Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1050/17 ("Luciana" d.o.o Lukavac)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1050/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1050/17, rješavajući apelaciju "Luciana" d.o.o Lukavac, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Luciana" d.o.o Lukavac protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 019721 15 U od 17. januara 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Luciana" d.o.o Lukavac protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 019721 15 U od 17. januara 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. "Luciana" d.o.o Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amila-Mimica Kunosić, advokat iz Tuzle, podnio je 17. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 019721 15 U od 17. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene (Uprava za indirektno oporezivanje BiH), kojim su potvrđene nižestepene upravne odluke kojima je apelantu za određeni poreski period utvrđen razrez indirektnih poreza u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo, između ostalog, da je odredbom člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u) propisano da se od plaćanja PDV-a oslobađa promet nepokretne imovine, izuzev prvog prenosa prava svojine ili prava raspolaganja novoizgrađenom nepokretnom imovinom. Sud BiH je dalje naveo da je članom 3. Zakona o PDV propisano da se PDV plaća na promet dobara i usluga koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu, te uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu. Sud BiH je ukazao da iz knjigovodstvene dokumentacije i podataka u spisu proizlazi da su poreski organi utvrdili da je apelant vlasnik poslovnog prostora Hala 2, kao i poslovnih prostora broj 3 i 5 (bliže opisanih u osporenoj odluci). Sud BiH je dalje istakao da je utvrđeno da je apelant koristio pravo na odbitak ulaznog PDV–a obračunatog na promet dobara i usluga vezanih za izgradnju predmetnih objekata, te da je u 2011. godine apelant, kao zakupodavac, zaključio ugovore o zakupu predmetnih poslovnih prostora. Sud BiH je konstatovao da su poreski organi također utvrdili da je 10. septembra 2012. godine apelant sa subjektom „Drvodom" d.o.o. Sarajevo zaključio Ugovor o prodaji poslovno-skladišne hale (Hala 2) po određenoj cijeni, a na osnovu kojeg je kupcu ispostavio fakturu za privrednu zgradu i fakturu za pripadajuće zemljište, na kojima pozivom na odredbu člana 25. stav 2. Zakona o PDV-u, nije obračunao PDV. Sud BiH je dalje naveo da je za prodaju ostalih poslovnih prostora apelant ispostavio fakturu kupcu S. M. i kupcu R. T., na kojim fakturama također nije obračunao PDV pozivom na istu odredbu Zakona o PDV. Sud BiH je ocijenio da imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je apelant zaključivanjem kupoprodajnog ugovora, odnosno, ispostavljanjem faktura, prvi put raspolagao sa predmetnim objektima, da su poreski organi pravilno ocijenili da se izvršeni promet smatra prvim prometom novosagrađenog građevinskog objekta koji u smislu odredbe člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o PDV podliježe oporezivanju. Sud BiH je zaključio da su neosnovani tužbeni, a ranije istaknuti i žalbeni prigovori, istaknuti u pravcu da poslovni objekti, koji su bili predmet zakupa u toku 2011. i 2012. godine, nakon čega su bili predmetom prodaje, ne mogu imati tretman novosagrađenog i neupotrebljavanog objekta, nego se prodaja istih može tretitrati samo kao promet koji ne podliježe plaćanju PDV-a. Sud BiH je ocijenio da su poreski organi pravilno zaključili da su predmetni poslovni prostori izgrađeni u periodu dok je na snazi i u primjeni Zakon o PDV-u, te kako prije izvršenog prometa, u odgovarajućim evidencijama nepokretnosti u kojima je apelant upisan kao vlasnik, nije bilo promjene vlasništva na predmetnim poslovnim prostorima, te da je nesporno da se pomenuti poslovni prostori smatraju novosagrađenim građevinskim objektom u smislu Zakona o PDV, a izvršeni promet prvim prometom novosagrađenog građevinskog objekta koji podliježe oporezivanju PDV-om, bez obzira na to što su predmetni poslovni prostori ranije korišteni po osnovu ugovora o zakupu. Sud BiH je konstatovao da pravilno apelant primjećuje da pozivanje na član 23. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja nije primjenljivo na konkretnu pravnu situaciju. Naime, Sud BiH je ukazao da ta odredba obavezuje Upravni odbor da u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu tog zakona, pripremi nacrt, odnosno prijedlog zakona, kojim se uspostavlja jedinstveni porez na dodatu vrijednost za cijelu teritoriju države, te propisuje da porez na dodatu vrijdnost, koji će primjenjivati Uprava, mora biti u skladu sa standardima Evropske unije. Sud BiH je istakao da je Upravni odbor tu obavezu izvršio i da je Zakon o PDV-u u primjeni od 1. januara 2006. godine, a da je zatim donesen i Pravilnik o primjeni Zakona o PDV-u, kojim se bliže propisuje način primjene tog zakona. Sud BiH je zaključio da je to upravo način na koji se u pravni sistem ugrađuju standardi Evropske unije, imajući u vidu da se direktive, u pravilu, ne primjenjuju neposredno u zemljama članicama. Sud BiH je pojasnio da je direktiva opšti akt sekundarnog prava koji predstavlja zadatak državama, a ne građanima i koji u određenoj mjeri ostavlja prostor državama članicama da prilikom primijene tekst direktive prilagode sistematici i terminologiji nacionalnog prava. Sud BiH je konstatovao da je taj opšti akt sredstvo harmonizacije a ne unifikacije prava i nema neposredno dejstvo, nego se primjenjuje nacionalni propis kojim je direktiva implementirana. Dakle, Sud BiH je ocijenio da direktiva nalazi svoje mjesto u procesu implementacije i kroz nacionalne propise, kako pravilno apelant zaključuje. Međutim, Sud BiH je naglasio da kako je konkretna pravna situacija regulisana relevantnim odredbama Zakona o PDV-u, odnosno članovima 25. stav 2. Zakona o PDV a u vezi sa članovima 8., 4. stav 3. tačka 4. Zakona o PDV-u, te kako predmetna odluka nije zasnovana na predmetnoj direktivi, to su poreski organi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno apelanta obavezali na plaćanje određenog iznosa. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant obrazlaže, u suštini, da smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

6. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u tužbi protiv rješenja tužene, a koje navode je razmotrio Sud BiH prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1050/17 ("Luciana" d.o.o Lukavac) | Sudska praksa | Aktio