Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3474/17 (E. J.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povjeravanje djeteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3474/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3474/17, rješavajući apelaciju Elvira Jahića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elvir Jahić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 P 031973 17 Gž od 13. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvir Jahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Klokotnice, općina Doboj Istok, podnio je 11. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 P 031973 17 Gž od 13. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se izmjeni Presuda Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 032290 12 P od 30. aprila 2013. godine (u daljnjem tekstu: Presuda Osnovnog suda), u dijelu o povjeri mldb. djeteta A. J., te da se zajedničko dijete parničnih stranaka (apelanta i tužene M. K.) mldb. A. J. povjeri na zaštitu, odgoj i izdržavanje apelantu kao ocu.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je suprotno apelantovom žalbenom rezonovanju, u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku, prvostepeni sud ocijenio predložene i izvedene dokaze, na osnovu kojih je izveo pravilan zaključak da nisu nastupile promijenjene okolnosti koje bi opravdavale izmjenu pravosnažne Presude Osnovnog suda, kojom je, nakon razvoda braka stranaka, njihovo zajedničko dijete povjereno na dalju zaštitu i vaspitanje tuženoj, kao majci. Kantonalni sud je istakao da zbog toga nije bilo mjesta da se udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu pozivom na odredbu člana 143. Porodičnog zakona F BiH, kojom je propisano ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, sud će po tužbi roditelja ili organa starateljstva donijeti novu odluku o staranju o djetetu. Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju, samo došlo do promijenjenih okolnosti utoliko što je mldb. sin stranaka porastao i što umjesto u obdanište u Doboju, u koje ga je odvodila tužena i prije razvoda braka, a i nakon razvoda braka, on pohađa Osnovnu školu u Doboju. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da mldb. sin stranaka socijalizovan u školi koju pohađa, marljivo izvršava svoje obaveze, voli da se druži sa drugarima, učestvuje u svim vidovima nastavnog procesa i uspješno savladava sve nastavne aktivnosti, boravi u produženom boravku u sklopu kojeg ima dva obroka, učestvuje u kreativnim radionicama sa svojim drugarima, društven je i veseo dječak. Kantonalni sud je dalje naveo da tužena mldb. sina odvodi u školu sa produženim boravkom, prilikom odlaska na posao u Maglaj i preuzima ga iz produženog boravka kada se vraća s posla i dovodi ga u Donju Lohinju, gdje stanuje u kući koja je vlasništvo njenog oca, gdje su tužena i sin stranaka stanovali i u vrijeme donošenja presude čije se izmjena traži apelantovim tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je zaključio da sve navedeno ukazuje da je u interesu mldb. sina stranaka da tužena i dalje ostvaruje roditeljsko staranje prema mldb. sinu stranaka, u smislu člana 142. Porodičnog zakona F BiH, kako to, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno rezonuje prvostepeni sud, a ne da on bude dodijeljen na roditeljsko staranje apelantu kao ocu, na čemu apelantova žalba neosnovano istrajava.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant obrazlaže, u suštini, da su sudovi u konkretnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman