Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3615/17 (S. R.)

Odluka donesena 27. 09. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3615/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

27. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. septembra 2017. godine u predmetu broj AP-3615/17, rješavajući zahtjev Srđana Radulovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Srđana Radulovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Srđan Radulović (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Banjaluci - Tunjice (u daljnjem tekstu: KPZ Tunjice), kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. avgusta 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 11 0 K 012872 16 Kv 13 od 13. juna 2017. godine i 11 0 K 012872 14 K-p od 19. decembra 2016. godine. U apelaciji je podnesen i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „zabranio postupak prinudne naplate troškova krivičnog postupka prema Rješenju broj 11 0 K 012872 14 K-p od 19. decembra 2016. godine.

2. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 012872 14 K-p od 19. decembra 2016. godine, obavezani su apelant i saosuđeni O.S. i M.K. da solidarno nadoknade troškove krivičnog postupka u iznosu od 3.799,21 KM, a apelant i troškove krivičnog postupka u iznosu do 9.122,60 KM, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja u korist budžetskih sredstava Okružnog suda.

3. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 012872 16 Kv 13 od 13. juna 2016. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv Rješenja broj 11 0 K 012872 14 K-p od 19. decembra 2016. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 012872 14 K od 6. januara 2015. godine, apelant proglašen krivim za krivična djela navedena u izreci presude za koja su mu utvrđene pojedinačne kazne precizirane u presudi i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 godina i pet mjeseci. Presudom je određeno da će se o troškovima postupka odlučiti naknadno posebnim rješenjem. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine, preinačio prvostepenu presudu u pogledu pravne ocjene djela i odluke o krivičnoj sankciji, tako da je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina.

4. Okružni sud je istakao da apelantovi navodi da je podnio zahtjev za oslobađanje plaćanja troškova postupka prije donošenja prvostepene presude zbog loše materijalne situacije (primao je samo polovinu plate, otac je dvoje mldb. djece, supruga nezaposlena), te da bi plaćanjem troškova bilo dovedeno u pitanje njegovo izdržavanje, kao i izdržavanje njegove porodice, u smislu člana 99. stav 4 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), nisu uspjeli dovesti u sumnju pravilnost odluke prvostepenog suda da apelanta obaveže na plaćanje troškova krivičnog postupka kao i troškova koji se odnose na nagradu i nužne izdatke postavljenog branioca po službenoj dužnosti. Ukazano je da je pobijano rješenje doneseno na osnovu člana 101. ZKP-a, kojim je propisana obaveza zastupanog lica da plati nagradu i nužne izdatke branioca bez obzira ko je po odluci suda dužan snositi troškove krivičnog postupka, osim ako nagrada i nužni izdaci branioca padaju na teret suda, odnosno tužilaštva, što ovdje nije slučaj, jer apelantu nije postavljen branilac po osnovu lošeg imovnog stanja, niti ga je sud oslobodio navedene obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka. Istom zakonskom odredbom je propisano da će se nužni izdaci postavljenog branioca i njegova nagrada isplatiti iz sredstava suda, samo pod uslovom ako bi tim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili lica koja je obavezan izdržavati. Istaknuto je da navodi žalbe apelantovog branioca, da apelant nije u mogućnosti da plati na ime nagrade i nužnih izdataka postavljenog branioca Jevta Jankovića, advokata iz Banjaluke iznos od 8.530,00 KM, jer je lošeg imovnog stanja i da je na izdržavanju kazne zatvora, sami po sebi nisu dovoljni u konkretnom slučaju za zaključak da bi plaćanjem navedenog iznosa troškova na ime nagrade i nužnih izdataka branioca bilo dovedeno u pitanje njegovo izdržavanje ili pak izdržavanje lica koja je obavezan izdržavati. Ukazano je da je prvostepeni sud, na osnovu zahtjeva branioca i pravilnim tumačenjem odredaba čl. 96. do 102. ZKP-a pravilno odredio visinu tih troškova, a činjenica da je apelant na izdržavanju kazne, ne dovodi u pitanje njegovu radnu sposobnosti te se s tim u vezi može zaključiti da obavezu plaćanja troškova krivičnog postupka, koje je sam prouzrokovao svojom kriminalnom djelatnošću, može izvršiti, a da time ne dovede u pitanje njegovo izdržavanje, ni izdržavanje lica koja je dužan izdržavati. Konačno, istaknuto je i da apelant ima mogućnost podnijeti zahtjev za oslobađanje od troškova postupka u postupku prinudne naplate, jer se odluka o troškovima postupka izvršava po odredbama koje važe za izvršni postupak.

5. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 14. stav 3. točka d) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MKGPP). Apelant smatra da nije u obavezi snositi troškove nagrade i nužnih izdataka postavljenog mu branioca, jer je imao pravo na besplatnu pravnu pomoć. U tom kontekstu ističe da je morao imati pravo na besplatnu pravnu pomoć od momenta prvog ispitivanja odnosno od momenta određivanja pritvora i konačno od momenta dostave optužnice. Istakao je da član 6. stav 3. Evropske konvencije garantuje pravo optuženom da ima pravo na besplatnu pravnu pomoć. U tom kontekstu, apelant se pozvao i na odluke Evropskog suda za ljudska prava iz više predmeta, u kojim je navedeno da je cilj i svrha člana 6. stav 3. da se osigura efikasna zaštita prava na odbranu te da optuženi ima pravo da pravnu pomoć dobije besplatno kada interesi pravde to zahtijevaju. Osim toga apelant navodi da je, prije donošenja prvostepene presude podnio zahtjev Sudu za oslobađanje plaćanja svih troškova krivičnog postupka uz koji je podnio dokaze da je otac dvoje mldb. djece, da je supruga nezaposlena, te da je sud imao sve potrebne elemente da u svojoj odluci o troškovima, na osnovu člana 99. stav 4 ZKP-a apelanta oslobodi dužnosti da nadoknadi u cjelini ili djelomično troškove krivičnog postupka. Smatra da su neosnovani, neustavni i nezakoniti zaključci Okružnog suda da apelant nije dokazao da je lošeg imovinskog stanja, da je radno sposoban i da ima mogućnost podnijeti zahtjev za oslobađanje od troškova postupka u postupku prinudne naplate, a po pravilima koja važe za izvršni postupak. Apelant je istakao da nije u prilici da radi i zarađuje u KPZ Tunjice, da je dobio rješenje o prestanku radnog odnosa u MUP RS, da mu je supruga nezaposlena te da je otac dvoje mldb. djece od kojih jedno treba da krene u drugi a drugo u prvi razred osnovne škole, pa bi mu postupak prinudne naplate određenih troškova krivičnog postupka po pobijanom rješenju nanio veliku štetu apelantu i njegovoj porodici. Stoga, apelant predlaže da Ustavni sud, a na osnovu člana 77. Pravila Ustavnog suda donese u interesu apelanta i u interesu pravilnog vođenja postupka, privremenu mjeru kojom će zabraniti postupak prinudne naplate troškova krivičnog postupka prema rješenju Okružnog suda broj 11 0 K 012872 14 K-p od 19. decembra 2016. godine u odnosu na apelanta.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud, prije svega, naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. Osim toga, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka, koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. Ispitujući apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Naime, u konkretnom slučaju apelant je u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere naveo okolnost da da nije u prilici da radi i zarađuje u KPZ Tunjice, da je dobio rješenje o prestanku radnog odnosa, da mu je supruga nezaposlena te da je otac dvoje mldb. djece, te da bi postupak prinudne naplate određenih troškova krivičnog postupka po pobijanom rješenju nanio veliku štetu apelantu i njegovoj porodici. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da je uopće pokrenut postupak izvršenja osporenih rješenja te samim tim ni da je apelant, prije podnošenja apelacije, tražio odlaganje izvršenja osporenih rješenja u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske, a što je preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelant naveo u zahtjevu za donošenje privremene mjere nisu dovoljni da bi Ustavni sud usvojio predmetni zahtjev na način na koji je to apelant tražio. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3615/17 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio