Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1737/17 (M. M., N. M., L. M. i L. M.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građevinsko zemljište
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1737/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1737/17, rješavajući apelaciju Milije Makivića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Milija Makivić, Nenad Makivić, Ljubinka Makivić i Ljiljana Makivić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 119527 15 Rev od 9. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milija Makivić, Nenad Makivić, Ljubinka Makivić i Ljiljana Makivić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Mira Gagić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 5. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 119527 15 Rev od 9. marta 2017. godine. Osporenom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Ž.M. kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji zaključen 1977. godine između tužitelja Ž.M. kao kupca i prednika apelanata kao prodavca, a čiji je predmet bilo zemljište u Banjaluci, pa su apelanti obavezani da tužitelju izdaju tabularnu ispravu podobnu za zemljišno knjižni prijenos, odnosno da trpe njegovu uknjižbu u javnim knjigama, kao i da se utvrdi da je tužitelj vlasnik sa 1/1 dijela porodične kuće sagrađene na dijelu parcele označena kao k.č. broj 1690/13, te suvlasnik sa ½ dijela navedene parcele.

2. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je istakao da je rješenjem Skupštine Opštine Banja Luka iz 1976. godine predniku apelanata priznato pravo korištenja spornog zemljišta na kojem je on još ranije 1969. godine sagradio porodičnu kuću, a da je tužitelj uz suglasnost svog brata, tj. prednika apelanata 1974. godine, također, sagradio porodičnu kuću na istom zemljištu. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je nakon izgradnje kuće prednik apelanata na temelju kupoprodajnog ugovora zaključenog 1977. godine u pismenoj formi prodao tužitelju ½ dijela parcele na kojoj je on sagradio kuću za određenu cijenu koja je predniku apelanata u cjelosti isplaćena. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je prednik apelanata 2010. godine proglašen umrlim, te da su apelanti nakon provedenog ostavinskog postupka proglašeni za njegove nasljednike. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 5. stav 1. Zakona o prometu zemljišta i zgrada SFRJ, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora, a kojim je propisano da promet zemljišta i zgrada na kojima postoji pravo svojine slobodan je između građana, između građanskih pravnih lica i između jednih i drugih. Osim toga, Vrhovni sud je pozvao i na odredbe člana 9. navedenog zakona kojim je propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo korištenja ili pravo svojine na zemljište ili zgradu mora biti pismen. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su predmetne nekretnine nesporno svojina tužitelja, koji je vlastitim sredstvima sagradio kuću na zemljištu koje mu je naknadno, nakon izgradnje, prodao prednik apelanata na osnovu valjanog kupoprodajnog ugovora. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da se pravo korištenja građevinskog zemljišta prema članu 10. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini može prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, pravo korištenja radi građenja iscrpljuje se izgradnjom građevinskog objekta i završetkom izgradnje se pretvara u trajno pravo korištenja koje pravo razdvaja zgradu ili drugi građevinski objekat od zemljišta u društvenoj svojini, kao potpuno samostalne objekte prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da se, suprotno revizijskim prigovorima apelanata, za razliku od prava korištenja, trajno pravo korištenja može otuđiti, opteretiti ili naslijediti zajedno sa otuđenjem, opterećenjem ili nasljeđivanjem zgrade, a što je propisano odredbama člana 17. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini. Osim toga, Vrhovni su je istakao da predmetni ugovor o kupoprodaji, budući da je zaključen u pismenoj formi i u cjelosti je realizovan od strane ugovarača, ispunjava sve uslove iz odredaba člana 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada SFRJ i kao takav proizvodi pravno dejstvo i predstavlja osnov za sticanje prava svojine na nekretninama. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je u konkrentom slučaju Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini prema kojem se građevinsko zemljište u društvenoj svojini ne može otuđivati, iz kojih razloga je i predmetni kupoprodajni ugovor ništav.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio Zakon o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanti u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1737/17 (M. M., N. M., L. M. i L. M.) | Sudska praksa | Aktio