Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1761/17 (H. P.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Suvlasništvo
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1761/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1761/17, rješavajući apelaciju Hasana Ponjevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasan Ponjević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 002014 14 Rev od 5. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Ponjević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Milan Stokrp advokat iz Velike Kladuše, podnio je 5. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 002014 14 Rev od 5. januara 2017. godine. Osporenom konačnom odlukom, između ostalog, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja R.P., A.P. i S.K. te je utvrđeno da su tužitelji, kao nasljednici iza umrlog Ć.P., suvlasnici po 1/6 dijela na prizemlju kuće koja se nalazi u Velikoj Kladuši, što predstavlja zaostavštinu iza umrlog Ć.P.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da su apelant i prednik tužitelja zaključili 7. decembra 1979. godine sporazum o diobi predmetne porodične kuće koji je potpisan od strane apelanta i prednika tužitelja i ovjeren pred sudom u Velikoj Kladuši, da su se navedenim sporazumom (ugovorom ) apelant i njegov brat Ć.P. saglasili da su porodičnu zgradu izgradili zajednički i sa zajedničkim učešćem novčanih sredstava, te da su se navedenim sporazumom dogovorili da će Ć.P. primiti u svoj dio prizemlje kuće, u kojem je Ć.P. od 1979. godine živio sa svojom porodicom sve do smrti (2008. godine). S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, kojim je izmijenjen član

46. Zakona o prometu nepokretnosti (a kojim je propisano da su ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ovog zakona, sačinjeni u pisanoj formi punovažni su ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ovog zakona izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju). Osim toga, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 32. stav 1. i 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (kojima je propisano da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda, te da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda) i člana 77. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (kojim je propisano da je posjed zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja. Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Savjesnost posjeda se pretpostavlja). U vezi s tim, drugostepeni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je pravni prednik tužitelja (pored ugovora o zajedničkom građenju i diobi) imao dodatni pravni osnov za sticanje vlasništva na predmetnom prizemlju kuće, a to je održaj, odnosno dosjelost, jer je protekao apsolutni rok za održaj koji iznosi 20 godina savjesnog posjeda. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud, pozivajući se na navedene zakonske odredbe, donio pravilnu odluku kada je utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traže utvrđenje da prizemlje kuće predstavlja zaostavštinu iza umrlog Ć.P. tj. pravnog prednika tužitelja, te da su tužitelji kao nasljednici iza umrlog Ć.P. suvlasnici po 1/6 na prizemlju predmetne kuće, u smislu člana 10. Zakona o nasljeđivanju (kojim je propisano da zaostavštinu umrlog nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov bračni drug, a nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju na jednake dijelove). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi revizijski prigovori koji se odnose na povrede postupka pred drugostepenim sudom, jer je sud temeljem člana 8. Zakona o parničnom postupku, ovlašten prema svom uvjerenju odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Vrhovni sud je zaključio da u konkrentom slučaju drugostepeni sud nije vršio drugačiju ocjenu isprava i posredno izvedenih dokaza u odnosu na prvostepeni sud, pa nije ni utvrđivao drugačije činjenično stanje, zbog čega nije povrijedio odredbe parničnog postupka na koje revizija apelanta ukazuje. Također, Vrhovni sud je, pored toga, istakao da apelantovi prigovori da gradnja kuće nije vršena od strane prednika tužitelja, nego da je predmetnu kuću apelant sazidao i izgradio sa svojom suprugom, a ne zajedničkim sredstvima sa Ć.P., te da potpisani sporazum nije ugovor o građenju i sl. predstavljaju prigovore činjenične prirode iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti, dok ostali revizijski prigovori nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, pa ih kao takve nije posebno ni obrazlagao.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant u suštini vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni procesnog i materijalnog prava, odnosno odredbe Zakona o parničnom postupku, Zakona o prometu nepokretnosti, te Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Apelant smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda da drugostepeni sud nije ponovo vršio ocjenu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, kao i da je pogrešan zaključak suda da je sporazum koji je zaključen sa Ć.P. pravni osnov za sticanje prava suvlasništva na spornoj nekretnini.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih garancija bila na štetu apelanta. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku pred Vrhovnim sudom, a koje navode je razmotrio Vrhovi sud u odluci po reviziji, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1761/17 (H. P.) | Sudska praksa | Aktio