Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1622/17 (SUDO-LUKA d.o.o. Velika Kladuša)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1622/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1622/17, rješavajući apelaciju SUDO-LUKA d.o.o. Velika Kladuša, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio SUDO- LUKA d.o.o. Velika Kladuša protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 017884 16 Uvp od 14. februara 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. SUDO-LUKA d.o.o. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Dejan Rakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 017884 16 Uvp od 14. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke - Presude Suda BiH broj S1 3 U 017884 15 U od 26. septembra 2016. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tužene (Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Banjaluka) od 29. septembra 2014. godine. Navedenim rješenjem tužene odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Odsjeka za kontrolu velikih poreskih obveznika, Grupa za kontrolu velikih poreskih obveznika Banjaluka od 5. februara 2014. godine kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Sektora za poreze, Odsjek za kontrolu velikih poreskih obveznika, Grupe za kontrolu velikih poreskih obveznika Banjaluka od 8. oktobra 2013. godine kojim je, pored ostalog, utvrđen razrez indirektnih poreza za apelanta (preciznije navedeno u izreci rješenja), podaci o krajnjoj potrošnji, te kojim je naloženo apelantu da izvrši uplatu obaveza na propisani način.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da iz spisa predmeta proizilazi da je apelantu osporeno pravo na odbitak ulaznog poreza po ulaznim fakturama izvođača radova i poreskog obveznika D. M. vl. „Eurogradnja“ d.o.o. Velika Kladuša za usluge uređenja unutrašnjosti poslovnog objekta, za koje usluge je u postupku poreske kontrole utvrđeno da iste nisu pružene i da se radi o fiktivnom prometu. Sud BiH je naveo da je vijeće za upravne sporove tog suda pravilno utvrdilo da je apelant učinio povredu odredaba člana 64. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV) kojima je propisano da fiktivni promet predstavlja obavljanje poslovne djelatnosti sa ciljem da se prevarom izbjegne plaćanje PDV-a. Takođe, Sud BiH je naveo da je odredbama člana 3. Zakona o PDV propisano da se PDV plaća na promet dobara i usluga koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu. Isto tako, Sud BiH je naveo da je odredbama člana 32. stav 1. istog zakona propisano da je ulazni porez, u vezi sa poreskim obveznikom, iznos PDV koji mu je obračunat na promet dobara ili usluga i PDV koji plati ili treba da plati prilikom uvoza dobara, gdje se u oba slučaja radi o dobrima i uslugama koje koristi i koje treba da koristi u svrhu poslovanja koje vrši, dok je stavom 2. istog člana propisano da obveznik ima pravo da odbije PDV koji je obavezan da plati ili ga je platio prilikom kupovine dobara ili usluga od drugog obveznika ili prilikom uvoza dobara, pod uslovom da ta dobra odnosno usluge koristi za promet dobara ili usluga koji podliježe plaćanju PDV. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je pravilan i na zakonu zasnovan stav vijeća za upravne sporove, iz razloga što apelant nije ispunio uslove iz odredaba člana 63. stav
1. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV, prema kojoj je osnovni preduslov za korištenje prava na odbitak ulaznog poreza postojanje prometa između registrovanih PDV obveznika i ispostavljanja uredne fakture, dok ja za ostvarivanje ovog prava nužno da propisani uslovi budu kumulativno ispunjeni. Osim toga, Sud BiH je naveo da je odredbama člana 16. stav 2. Zakona o upravi za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine propisano da radnje koje su preduzete radi izbjegavanja ili zloupotrebe propisa o indirektnom oporezivanju, ili imaju za posljedicu izbjegavanja ili zloupotrebu ovih propisa, ne mogu dovesti do izbjegavanja ili zloupotrebe propisa o indirektnom oporezivanju, dok je stavom 3. navedenog člana propisano da u slučajevima „pro forma“ radnji, dati predmet oporezivanja smatra se onim što on stvarno predstavlja, bez obzira kako ga strane u prometu nazivaju. Sud BiH je naveo da su u upravnom postupku utvrđene sve odlučne činjenice i da su poreski organi, te Grupa za reviziju i kontrolu postupili u skladu sa zakonom kada su vršili ograničenu provjeru dokumentacije poreskog obveznika D. M. vl. „Eurogradnja“ d.o.o. Velika Kladuša i kojom kontrolom su uspjeli utvrditi da se apelant u konkretnom slučaju ne pojavljuje kao kupac i da D. M. nije izvodio radove na poslovnom objektu „Sudo Luka“ d.o.o., niti su mu donesene na knjiženje sporne fakture iz 2009. godine. Sud BiH je naveo da u periodu za koji su izdate sporne fakture za izvedene građevinske radove, da se radi o poslovnom subjektu koji nije obavljao poslovnu djelatnost, nije iskazivao bilo kakav promet, niti izlazni PDV u PDV prijavama i za kojeg je utvrđeno da se ne nalazi na registrovanoj adresi sjedišta prijavljenoj tuženoj. Sud BiH je istakao da navedeno ukazuje da je izvršen fiktivni promet robe iz odredaba člana 64. Zakona o PDV i da je apelant u konkretnom slučaju obavljao poslovne djelatnosti s ciljem da prevarom izbjegne plaćanje PDV, jer ispostavljene fakture nisu pratile stvarno izvršeni promet usluga (izvođenje građevinskih radova), kao osnovni uslov za ostvarivanje prava na odbitak ulaznog poreza. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je tokom postupka tvrdio i dokazao da je ulazni porez koristio s pravom na odbitak u skladu sa odredbama Zakona o PDV i Pravilnika o primjeni Zakona o PDV. Apelant je naveo da je Apelaciono vijeće Suda BiH u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji donijelo različite odluke, što dovodi do stvaranja pravne nesigurnosti i ugrožavanja ustavnih prava. Apelant u suštini smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, čime su mu povrijeđena naprijed navedena prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U pogledu apelantovih navoda da je Sud BiH povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman