Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3479/17 (P. R.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3479/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3479/17, rješavajući apelaciju Puniše Rešetara, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Puniša Rešetar protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 111679 17 Gž od 13. juna 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 103284 17 Gž od 2. juna 2017. godine i Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 005820 14 Uvp od 18. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Puniša Rešetar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 14. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 111679 17 Gž od 13. juna 2017. godine, Presude Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 103284 17 Gž od 2. juna 2017. godine i Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Vrhovni sud) broj 04 0 U 005820 14 Uvp od 18. maja 2017. godine. Apelant je također od Ustavnog suda tražio da donese privremenu mjeru kojom će se odložiti izvršenje osporenih odluka Kantonalnog suda od 2. i 13. juna 2017. godine do okončanja konkretnog postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda od 13. juna 2017. godine, između ostalog, obavezan je apelant da tužiocu („Hepok“ d.o.o. Berkovići) na ime duga isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju ove osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da su tužitelj i apelant jedno vrijeme poslovno sarađivali tako što je tužilac apelantu isporučio robu iz svog prodajnog asortimana i to podlogu za madrac sa magnetima za određenu kupoprodajnu cijenu, da je apelant na poklon dobio pokrivač, te da iako je tužitelj isporučio predmet ugovora apelantu, da je apelant uplatio samo dio duga, tako da je ostao dužan izmiriti utuženi iznos. Kantonalni sud je ukazao da iz predmetnog ugovora od 25. aprila 2012. godine proizlazi da se pod rubrikom „ potpis kupca “ nalazi potpis apelanta, kao i pečat tužitelja i potpis nekog fizičkog lica, da na osnovu ugovora prodavac/tužitelj, kupcu/apelantu prodaje podlogu za madrac sa magnetima za određenu cijenu, da su se stranke sporazumjele da apelant na ime kapare uplati određeni novčani iznos, po isporuci roba određeni iznos, a da je ostatak kupoprodajne cijene apelant dužan platiti u 12 mjesečnih rata u određenim iznosima, koji iznos apelant nije platio tužitelju. Kantonalni sud je istakao da razloge prvostepenog suda, zbog kojih smatra da je 25. aprila 2012.godine između stranaka zaključen predmetni ugovor o kupoprodaji, a koji su navedeni u prvostepenoj odluci, prihvatio u potpunosti i Kantonalni sud (prvostepeni sud je naveo da se u konkretnom slučaju u spisu suda nalazi predmetni ugovor, koji sadrži podatke parničnih stranka koji uključuju i JMBG i broj lične karte, potpis i pečat stranaka, za koji apelanti nije tvrdio da nije njegov, da su u ugovoru sadržani podaci o predmetu koji se prodaje, datumu isporuke, ugovorenoj cijeni, rokovima i načinima isplate rata, te je prvostepeni sud cijenio da je 25. aprila 2012. godine između stranaka zaključen predmetni ugovor o kupoprodaji).

3. Osporenom odlukom Kantonalnog suda od 2. juna 2017. godine, između ostalog, apelant je obavezan da tužitelju (JP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Zenica) na ime duga plati određeni novčani iznos. U obrazloženju ove osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja da se apelant obaveže da mu na ime duga po ispostavljenom računu za priključnu taksu isplati određeni iznos. Kantonalni sud je ukazao da je apelantova obaveza na plaćanje priključne takse utvrđena članom 55. Odluke o vodovodu i kanalizaciji, kojom odredbom je propisano da su svi budući potrošači, prije priključenja na vodovodnu i kanalizacionu mrežu dužni uplatiti priključnu taksu u iznosu i normativima koje utvrđuje Nadzorni odbor JP ,,ViK“ d.o.o. Zenica. Kantonalni sud je naglasio da priključna taksa podrazumijeva ranija ulaganja u infrastrukturu i stvaranje općih tehničkih uslova za priključenje novih potrošača, da priključnu taksu potrošač plaća jednom. Kantonalni sud je dalje naveo da član 20. Zakona o komunalnim djelatnostima Zeničko-dobojskog kantona propisuje da je obveznik plaćanja cijene komunalne usluge za pruženu komunalnu uslugu vlasnik nekretnine. Kantonalni sud je konstatovao da imajući u vidu prednje zakonske i podzakonske odredbe, da se apelantovi žalbeni navodi, da nema pravnog osnova temeljem kojeg je dužan platiti priključnu taksu, ukazuju neosnovanim. Kantonalni sud je istakao da je apelant nakon smrti svoje majke evidentiran kao novi potrošač usluga koje tužitelj pruža u određenom stanu, pa da je u obavezi da plati priključnu taksu, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Kantonalni sud je naglasio da apelantova žalbena rezonovanja da se plaćanje priključne takse iz člana 55. Odluke o vodovodu i kanalizaciji odnosi samo na potrošača novoizgrađene nekretnine nisu osnovana jer iz odredbe člana 55. Odluke o vodovodu i kanalizaciji tako nešto ne proizlazi. Kantonalni sud je pojasnio da je relevantna odrednica budući potrošač, a da apelant to jeste budući potrošač, da je prvobitni registrovani potrošač tužiteljevih usluga bila apelantova majka do dana svoje smrti, te da na drugačiji zaključak ne utiče ni činjenica da je apelant bio član porodičnog domaćinstva umrle majke.

4. Osporenom odlukom Vrhovnog suda od 18. maja 2017. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantova tužba (kao sina i zakonskog nasljednika umrle J. R.) podnesena protiv rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar), kojim je odbijena žalba apelantove majke podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantove majke za povrat sredstava uplaćenih na ime izvršene ocjene za ustanovljenu fizičku onesposobljenost. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi zaključak prvostepenog suda da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je u predmetnom upravnom postupku provedenom u izvršenju ranije presude Vrhovnog suda, odbio zahtjev apelantove umrle majke, kojim je tražila povrat novčanog iznosa od 250,00 KM uplaćenog za izvršenu ocjenu visine njenog tjelesnog oštećenja u cilju ostvarivanja prava na oslobađanje od plaćanja carinskih dažbina na uvezeni putnički automobil. Vrhovni sud je ocijenio da su pravilno postupili nadležni prvostepeni i tuženi organ, kao i prvostepeni sud, kada su svojim odlukama negativno riješili o zahtjevu apelantove umrle majke, s pozivom na priložene akte kojim je utvrđena cijena za ocjenu stepena tjelesnog oštećenja za korištenje carinske povlastica u iznosu od 250,00 KM, a da sam apelant ne prilaže dokaze da kod njegove majke nije izvršena ocjena tjelesnog oštećenja potrebna za ostvarivanje povlastice pri uvozu motornog vozila i opreme, a kako je to i tražila svojim zahtjevom. Vrhovni sud je konstatovao da takav zahtjev nije vezan za ostvarivanje prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja, tako da se za izdavanje nalaza i mišljenja o ocjeni stepena tjelesnog oštećenja morala platiti naknada u iznosu od 250,00 KM , prema cijenovniku za posebne zahtjeve. Vrhovni sud je ukazao da ta nakanada nije plaćena od strane apelantove majke, kao podnosioca navedenog posebnog zahtjeva (u cilju ostvarivanja prava na oslobađanje od plaćanja carinskih dažbina na uvezeni putnički automobil), nadležni organ vještačenja iz medicinske struke ne bi ni bio dužan da izdaje traženi nalaz i mišljenje, a da je nesporno da je 11. septembra 2002. godine, nalaz i mišljenje o utvrđivanju stepena tjelesnog oštećenja, apelantovoj majci izdat i da ga je ona mogla koristiti u drugom postupku (propisanom Zakonom o carinskoj politici Bosne i Hercegovine) nevezanim za ostvarivanje prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja. Prema tome, Vrhovni sud je naglasio da iz tih činjenica proizlazi da je sasvim normalno i pravno korektno da imenovana o svom trošku traži ocjenu tjelesnog oštećenje za neke druge potrebe koje same po sebi nemaju nikakve dodirne tačke sa pravima i invalidskog osiguranja. Vrhovni sud je istakao da ukoliko je apelant smatrao da je postojalo neosnovano bogaćenje na strani tuženog i da je njegova majka imala pravo na potraživanje od tog organa plaćene naknade za ocjenu tjelesnog oštećenja, da je postavljanjem takvog obligaciono pravnog zahtjeva apelant imao mogućnost da, po tom osnovu, tužbom traži povrat navedenog iznosa putem redovnog suda u parničnom postupku. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnim slučajevima, a na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3479/17 (P. R.) | Sudska praksa | Aktio