Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1417/17 (S. B.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1417/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1417/17, rješavajući apelaciju Sanele Brčić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sanela Brčić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 022581 15 Uvp od 2. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanela Brčić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 12. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 022581 15 Uvp od 2. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantkinjin zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 022581 14 U od 26. februara 2015. godine kojom je odbijena apelantkinjina tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Ministarstvo stambene politike Kantona Sarajevo) od 24. oktobra 2014. godine kojim je odbijena apelantkinjina žalba podnesena protiv Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 26. septembra 2014. godine kojim je odbijen apelantkinjin zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu, ulica Grbavička broj 113/4 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je tokom postupka utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio S. K. (preminuo 7. decembra 1995. godine), koji je 18. septembra 1989. godine sa apelantkinjom zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju, da je apelantkinja bila prijavljena na adresi navedenog stana od 9. jula 1990. godine, ali da nije bila član porodičnog domaćinstva S. K., jer nije trajno živjela i stanovala sa njim u istom stambenom prostoru. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da Kantonalni sud nije povrijedio zakon na štetu apelantkinje kada je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da apelantkinja na dan 30. april 1991. godine, u smislu odredaba člana 6. stav 2. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, iz kog razloga joj prema odredbama člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne pripada pravo na povrat predmetnog stana. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 6. stav 1. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, kojim je kao federalni zakon preuzet Zakon o stambenim odnosima, propisano da se korisnikom stana u smislu ovog zakona smatraju: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je stavom 2. istog člana navedenog zakona propisano da se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona smatraju: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac) braća, sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno sa njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina, ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Vrhovni sud je istakao da je provedenim dokazima utvrđeno da apelantkinja sa nosiocem stanarskog prava nije uspostavila zajednicu života, odnosno nije dokazano da je ekonomska zajednica u predmetnom stanu trajala više od pet godina (uslov iz citirane odredbe člana 6. stav 2. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima). Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelantkinji nije povrijeđeno pravo na dom i imovinu, jer su ova prava garantovana samo nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravna dom iz člana 8. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja navodi hronologiju predmetnog postupka, te ukazuje da su organi uprave i sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima i odredbe člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Apelantkinja u suštini smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su upravni organi i sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman