sprovedeno vještačenje putem vještaka medicinske struke i da su preduzete i druge operativne radnje koje bi mogle ukazati na mogućeg izvršioca predmetnog krivičnog djela. Ukazano je da ni sam apelant nije vidio ko mu je kritičnom prilikom nanio tjelesne povrede, a apelant je naveo da je do spoznaje da bi predmetno djelo mogli izvršiti Rajko Dukić, kao naručilac, i Milutin Kandić, kao neposredni izvršilac, došao posredno od kazivanja trećih lica i naročito cijeneći poremećene međuljudske odnose s Rajkom Dukićem. Navedeno je da ni sam apelant za svoju tvrdnju nije imao, niti je ponudio ijedan validan dokaz koji bi Tužilaštvu, a naročito sudu bio prihvatljiv. Istaknuto je da je Tužilaštvo tokom provjera navoda prijave sprovelo svaku moguću procesnu radnju, pogotovo onu na koju je ukazivao apelant, ali da se nije došlo do vjerovatnoće o osnovanoj sumnji koja bi bila dovoljna da se protiv prijavljenih lice otvori postupak istrage. Na osnovu rezultata do kojih je došlo Tužilaštvo tokom provjere navoda prijave, konstatovano je da nema osnova sumnje da se protiv prijavljenih Rajka Dukića i Milutina Kandića otvori istraga za djelo za koje su prijavljeni, pa je shodno članu 216 stav 3 ZKP-a odlučeno da se istraga protiv prijavljenih lica neće sprovoditi.

11. Budući da je apelant u više navrata iskazivao nezadovoljstvo radom u predmetima koji su se vodili u Tužilaštvu u Vlasenici, te da je Tužilaštvu Bosne i Hercegovine podnio više krivičnih prijava protiv tužiteljke koja je vodila postupak u Vlasenici (Biljana Petrović) i glavnog okružnog tužioca Istočno Sarajevo (Rajka Čolovića) zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja i dr., koja se ogleda u navodnoj opstrukciji na rješavanju tih predmeta, to je glavni okružni tužilac Tužilaštva u Istočnom Sarajevu 1. februara 2008. godine donio odluku da se predmeti u kojim je apelant oštećeni ili prijavitelj izuzimaju iz Tužilaštva u Vlasenici i da se ti predmeti rješavaju u sjedištu Tužilaštva u Istočnom Sarajevu.

12. Nakon toga, budući da je apelant u više navrata dostavljao podneske u kojima je iskazivao svoje nezadovoljstvo radom na otkrivanju počinilaca krivičnog djela nad njim, Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu je 20. maja 2011. godine donijelo Naredbu o sprovođenju istrage broj T17 0 KT 0001538 11 protiv Rajka Dukića, Milutina Kandića i Momira Lazarevića zbog osnova sumnje da su počinili krivično djelo: Dukić Rajko - krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 135 stav 2 i ugrožavanje sigurnosti iz člana 148 stav 1 KZRS u vezi sa članom 24 KZRS, Milutin Kandić - krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 135 stav 2, a Momir Lazarević - krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 148 stav 1 KZRS, sve u vezi sa članom 23 KZRS, „na način da su u periodu 2003. godine, na području opštine Milići, nakon što je u prethodnom periodu apelant, samoinicijativno ili kao član Udruženja građana 'Milićanin' - Milići, putem medija, nadležnih organa i na druge načine, radnje u procesu privatizacije preduzeća 'Boksit' - Milići, tadašnjeg direktora Rajka Dukića, prijavljivao kao nezakonite, Rajko Dukić, na za sada neutvrđen način, prethodno dogovorio - podstrekao Milutina Kandića i Momira Lazarevića da na apelanta izvrše fizički napad i preduzmu radnje prijetnje po njegovu i sigurnost njegove porodice, pa je tako Milutin Kandić 26. marta 2003. godine, oko 22.00 časa, u dvorištu apelantove kuće, fizički napao istoga na način da ga je tupo tvrdim predmetom udario u predjelu lijevog tjemena glave, od kojeg udaraca je apelant zadobio tešku tjelesnu povredu opasnu po život u vidu povrede glave s posljedičnim prelomom i krvarenjem u prostoru iznad tvrde moždane opne, dok je Momir Lazarević, na adresu na kojoj je stalno nastanjen apelant, u nekoliko navrata uputio pisma u čijem sadržaju se prijeti napadom na život i tijelo istoga, te na život i tijelo članova njegove porodice, što je kod apelanta opravdano izazvalo osjećaj straha i nesigurnosti“ jer nema dovoljno dokaza da su osumnjičeni učinili krivično djelo.

13. Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu je nakon okončanja istrage, 5. oktobra 2011. godine, donijelo Naredbu o obustavljanju istrage broj TI7 0 KT 0001538 11 kojom je odlučilo da se obustavlja istraga po donesenoj Naredbi o sprovođenju istrage broj TI7 0 KT 0001538 11 od 20. maja 2011. godine jer je utvrdilo da nema dovoljno dokaza da su osumnjičeni počinili krivično djelo.

14. U obrazloženju naredbe je navedeno koje radnje su preduzimane neposredno nakon spornog događaja, 27. i 28. marta 2003. godine. Osim toga, navedeno je da je 30. marta 2003. godine u svojstvu svjedoka-oštećenog u PS Milići saslušan i apelant, koji je odbio dati iskaz „s obzirom da sumnja u kvalitet rada nadležnih institucija“, te da je tog dana, s istim obrazloženjem, izjavu odbila dati i apelantova supruga Stana Mimić. Nakon toga je 28. marta 2003. godine CJB Bijeljina - PS Milići Tužilaštvu u Vlasenici dostavio usmenu krivičnu prijavu Dragana Mimića, kao i materijal o preduzetim mjerama i radnjama traganja za počiniocima predmetnog krivičnog djela. Po zaprimljenim materijalima, Tužilaštvo u Vlasenici se u više navrata obratilo CJB Bijeljina - PS Milići sa zahtjevima za prikupljanje potrebnih obavještenja i aktima, kojima su stavljene primjedbe na propuste u radu i prikupljanju dokaznog materijala u predmetu i iskazane primjedbe i nepovjerenje apelanta i njegove porodice u rad PS Milići.

15. Navedeno je da su zahtjevima Tužilaštva u Vlasenici tražena dodatna saslušanja svjedoka, provjere, prikupljanje dodatnih dokaza, obrade predmeta - spornih koverata i drugih pismena koje je apelant uložio u spis prilikom davanja izjave, sve s ciljem otkrivanja izvršilaca predmetnih krivičnih djela. S obzirom na to da je apelant svojim podnescima i na drugi način u toku istrage ukazivao na lica koja bi mogla imati saznanja o predmetnom događaju, te za njih zatražio status zaštićenih svjedoka, Tužilaštvo u Vlasenici je ta lica saslušalo u prostorijama PS Bratunac. Po nalogu postupajućeg tužioca od 7. aprila 2003. godine, službenici PS Milići sproveli su dodatne radnje prikupljanja dokaza, pa je tako uzeta izjava na zapisnik od apelanta i 16 poimenično navedenih lica. Po zahtjevu za prikupljanje potrebnih obavještenja od 23. avgusta 2004. godine, s ciljem otkrivanja počinioca krivičnog djela, obavljena su dodatna saslušanja sedam poimenično navedenih lica, dok od lica R. B. nije uzeta izjava na zapisnik jer se on izjasnio da ne želi davati izjavu, niti ga interesuje događaj od 26. marta 2003. godine. U izvještaju je takođe navedeno da se na osnovu obavljenih razgovora sa svjedocima M. D., S. P., S. A., D. M., zaštićenim svjedokom G. Lj, može zaključiti da je Milutin Kandić napustio piceriju ,,Centar“ 26. marta 2003. godine oko 21.30 časova i da se više nije vraćao. Isto tako, kritične noći oko 22.35 časova, kada je pretučen apelant, svjedok V. D. vidio je iz svog auta Milutina Kandića nedaleko od apelantove kuće kako se ubrzano udaljava u njemu nepoznatom pravcu, istovremeno dajući opis odjeće Kandića koja odgovara opisu izvršioca krivičnog djela. Prilikom prikupljanja izjava od svjedoka M. D., S. P., A. S., D. M., prema izvještaju CJB Bijeljina može se sumnjati da su svjedoci M. C. i B. M. dali neistinite podatke u vezi s boravkom-alibijem Milutina Kandića, pa je s tim svjedocima ponovo obavljen razgovor. U ponovljenom iskazu M. C., svjedok, ostaje pri prvobitno datoj izjavi. S apelantom je obavljen usmeni razgovor tokom kojeg je ostao pri tvrdnji da je naručilac krivičnog djela Rajko Dukić, izvršilac Milutin Kandić, a da je Momir Lazarević slao prijeteća pisma, kao i to da su ovlašćeni službeni radnici PS Milići Radimir Pantić i Slobodan Srbić vršili opstrukciju u predmetnom slučaju. Prema prikupljenoj medicinskoj dokumentaciji, Tužilaštvo u Vlasenici je 12. aprila 2005. godine naredilo sprovođenje medicinskog vještačenja apelantovih povreda po vještaku medicinske struke, a koje je vještak u svom nalazu i mišljenju prilikom saslušanja u tom Tužilaštvu 20. aprila 2005. godine okvalifikovao „kao teške i opasne po život“, najvjerovatnije nastale po principu zamaha i udara tupo tvrdim predmetom, pri čemu je teško pobliže odrediti vrstu povrednog predmeta, ali je šaka kao povredno sredstvo isključena.

16. Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu je na okolnosti činjeničnog opisa krivičnog djela iz naredbe na zapisnik od 1. jula 2011. godine ispitalo i osumnjičene Momira Lazarevića i Milutina Kandića koji su u svojoj odbrani naveli da su u više navrata saslušavani povodom spornog događaja, te su negirali bilo kakvu umiješanost u spornom događaju. Navedeno je da je upućen poziv za ispitivanje i osumnjičenom Rajku Dukiću, međutim on po pozivu nije pristupio, a prema povratnici i saznanjima policijskih agencija ne nalazi se na području BiH.

17. Na okolnosti navoda iz brojnih apelantovih podnesaka, dostavljenih u spis Tužilaštva u Istočnom Sarajevu, 19. avgusta 2011. godine je u prostorijama Odjeljenja Tužilaštva u Vlasenici ponovo saslušan apelant koji je u svom iskazu insistirao na prisustvu supruge umjesto zakonskog zastupnika zato što ne vjeruje organima gonjenja - policiji i Tužilaštvu koji su, prema njegovim navodima, zajednički vršili opstrukciju ovog slučaja punih devet godina, te da je izjavu u ovom predmetu davao više puta kako pred policijskim organima tako i pred Tužilaštvom, da u cijelosti ostaje pri navodima iz iskaza, bez potrebe da ih u bilo kojem dijelu mijenja i ponavlja, kao i pri navodima iz podnesaka koji predstavljaju i dio njegovih iskaza. Na poseban upit da li su mu poznate nove okolnosti ili činjenice koje bi mogle pomoći istrazi u predmetu, navodi da se na sajtu Rajka Dukića nalaze pisma i tekstovi kojima reaguje i spominje njegovo ime i ime Udruženja, a koja potvrđuju dokaze iz spisa. Prilikom davanja iskaza, apelant je u spis u fco. uložio pismena PS Milići i MUPRS Banja Luka iz kojih se, prema njegovim navodima, može vidjeti zloupotreba njihovog položaja i kao početak traganja po ovom predmetu. Nakon davanja iskaza apelanta, Tužilaštvu je dostavljan apelantov podnesak od 22. avgusta 2011. godine kojim navodi da je ostvario kontakt s određenom svjedokinjom i da je ona spremna dati izjavu, uz uslov potpune zaštite identiteta, ali ne u prostorijama Tužilaštva ili policije. Navedeno je da je odmah po prijemu podneska, postupajući tužilac u nekoliko navrata obavio usmeni telefonski razgovor s apelantom s ciljem dogovora o mjestu i vremenu sastanka sa svjedokinjom kako bi se informisao o sadržaju njenog saznanja i predočio joj zakonske mogućnosti zaštite prema Zakonu o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku. O obavljenim razgovorima su sačinjene i službene zabilješke, a razgovori nisu rezultirali konkretnim dogovorom zato što apelant nije mogao obezbijediti prisustvo svjedokinje, čiji je identitet samo njemu poznat.

18. Na osnovu sadržaja i kvaliteta prikupljenog materijala, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu je zaključilo da nema dovoljno dokaza koji bi predstavljali osnovanu sumnju da su osumnjičeni u vremenskom periodu i na način, kako je to opisano u dispozitivu Naredbe o sprovođenju istrage broj T17 0 KT 0001538 11 od 20. maja 2011. godine, počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, niti bilo koje drugo krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, da bi se mogla podići optužnica protiv njih. Naglašeno je da nijedan saslušani svjedok nije očevidac predmetnog događaja, niti inkriminisanih radnji koje predstavljaju elemente krivičnih djela za koja se sumnjiče Rajko Dukić, Milutin Kandić i Momir Lazarević. Naime, jedini dokazi koji po svom kvalitetu predstavljaju osnov sumnje, ali ne i osnovanu sumnju da su osumnjičeni izvršioci predmetnih krivičnih djela jesu iskazi i brojni podnesci, te u spis dostavljeni materijal svjedoka-apelanta, te iskazi svjedoka Miljana Dragičevića, Slobodana Petrovića, Siniše Aleksića, Danke Milovanović, te svjedoka s posebnim statusom G. Lj i V. D. Naglašeno je da se apelantovi navodi odnose na okolnosti motiva za izvršenje krivičnog djela. Prijetnje i napad usljed kojeg je zadobio teške tjelesne povrede opasne po život apelant opravdano dovodi u vezu sa svojim radom i radom Udruženja ,,Milićani“, usmjerenim na ukazivanje nezakonitosti u poslovanju i privatizaciji preduzeća ,,Boksit“ - Milići, gdje je i bio zaposlen. Prema rezultatima istrage, kao i apelantovim navodima, kod osumnjičenih postoji međusobna veza. Osumnjičeni Rajko Dukić je bio direktor preduzeća ,,Boksit“, dok je prema mjestu zaposlenja osumnjičeni Milutin Kandić bio radnik obezbjeđenja i vozač direktora, dok je osumnjičeni Momir Lazarević u rodbinskim vezama s osumnjičenim Rajkom Dukićem, a Milutina Kandića poznaje s obzirom na to da je on i bio zaposlen kod njega u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

19. Prema iskazima svjedoka Miljana Dragičević, Slobodana Petrovića, Siniše Aleksića, Danke Milovanović, te svjedoka G. Lj. i V. D, osumnjičeni Milutin Kandić se prije izvršenja krivičnog djela nalazio u UO ,,Centar“, i to negdje do 21.30 časova, a zatim je izašao iz kafane i viđen je na ulici, na udaljenosti oko 100 metara gdje je udaren apelant i nakon četrdeset minuta od momenta napada na apelanta. Osumnjičeni Kandić je viđen kako se ubrzano udaljava u nepoznatom pravcu. Svjedok je istovremeno dao opis odjeće Kandića, koji odgovara djelimičnom opisu koji je dao apelant. Nasuprot ovim iskazima stoji odbrana tog osumnjičenog, te iskazi svjedoka Biljane Milić i Miloša Cvjetinovića. Međutim, opisani iskazi svjedoka, kao i apelantovi navodi ne mogu se dovesti u vezu ni sa jednim drugim prikupljenim materijalnim dokazom, niti s navodima drugih saslušanih svjedoka. Snaga ovih dokaza i njihova priroda nisu takve da bi svojim postojanjem predstavljali veći stepen sumnje koji upućuje na zaključak da su osumnjičeni i izvršioci krivičnog djela. Prikupljeni materijal nesumnjivo ukazuje da je učinjeno krivično djelo - teška tjelesna povreda iz člana 135 stav 2 i ugrožavanje sigurnosti iz člana 148 stav 1 KZRS u vezi sa članom 24 KZRS, ali oni ne pružaju dovoljno dokaza za zaključak da su osumnjičeni učinili predmetna krivična djela. Zbog svega naprijed navedenog, shodno članu 232 stav 1 tačka v) ZKPRS, protiv osumnjičenih se obustavlja istraga, a o obustavljanju istrage, Tužilaštvo će shodno članu 232 stav 2 ZKPRS obavijestiti apelanta i osumnjičene, koji imaju prava predviđena u članu 224 stav 4 ZKPRS. Konačno, u naredbi je navedeno da tužilac, shodno članu 232 stav 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), može ponovno otvoriti istragu ako se dobiju nove činjenice i okolnosti koje ukazuju da su osumnjičeni učinili krivično djelo, to će Tužilaštvo i dalje od nadležnih policijskih agencija zahtijevati preduzimanje daljnjih aktivnosti, sve s ciljem otkrivanja izvršilaca predmetnih krivičnih djela.

20. Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu je 25. novembra 2011. godine obavijestilo apelanta o donošenju naredbe o obustavljanju istrage od 5. oktobra 2011. godine.

21. Odlučujući o apelantovom prigovoru, glavni tužilac Tužilaštva u Istočnom Sarajevu je 15. novembra 2011. godine odlučio o prigovoru, te obavijestio apelanta da je Kancelarija tužioca, nakon uvida u cjelokupan dokazni materijal u predmetnoj krivičnoj stvari, konstatovala da je zaduženi tužilac tokom postupka pravilno i zakonito sproveo postupak i sve dokaze koji su bili od značaja za donošenje odluke i pravilno utvrdio činjenično stanje da se ne može izvesti pravno relevantan zaključak da su osumnjičena lica učinila krivično djelo za koje se terete. Utvrđeno je da je postupajući tužilac provodio sve dokaze na koje je neposredno ukazivao apelant. Istaknuto je da apelantovi navodi u prigovoru na odluku tužioca ne ukazuju na konkretne okolnosti ili činjenice koje su od značaja za pravilnu odluku u ovoj krivičnoj svari, već su apelantovi navodi uopšteni i izražavaju opšte apelantovo nezadovoljstvo postupkom i odlukom u ovoj krivičnoj svari, a koji, kao takvi, ne mogu biti od pomoći za konkretno rješavanje ove stvari.

22. Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu je 5. oktobra 2011. godine za predmet broj T17 0KT 0001538 11 konstatovalo da je predmet „iskazan završenim“ s tim datumom. Osim toga, upućen je dopis CJB Bijeljina u kojem je navedeno da je donesena naredba o obustavljanju istrage protiv Rajka Dukića, Milutina Kandića i Momira Lazarevića, uz napomenu da je taj organ dužan da i dalje preduzima aktivnosti s ciljem pronalaska izvršilaca krivičnog djela nad apelantom.

23. Ustavni sud konstatuje da iz spisa proizlazi da je apelant u periodu od 20. maja 2003. do 26. decembra 2016. godine upućivao više podnesaka glavnom tužiocu Republike Srpske, ministru policije Republike Srpske, CJB Bijeljina, PS Milići, Tužilaštvu u Istočnom Sarajevu i Okružnom tužilaštvu u Bjeljini i drugim institucijama, i to, između ostalog, 20. maja i 15. jula 2003. godine, 21. jula 2004. godine, 25. marta, te 1. i 31. oktobra 2005. godine, 14. novembra 2008. godine, 26. marta 2010. godine, 9. marta i 12. novembra 2011. godine, 22. marta, 15. avgusta 2012. godine, 4. januara, 20. februara, 22. marta 2013. godine, 10. februara i 1. decembra 2014. godine, 29. jula, 5. i 26. oktobra 2015. godine, 19. januara, 21. marta i 26. decembra 2016. godine. U svim tim podnescima apelant je tražio preduzimanje radnji na rasvjetljavanju spornog događaja, te iskazivao svoje nezadovoljstvo radom nadležnih institucija u predmetu koji je vođen tim povodom.

24. Budući da je apelant u više navrata izražavao svoje nezadovoljstvo radom na „njegovim predmetima“, te da je podnio zahtjev za pokretanje krivičnog postupka protiv Biljane Petrović (tužiteljke koja je bila zadužena radom), te Rajka Čolovića (glavnog tužioca u Istočnom Sarajevu), nakon zahtjeva Rajka Čolovića za delegiranje nadležnosti, to je glavni republički tužilac 19. aprila 2012. godine donio odluku da se izvrši delegiranje nadležnosti u predmetnom slučaju, te je kompletan spis 17. jula 2012. godine proslijeđen Okružnom tužilaštvu u Bijeljini.

25. Ustavni sud konstatuje da iz odgovora Okružnog tužilaštva u Bijeljini proizlazi da je to Tužilaštvo 7. novembra 2012. godine iz spisa Tužilaštva u Istočnom Sarajevu broj T14 0 KTA 0005600 12 izdvojilo spis broj T17 0 KTN 0001538 12 i zavelo pod novi KTN, to jest pod broj T14KTN 0007176 12. Dalje, iz odgovora proizlazi da je to Tužilaštvo nastavilo istragu na način da se više puta obraćalo CJB Bijeljina i tražilo da ih obavijesti da li je došao do novih činjenica i dokaza, u kom slučaju treba da ih dostavi tom Tužilaštvu, kao i da nastave s preduzimanjem radnji na otkrivanju počinilaca krivičnog djela, ali da do danas nisu otkriveni i da je istraga i dalje u toku protiv nepoznatog lica, o čemu je upoznat i apelant.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno „pravo na život, pravo na sudski postupak u razumnom roku, pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke, slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja, pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i prebivališta“. Apelant navodi da je 26. marta 2003. godine nad njim izvršeno krivično djelo „ubistvo u pokušaju klasičnom sačekušom“ u dvorištu njegove kuće „jednim udarcem u glavu nepoznatim predmetom iza čega su ostale teške tjelesne povrede opasne po život“. Ističe da su u tom periodu radnici Policijske stanice Milići „uništavali tragove i skretali istragu u pogrešnom smjeru“. Apelant opisuje da postupak istrage krivičnog djela „ubistva u pokušaju“ za 14 godina nije okončan jer Tužilaštvo svjesno vrši opstrukciju istrage i nikad neće biti okončan jer se očigledno ništa ne radi, čime mu se onemogućava pristup sudu i sudska satisfakcija. Da bi prikrilo dugotrajnost postupka, kako apelant dalje tvrdi, Tužilaštvo mijenja brojeve, tako sa KTN-19/03 dobija broj KTN-65/08 a u istom Tužilaštvu u Istočnom Sarajevu da bi dobio broj KTN-7176/12 u Okružnom tužilaštvu Bijeljina, inače nenadležnom tužilaštvu. Apelant ističe da se iz ponašanja Tužilaštva, samoizuzimanja i prebacivanja u drugo nenadležno Tužilaštvo vidi svjesna opstrukcija istrage kako bi zaštitili njima poznata lica, čime se stavljaju na jednu stranu, ekonomsko i društveno jaču od žrtve zločina. Apelant, takođe, navodi da „policija nikad nije uzela izjavu od osumnjičenih za naručivanje ubistva, već pravi navodne, potpuno naručene službene zabilješke“. Dalje apelant ističe da je nevladina organizacija „Milićani“, čiji je predsjednik, u svom radu ukazivala „na bezakonje u lokalnoj zajednici“, da je bilo napada na tu organizaciju i aktiviste, posebno na apelanta, što je ukazalo na motiv napada na apelanta itd. Slijedom toga, apelant traži da se apelacija usvoji, da se naloži Republici Srpskoj da što hitnije završi ovaj predmet, da organi Republike Srpske, Tužilaštvo i sudovi donesu tužilačke odluke i sudske presude kako bi žrtva zločina dobila sudsku satisfakciju, da Ustavni sud „kazni“ Republiku Srpsku isplatom sredstava zbog dosadašnje opstrukcije tužilačke istrage i nedonošenja tužilačke odluke u dužini od 14 godina, da Ustavni sud naloži Republici Srpskoj da apelantu zbog kršenja osnovnih ljudskih prava isplati iznos od 100.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

27. Okružno tužilaštvo u Bijeljini je navelo da su navodi iz apelacije u cijelosti neosnovani. Navedeno je da je istragu povodom spornog događaja započelo Tužilaštvo u Vlasenici i da je to Tužilaštvo 9. marta 2006. godine donijelo Naredbu o nesprovođenju istrage pod brojem KTN 19/03 protiv prijavljenih Rajka Dukića i Milutina Kandića zbog toga što je utvrdilo da ne postoje osnovi sumnje da su prijavljena lica počinila krivično djelo za koje su prijavljena. Nakon toga istraga je nastavljena, pa je Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu nakon okončane istrage ponovo donijelo Naredbu o obustavljanju istrage pod brojem T17 0 KT 0001538 11 od 5. oktobra 2011. godine protiv Rajka Dukića, Milutina Kandića i Momira Lazarevića. Ukazano je da je zatim „zbog stalnih pritužbi apelanta“ ovaj spis, odlukom glavnog republičkog tužioca Republike Srpske, ustupljen na nadležnost Okružnom tužilaštvu u Bijeljini. Okružno tužilaštvo u Bijeljini je nastavilo istragu tako što je više puta obraćajući se CJB Bijeljina tražilo da preduzima radnje na otkrivanju počinilaca krivičnog djela, ali kako oni do danas nisu otkriveni, istraga je i dalje u toku protiv nepoznatog lica.

28. Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu je istaklo da je cjelokupan spis dostavljen Okružnom tužilaštvu u Bijeljini.

V.Relevantni propisi

29. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službene novine Republike Srpske“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:

Princip akuzatornosti Član 16.

Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu nadležnog tužioca.

Princip legaliteta krivičnog gonjenja Član 17.

Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako zakonom nije drugačije propisano.

Prava i dužnosti tužioca Član 43.

(1) Osnovno pravo i dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela.

(2) Tužilac ima pravo i dužnost da:

a) odmah nakon saznanja da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo, preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih lica koji pronalaze osumnjičenog i prikupljaju izjave i dokaze,

b) sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom, [...] Naredba o sprovođenju istrage Član 224.

(1) Tužilac naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.

(2) O sprovođenju istrage donosi se naredba koja sadrži: [...]. U naredbi će tužilac navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti.

(3) Tužilac donosi naredbu da se istraga neće sprovoditi ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo, ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.

(4) O nesprovođenju istrage, kao i o razlozima za to, tužilac će obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave u roku od tri dana.

Oštećeni i podnosilac prijave imaju pravo da podnesu pritužbu u roku od osam dana kancelariji tužioca.

Obustava istrage Član 232.

(1) Tužilac će naredbom obustaviti istragu ukoliko se ustanovi da:

a) djelo koje je učinio osumnjičeni, nije krivično djelo,

b) postoje okolnosti koje isključuju krivicu osumnjičenog, osim u slučaju iz člana 214. ovog zakona,

v) nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo i [...] (3) Tužilac, u slučajevima iz stava 1. tačka v) ovog člana može ponovo otvoriti istragu ako pribavi nove dokaze koji ukazuju na to da postoje osnovi sumnje da je osumnjičeni učinio krivično djelo.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

a) U odnosu na pravo na pravično suđenje

31. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na pravično suđenje u kontekstu nedjelotvornosti istrage nadležnih organa na otkrivanju odgovornih lica za krivično djelo počinjeno nad njim kao oštećenim, postavlja se pitanje da li pravo pojedinca da traži sprovođenje istrage protiv trećih lica spada u djelokrug člana 6 Evropske konvencije.

32. Ustavni sud, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, „ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. U vezi s predmetnom apelacijom, ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definisani, inter alia, članom 6 Evropske konvencije.

33. Prema jezičkom značenju, član 6 Evropske konvencije na koji se apelant poziva u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe“. Naime, samo takvo lice može se smatrati „žrtvom“ u smislu člana 6 Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6 Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6 Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 19/02 od 17. marta 2004. godine i broj AP 408/04 od 18. januara 2005. godine).

34. Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje istrage i krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6 Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite od člana 6 Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi s povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine.

35. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na život

36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi prava na život, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant pokreće pitanje nedjelotvornosti istrage povodom podnesene krivične prijave zbog sumnje da je nad njim izvršeno, prema njegovim navodima, krivično djelo „ubistvo u pokušaju“, a koje je u tužilaštvima koja su sprovodila istragu kvalifikovano kao teška tjelesna povreda i ugrožavanje sigurnosti. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je vještak medicinske struke, prilikom vještačenja povreda koje je apelant zadobio u spornom događaju, u svom nalazu i mišljenju iznio zaključak da je apelant zadobio povrede koje su „teške i opasne po život“.

38. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Fergec protiv Hrvatske (zahtjev broj 68516/14) u presudi od 9. maja 2017. godine istakao da: „21. Sud nadalje primjećuje kako se članak 2. Konvencije može primjenjivati čak i ako osoba čije je pravo na život navodno povrijeđeno nije umrla. […] Sud je u predmetu Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva (28. listopada 1998., Izvješća o presudama i odlukama 1998-VIII) ispitao obvezu države da zaštiti pravo na život Alija i Ahmeta Osmana, iako potonji nije izgubio život, ali je bio ranjen u pucnjavi (ibid., odlomci 115.-122.). U brojnim drugim predmetima Sud je smatrao da je članak 2. bio primjenjiv na pucnjave koje nisu dovele do smrti i u kojima su životi podnositelja zahtjeva bili izloženi ozbiljnom riziku kao posljedica ponašanja snaga sigurnosti ili trećih osoba (vidjeti, na primjer, predmete Makaratzis protiv Grčke [VV], br. 50385/99, odlomci 49.-55., ESLJP 2004-XI; Soare i drugi protiv Rumunjske, br. 24329/02, odlomci 108.-109., 22. veljače 2011.; Trévalec protiv Belgije, br. 30812/07, odlomci 55.-61., 14. lipnja 2011.; Sašo Gorgiev protiv bivše jugoslavenske republike Makedonije, br. 49382/06, odlomak 29., ESLJP 2012 (izvadci); i Yotova protiv Bugarske, br. 43606/04, odlomak 69., 23. listopada 2012.).“

39. Dovodeći u vezu okolnost da je vještak medicinske struke apelantove povrede okarakterisao kao „teške i opasne po život“, Ustavni sud smatra da je apelant bio žrtva ponašanja koje je po samoj svojoj naravi dovelo njegov život u opasnost iako je u tom događaju preživio. Stoga je član 2 primjenjiv na ovaj predmet.

40. Ustavni sud dalje zapaža da apelant predmetnom apelacijom zapravo ne osporava meritornu odluku - presudu bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini koja bi, u smislu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, mogla biti predmet osporavanja pred Ustavnim sudom, pa se postavlja pitanje dopustivosti predmetne apelacije.

41. Ustavni sud, slijedeći svoju dosadašnju praksu u predmetima koji su pokretali slična pitanja u kontekstu kršenja prava koja su zaštićena članom II/3a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2 i 3 Evropske konvencije, a u kontekstu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda smatra da u konkretnom slučaju postoji njegova nadležnost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3950/16 od 15. februara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

42. Konačno, Ustavni sud smatra da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove iz člana 18 st. (2) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

44. Apelant smatra da okolnosti slučaja na koji je predmetnom apelacijom ukazao krše njegova prava iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije. Pravo na život

45. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

a) Pravo na život.

46. Član 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Pravo na život svakog lica zaštićeno je zakonom. Niko ne smije biti namjerno lišen života, osim prilikom izvršenja presude suda kojom je osuđen za krivično djelo za koje je zakonom predviđena ova kazna.

47. Prema praksi Evropskog suda, obaveze države u zaštiti prava na život mogu se svrstati u tri grupe. To su: negativna obaveza države da se suzdrži od nezakonitog oduzimanja života, pozitivna obaveza države da donese djelotvorne normativne i provedbene mjere za sprečavanje gubitaka života kad se oni mogu izbjeći, te proceduralna obaveza države da istražuje sumnjive smrtne slučajeve.

48. Ustavni sud podsjeća na to da član 2 Evropske konvencije predstavlja jednu od osnovnih vrijednosti demokratskih društava. S ciljem djelotvornog obezbjeđenja uživanja prava koje garantuju čl. 2-4 Evropske konvencije, sudska praksa Evropskog suda je usaglasila proceduralne zahtjeve, a najčešći je zahtjev za sprovođenje istrage kao dijela šire obaveze uspostavljanja djelotvornog sudskog sistema. Cilj nametanje ovakve obaveze je da omogući gonjenje ili pokretanje sudskih postupaka koji su naloženi u slučaju kršenja Evropske konvencije. To, međutim, ne znači da ova obaveza važi samo za slučajeve kada se događaji mogu pripisati državnim vlastima, već se primjenjuje i u slučajevima kada se smatra da povreda prava iz čl. 2 ili 3 Evropske konvencije potiče od pojedinca (vidi Evropski sud, M. C. protiv Bugarske, presuda od 4. decembra 2003. godine, st. 151).

49. Istraga koju zahtijevaju čl. 2 i 3 Evropske konvencije mora biti „djelotvorna“, a to će biti ako su ispunjena tri uslova: (1) da su lica koja su odgovorna za istragu i ona koja sprovode istragu nezavisna od onih koja su uključena u događaje, što podrazumijeva „ne samo nepostojanje bilo kakve hijerarhijske ili institucionalne veze nego i praktičnu nezavisnost“ (vidi Evropski sud, Nachova i dr. protiv Bugarske, presuda od 26. februara 2004. godine); (2) da istraga bude „hitra, brza i sveobuhvatna“, pri čemu Evropski sud ne oklijeva da detaljno kontroliše mjere koje su preduzeli istražioci, a iz kojih je „isključivanjem lako zaključiti koje radnje treba realizovati prema datim okolnostima“ (idem.); i (3) istraga mora dovesti do identifikacije i kažnjavanja odgovornih lica, pri čemu Evropski sud naglašava da se ovdje radi o „obavezi ne rezultata nego sredstava“ (idem.). Ovim osnovnim uslovima praksa Evropskog suda je dodala još jedan koji se odnosi na javnost istrage, odnosno transparentnost. Evropski sud je istakao da „mora postojati zadovoljavajući element javne analize istrage ili njenih rezultata da bi se obezbijedila odgovornost u praksi i u teoriji, očuvalo povjerenje javnosti u poštovanje slova zakona od strane vlasti i onemogućilo sticanje utiska o saučesništvu ili tolerisanju nezakonitih djela“ (idem.).

50. Ustavni sud iz navoda apelacije zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje kršenja proceduralnog aspekta člana 2 Evropske konvencije. Prema stavu Evropskog suda, da bi se istraga mogla smatrati djelotvornom u smislu člana 2 Evropske konvencije mora prvenstveno biti „odgovarajuća“, odnosno tokom istrage moraju biti utvrđene sve relevantne činjenice, te kada je to moguće istraga mora dovesti do identifikacije počinilaca i njihovog kažnjavanja. Nadalje, nadležne vlasti moraju preduzeti sve razumne mjere kojima će pribaviti i obezbijediti dokaze u predmetnom slučaju. Zaključci istrage moraju biti zasnovani na nezavisnoj objektivnoj i temeljnoj analizi predmeta. Nadležna tijela koja sprovode istragu moraju biti nezavisna od ostalih lica koja bi mogla, na bilo koji način, da budu povezana s predmetom, i to ne samo u hijerarhijskom nego i u praktičnom smislu. Istraga mora da bude sprovedena ažurno i blagovremeno. Istraga mora da bude dostupna porodici žrtve u onoj mjeri u kojoj je to potrebno za zaštitu njihovih prava. Štaviše, u određenim okolnostima istraga mora da bude podvrgnuta i „oku javnosti“. Takođe, osnovna svrha takve istrage jeste obezbijediti djelotvorno sprovođenje domaćih zakona kojima se štiti pravo na život. Vlasti moraju preduzeti razumne mjere koje su im na raspolaganju kako bi obezbijedile dokaze koji se odnose na incident.

51. Primjenjujući navedene stavove na konkretni predmet, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o fizičkom napadu na apelanta, za koji je apelant sumnja da su ga počinila imenovana lica, a da je motiv za to krivično djelo apelantov rad u Udruženju „Milićanin“, koje je ukazivalo „na bezakonje u lokalnoj zajednici“; da je bilo napada na tu organizaciju i aktiviste, posebno na apelanta. Stoga će Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta, a polazeći od apelantovih navoda ispitati da li su zadovoljeni standardi iz istrage, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja. Prije svega, Ustavni sud zapaža da su javne vlasti, to jest PU Milići, odmah po saznanju za sporni događaj od 26. marta 2003. godine izašle na lice mjesta radi vršenja uviđaja, te da su, osim uviđaja na licu mjesta, 27. i 28. marta 2003. godine, dakle odmah nakon spornog događaja, saslušale veliki broj svjedoka, o čemu su sačinjeni zapisnici i službene zabilješke (20 svjedoka). Dalje, Ustavni sud zapaža da je zatim PU Milići Tužilaštvu u Vlasenici 28. marta 2003. godine, dostavila Izvještaj broj 12-1-8/02-230-KU-l 1/03 s prikupljenim materijalom o počinjenom krivičnom djelu teška tjelesna povreda iz člana 135 stav 1 KZRS od strane nepoznatih izvršilaca nad apelantom, te da su zatim službenici PU Milići, te CJB Bijeljina, postupajući po nalozima Tužilaštva u Vlasenici, sprovodili daljnje mjere i radnje kako bi se rasvijetlilo predmetno krivično djelo u kojem je apelant oštećen. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant 2. oktobra 2003. godine Tužilaštvu u Vlasenici podnio krivičnu prijavu zbog spornog događaja i da je, između ostalog, u toj prijavi naveo da sumnja da je Rajko Dukić „nalogodavac“ spornog događaja, da sumnja da je direktni izvršilac spornog događaja Milutin Kandić. Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo u Vlasenici preduzimalo daljnje istražne radnje, te je 9. marta 2006. godine pod brojem KTN- 19/03 donijelo Naredbu o nesprovođenju istrage kojom je odlučilo da se neće sprovesti istraga protiv prijavljenih Rajka Dukića i Milutina Kandića zato što iz podnijete prijave i naknadno prikupljenih dokaza ne proizlaze osnovi sumnje da su prijavljena lica počinila krivično djelo za koje su prijavljeni. Ustavni sud zapaža da iz naredbe o obustavljanju istrage proizlazi da je tokom provjera osnovanosti apelantove prijave i utvrđivanja osnovane sumnje za otvaranje istrage protiv prijavljenih lica više puta saslušan apelant, te da je u svojstvu svjedoka saslušano 19 imenovanih svjedoka i da su ispitani prijavljeni Rajko Dukić i Milutin Kandić; da je sprovedeno vještačenje putem vještaka medicinske struke i da su preduzete i druge operativne radnje koje bi mogle ukazati na mogućeg izvršioca predmetnog krivičnog djela. Ukazano je da ni sam apelant nije vidio ko mu je kritične prilike nanio tjelesne povrede, a do spoznaje da bi predmetno djelo mogli izvršiti Rajko Dukić, kao naručilac i Milutin Kandić, kao neposredni izvršilac, došao je posredno od kazivanja trećih lica i naročito cijeneći poremećene međuljudske odnose s Rajkom Dukićem. Navedeno je da ni sam apelant za svoju tvrdnju nije imao, niti je ponudio ijedan validan dokaz koji bi Tužilaštvu, a naročito sudu bio prihvatljiv.

52. Ustavni sud dalje zapaža da je i nakon toga Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu ponovno sprovelo detaljnu istragu o spornom događaju te je, nakon njenog okončanja, 5. oktobra 2011. godine donijelo Naredbu o obustavljanju istrage broj TI7 0 KT 0001538 11 kojom je odlučilo da se obustavlja istraga po donesenoj Naredbi o sprovođenju istrage broj TI7 0 KT 0001538 11 od 20. maja 2011. godine jer je utvrdilo da nema dovoljno dokaza da su osumnjičeni Rajko Dukić, Milutin Kandić, i Momir Lazarević počinili krivično djelo 26. marta 2003. godine. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv ove odluke podnio prigovor, te da je, odlučujući o apelantovom prigovoru, glavni tužilac Tužilaštva u Istočnom Sarajevu 15. novembra 2011. godine izvršio uvid u cjelokupan dokazni materijal u predmetnoj krivičnoj stvari i konstatovao da je zaduženi tužilac tokom postupka pravilno i zakonito sproveo postupak i sve dokaze koji su bili od značaja za donošenje odluke i pravilno utvrdio činjenično stanje da se ne može izvesti pravno relevantan zaključak da su osumnjičena lica učinila krivično djelo za koje se terete. Utvrđeno je da je postupajući tužilac sprovodio sve dokaze na koje je apelant neposredno ukazivao.

53. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u Okružnom tužilaštvu u Bijeljini i nakon svega toga „otvoren“ predmet radi daljnje istrage protiv NN počinioca krivičnog djela nad apelantom, te da je to Tužilaštvo u više navrata od CJB u Bijeljini tražilo podatke o eventualnim novim dokazima kojima bi se rasvijetlile okolnosti povodom predmetne krivične stvari. Dakle, Ustavni sud zapaža da su nadležne javne vlasti, u više navrata i veoma revnosno, preduzimale radnje iz svoje nadležnosti kako bi se rasvijetlio sporni događaj.

54. Dalje, što se tiče nezavisnosti istrage koju je sprovodilo Tužilaštvo u Vlasenici, Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu i Okružno tužilaštvo u Bijeljini, Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije proizlazi da apelant sumnja u pristrasnost svih službenih lica koja su bila uključena u tu istragu, te da je u svojim mnogobrojnim podnescima izražavao svoje nezadovoljstvo radom svih službenih lica koja su bila uključena u sprovođenje predmetne istrage. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je upravo zbog apelantovog nezadovoljstva, predmetni spis iz Tužilaštva u Vlasnici prenesen u rad u Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu, te da je zatim iz istih razloga prenesena nadležnost za postupanje s Tužilaštva u Istočnom Sarajevu na Okružno tužilaštvo u Bijeljini. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant generalno nezadovoljan radom Tužilaštva u vezi sa sprovođenjem istrage, pa se Ustavni sud neće baviti ovim pitanjem, nalazeći da ničim nije dovedena u pitanje „nezavisnost istrage“ jer nije dovedeno u pitanje da su lica koja su odgovorna za istragu i ona koja su sprovodila istragu nezavisna od onih koja su uključena u događaje, što podrazumijeva „ne samo nepostojanje bilo kakve hijerarhijske ili institucionalne veze nego i praktičnu nezavisnost“ (ibid., presuda Nachova i dr.). Ustavni sud, takođe, zapaža da nema nikakvih indikacija da postupanje Tužilaštva nije bilo otvoreno za javno preispitivanje i/ili da nije bilo dovoljno dostupno apelantu.

55. Što se tiče standarda hitnosti, brzine i sveobuhvatnosti, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizuje ovaj dio, i to u kontekstu brzine kojom se postupalo u predmetnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz cjelokupne dokumentacije proizlazi da je Tužilaštvo obezbijedilo apelantu mogućnost da učestvuje u istražnim radnjama koje su se sprovodile u ovom postupku, a koje su ishodile donošenje odluka Tužilaštva, na koje su podnesene pritužbe, kao i apelacija Ustavnom sudu, te je apelant po pozivima Tužilaštva i na lični zahtjev u više navrata saslušan u svojstvu svjedoka na zapisnik. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Tužilaštvo provjeravalo navode iz apelantovog iskaza kako saslušanjem svjedoka, za koje su isticao da imaju korisna saznanja o predmetnom događaju, tako i sprovođenjem drugih istražnih radnji, odnosno vještačenjem i pribavljanjem materijalne dokumentacije.

56. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su tri tužilaštva istraživala sporni događaj s ciljem utvrđivanja činjenica i okolnosti vezanih za događaj od 26. marta 2003. godine u kojem je apelant povrijeđen. Ustavni sud dalje primjećuje da je apelant, u suštini, nezadovoljan rezultatom istrage, te da ga problematizuje. Iako apelant navodi da neke njegove navode Tužilaštvo nije provjerilo, Ustavni sud primjećuje da iz naredbi koje je donijelo Tužilaštvo u Vlasenici i Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu proizlazi da su svi apelantovi navodi provjereni i te okolnosti su detaljno elaborirane u donesenim odlukama. Osim toga, kada se ima u vidu apelantovo nezadovoljstvo i njegova sumnja koju iskazuje (apelant očigledno smatra da postoji odgovornost lica za koja je donesena naredba o nesprovođenju i obustavljanju istrage), Ustavni sud primjećuje da su upravo u tom pravcu tužilaštva i preduzimala sve radnje i prikupljanje dokaza do kojih se objektivno moglo doći u tom pravcu i utvrđivanje činjenica, a što je i osnovna zadaća Tužilaštva u pogledu postojanja krivičnog djela i eventualnih izvršilaca vezano za predmetni događaj.

57. Konačno, Ustavni sud opet podsjeća na stav Evropskog suda da se prilikom sprovođenja djelotvorne istrage radi o „obavezi ne rezultata nego sredstava“ (vidi Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 46477/99, st. 71, ECHR 2002-II, idem.). Čak i kada postoje prepreke i teškoće koje onemogućavaju napredak u istrazi u određenoj situaciji, brz odgovor vlasti vrlo je važan za održavanje povjerenja javnosti i poštovanje vladavine prava, kao i za sprečavanje bilo kakvog dojma o postojanju dosluha ili tolerancije prema nezakonitim radnjama (vidi Paul i Audrey Edwards, prethodno citiran, st. 72). Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju, na osnovu dokumentacije koja je dostavljena Ustavnom sudu, proizlazi da su javne vlasti preduzele sve neophodne radnje odmah nakon što se desio sporni događaj i da su u toku istrage saslušale veliki broj lica, da su sprovedene i ostale radnje s ciljem otkrivanja okolnosti i počinioca krivičnog djela nad apelantom. Činjenice predmeta pokazuju da su ključni svjedoci do kojih se moglo doći ispitani i da su dostupni dokazi prikupljeni i pregledani. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelacioni navodi faktički ukazuju da istraga uopšte nije sprovedena, što iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi nego, nasuprot apelantovim navodima, proizlazi da je u predmetnom slučaju Tužilaštvo sprovelo efikasnu istragu u predmetnom slučaju.

58. Konačno, činjenica da sprovedeni postupak nije rezultirao utvrđivanjem koja lica su počinioci krivičnog djela nad apelantom, sama po sebi, taj postupak ne čini nužno nedjelotvornim. U ovim okolnostima Ustavni sud ne može staviti na teret vlastima bilo kakvu skrivljenu nepažnju, jasnu lošu namjeru ili nedostatak volje (mutatis mutandis, Evropski sud, Gürtekin i drugi protiv Kipra (odluka), broj 60441/13, stav 25, 11. mart 2014, stav 27).

59. Stoga, Ustavni sud smatra da nisu prekršeni član II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2 Evropske konvencije budući da Ustavni sud ne može u preduzetim radnjama pronaći dokaze da je postojao propust nadležnih tužilaca i tužilaštava koji dovode u sumnju nastojanja da se prikupe svi relevantni dokazi, zbog čega se može reći da je sprovedena istraga bila potpuna i djelotvorna u smislu člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije.

60. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo ni do kršenja apelantovih prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije.

Ostali prigovori

61. U vezi s apelantovim navodima da su mu u predmetnom postupku povrijeđena i prava iz člana II/3i), m) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11 Evropske konvencije, člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koji se, u suštini, svode na pasivnost i nedjelotovornost nadležnih organa u rasvjetljavanju svih okolnosti spornog događaja, Ustavni sud podsjeća da se identičnim navodima detaljnije bavio u prethodnim tačkama ove odluke ispitujući osnovanost apelantovih prigovora u vezi s kršenjem prava iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije. S obzirom na zaključak iznesen u prethodnim tačkama ove odluke u kontekstu kršenja navedenog prava, Ustavni sud smatra da činjenice predmeta i izneseni prigovori ne pružaju bilo kakve naznake koje bi uputile na kršenje prava iz člana II/3i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11 Evropske konvencije, člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa ih Ustavni sud neće ni razmatrati. VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije u situaciji kada je nadležno Tužilaštvo preduzimalo istražne radnje na rasvjetljavanju okolnosti spornog događaja u kojem je apelant oštećen i kada istražne radnje još uvijek nisu rezultirale otkrivanjem počinilaca krivičnog djela nad apelantom, pri čemu apelant, osim svojih tvrdnji, ničim nije dokazao da su postojali bilo kakvi proceduralni propusti.

63. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-425/17 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio