Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1621/17 (Ž. R.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ratna šteta
- Upravni postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1621/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1621/17, rješavajući apelaciju Živka Radonjića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Živko Radonjić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 012895 14 Uvp od 16. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Živko Radonjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 26. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 012895 14 Uvp od 16. marta 2017. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 012895 13 U od 19. maja 2014. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Ministarstvo pravde Republike Srpske) od 1. oktobra 2013. godine. Navedenim rješenjem tuženog odbijena je apelantova žalba i potvrđeno Rješenje Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika Banjaluka od 14. maja 2013. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev radi naknade materijalne štete, kao neosnovan.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da iz podataka u spisu proizlazi da je prvostepeni organ zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz odredaba člana 3. stav 1. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine da se apelantu odobri naknada materijalne štete, iz razloga što apelantov stambeni objekat nije mobilisan za potrebe Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS). Dalje je navedeno da iz Uvjerenja VP 7048 Mrkonjić Grad od 22. decembra 1995. godine proizlazi da je u porodičnoj stambenoj kući vlasništvo apelanta i M. R. bila smještena VRS, što ne spori ni apelant koji je na raspravi, održanoj 25. oktobra 2012. godine, potvrdio da nije dobio pismeni nalog ili zahtjev republičkih organa za mobilizaciju njegovih stvari za potrebe VRS i odbrane. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da prema odredbama člana 3. stav 1. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine pravo na naknadu materijalne štete za navedeni period imaju pravna i fizička lica čija su potraživanja nastala po osnovu mobilisanih ili oduzetih materijalno-fizičkih sredstava i opreme, isporuke materijala, proizvoda i robe, kao i izvršenih usluga za potrebe odbrane. Prema tome, Vrhovni sud je ukazao da pravo na naknadu materijalne štete pripada oštećenom ako je ona nastala mobilizacijom ili oduzimanjem pokretnih stvari ili se ta šteta ogleda u neplaćanju isporučenog materijala, proizvoda, opreme ili u neplaćanju usluga, uz uslov da se usluge odnose na potrebe odbrane. Vrhovni sud je istakao da bi u konkretnom slučaju navedeno značilo da su apelantovi objekti na osnovu akta nadležne komande ili jedinice VRS mobilisani za potrebe jedinica VRS, zatim da je na objektu nastupila odgovarajuća šteta, utvrđena od strane nadležnih organa i da postoji uzročno-posljedična veza između nastale štete i djelovanja pripadnika VRS, odnosno da je do štete došlo korišćenjem objekta i stvari za potrebe jedinica VRS. S obzirom da je u toku postupka nesporno utvrđeno da objekti i stvari apelanta nisu mobilisani, odnosno oduzeti od strane organa Republike Srpske za potrebe VRS i odbrane, a da se u konkretnom slučaju ustvari radi o oštećenju stvari usljed ratnih dejstava i u vrijeme neprijateljske ofanzive koja se vodila u blizini mjesta apelantovog življenja, Vrhovni sud je naveo da je pravilno zaključeno da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na naknadu materijalne štete po odredbama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da Vrhovni sud nije pravilno cijenio Uvjerenje VP 7048 Mrkonjić Grad od 22. decembra 1995. godine. Apelant u suštini smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman