Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1898/17 (R. M.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1898/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1898/17, rješavajući apelaciju Ranke Mirković, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ranka Mirković protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 035654 17 Gž 2 od 27. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranka Mirković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Pala, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 12. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 035654 17 Gž 2 od 27. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 I 035654 16 P 2 od 28. oktobra 2016. godine kojom je obavezana apelantkinja da tužitelju („UniCredit Bank“ a.d. Banja Luka) na ime duga isplati iznos od 6.026,39 KM.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je u predmetnoj pravnoj stvari sporno pitanje da li mjenica sadrži sve obavezne zakonske elemente u skladu sa odredbama čl. 111, 18. i 39. Zakona o mjenici. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 111. Zakona o mjenici propisano da sopstvena mjenica sadrži oznaku mjenica uneseno u sam slog isprave na jeziku na kome je ona sastavljena, bezuslovno obećanje da će se određeni iznos novca platiti, označenje dospjelosti, mjesto gdje plaćanje treba izvršiti, ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti, oznaku dana i mjesta gdje je sopstvena mjenica izdata i potpis onoga koji mjenicu izdaje (izdavalac). Dalje, Okružni sud je naveo da zakonodavac nije dao definiciju vlastite mjenice, već je odredio njene bitne elemente prema kojima njen izdavalac izjavljuje i bezuslovno se obavezuje da će je isplatiti. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 13. Zakona o mjenici predviđeno da indosament mora biti bezuslovan i svaki uslov koji bi bio stavljen smatra se kao da nije napisan. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantkinjin žalbeni prigovor da mjenica u formalnom smislu ne sadrži bezuslovno obećanje apelantkinje da će određeni iznos novca uplatiti. Okružni sud je naveo da je apelantkinja potpisom na mjenici preuzela obavezu plaćanja mjenične svote u iznosu od 6.026,39 KM, da je pravilno odlučio prvostepeni sud kada je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio u iznosu koji je naveden u mjenici, a da se suprotne tvrdnje ne mogu prihvatiti jer apelantkinja nije ponudila dokaze da je isplatila novčanu obavezu iz mjenične isprave. S obzirom na navedeno, Okružni sud je ukazao da je mjenica dospjela i da je blagovremeno podnijeta na protest, te da kao dokazno sredstvo o postojanju mjeničnih prava i obaveza daje ovlaštenje tužitelju da zahtjeva ispunjenje obaveze u pogledu glavnog duga i sporednih potraživanja. Osim toga, Okružni sud je naveo da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio apelantkinjin prigovor da u konkretnom slučaju nije preduzeta mjenična radnja podnošenja mjenice na isplatu, imajući u vidu da iz protestnog akta, koji nikada nije osporen, proizilazi da je predlagač prije dostavljanja mjenice na protest pokušao naplatu mjeničnog iznosa, te da je sud pozvao apelantkinju, u skladu sa odredbama člana 72. stav 2. Zakona o mjenici da plati dug, a potom izdao protest mjenice zbog neisplate duga.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da se uvidom u sadržinu mjenice može zaključiti da joj nedostaje obavezni element iz člana 111. tačka 2. Zakona o mjenici, a to je bezuslovno obećanje da će izdavalac određeni iznos platiti. Takođe, apelant je naveo da na predmetnoj mjenici nikada nije izvršena mjenična radnja indosiranja, da je imalac mjenice od početka isti i nije se mijenjao, pa je nejasno zašto sud primjenom pravila iz člana 13. Zakona o mjenici rješava pitanje koje je regulisano članom 111. Zakona o mjenici. Apelant u suštini smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1898/17 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio