Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1452/17 (A. Š.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Posjed
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1452/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1452/17, rješavajući apelaciju Alije Šahinovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Alija Šahinović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 031927 17 Gž od 20. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Šahinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Sanil Hasić, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 14. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 031927 17 Gž od 20. januara 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, Rješenjem Općinskog suda u Bosanskoj Krupi, Odjeljenje suda u Bužimu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 031927 15 P od 28. oktobra 2016. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da su tuženi (O. Š., Z. Š., N. Š. i H. Š.) smetali apelanta u posljednjem, mirnom i faktičkom posjedu dijela parcela (preciznije navedene u izreci prvostepenog rješenja), tako što su 22. oktobra 2015. godine na navedene nekretnine dovezli nasip koji su zatim razvukli“ po apelantovim parcelama, te je naloženo tuženim da odmah uspostave stanje posjeda kakvo je bilo prije opisanog čina smetanja posjeda, na način da sa parcela uklone nasip, te je zabranjeno tuženim da ubuduće poduzimaju takvo ili slično smetanje posjeda dijela nekretnina apelanta (stav 1. i stav 2. izreke). Osim toga, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da su tuženi navedenim činom smetanja iz stava 1. izreke rješenja smetali apelanta u posjedu cijelih označenih nekretnina i da su tim činom smetanja oduzeli apelantu posjed prava prilaza predmetnim nekretninama putničkim i teretnim vozilima.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 18 0 P 031927 17 Gž od 20. januara 2017. godine uvažena je žalba tuženih i prvostepeno rješenje u dosuđujućem dijelu (stav 1. i stav 2.) preinačeno na način da je u tom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
4. U obrazloženju odluke Kantonalnog suda je navedeno, između ostalog, da iz činjeničnog utvrđenja Općinskog suda proizilazi da je apelant bio u posjedu nekretnina označenih u stavu 1. izreke rješenja, na način da je dio tih nekretnina koristio kao putno zemljište i nasipao zemljom radi prolaza i provoz. Dalje je navedeno da su i tuženi koristili to putno zemljište za prolaz i provoz, te da su 22. oktobra 2015. godine na putnom zemljištu, pravcem kuda prolazi put, nasuli pijesak kojeg su razvukli pravcem, a da se apelant i nakon toga na isti način može služiti nesmetano tim putnim zemljištem. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je Općinski sud na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelantu pružio posjedovnu zaštitu na način označen u stavu 1. i 2. izreke prvostepenog rješenja, iz razloga što apelant nije dokazao da su ga tuženi (nasipanjem puta pijeskom) onemogućili u prolazu i provozu tim putem. Kantonalni sud je naveo da apelant i dalje ima jednako nesmetan prolaz i provoz i da se nisu stekli uslovi propisani odredbama čl. 327. i 331. Zakona o stvarnim pravima da se apelantu pruži posjedovna zaštita. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je povrijeđen ustavni princip vladavine prava. Apelant navodi da predmet zaštite u konkretnom slučaju nije bila zaštita posjeda prava prilaza predmetnoj nekretnini, već pravo na posjed i mirno uživanje, te da je Kantonalni sud odlučio o tome da li je apelantu onemogućen ili otežan prilaz predmetnoj parceli. Apelant je ukazao da tužbeni zahtjev nije glasio na utvrđenje povrede prava prolaza, već na posjedovnu zaštitu i utvrđenja smetanja posjeda. Apelant u suštini smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pozitivno pravne propise.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman