Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3514/17 (M.J.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3514/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3514/17, rješavajući apelaciju M. J., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. J.
protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 077969 16 Kž od 14. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. J. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kemo Kapur iz Sarajeva, podnio je 17. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 077969 16 Kž od 14. juna 2017. godine. Apelant je također od Ustavnog suda tražio da donese privremenu mjeru kojom se „ukida“ osporena odluka Kantonalnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. Krivičnog zakona F BiH, te mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, koja se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Apelantu je također izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti profesora u srednjoj školi i zabrana obavljanja dužnosti nastavnika u osnovnoj školi u trajanju od jedne godine.
2. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno, između ostalog, da je prilikom razmatranja izjave o priznanju krivnje apelant ostao kod datog priznanja kod sudije za prethodno saslušanje navodeći da je do priznanja došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja o mogućim posljedicama, te da je apelant izjavio da razumije da se priznanjem krivnje odriče prava na suđenje u redovnom krivičnom postupku.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da iz iskaza saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza u spisu nesporno proizlazi da je apelant u kritično vrijeme, kao profesor nastavnog predmeta matematika u određenoj školi, posredstvom domara H. D., primio novac u iznosu od 200,00 KM od učenice A. K., kako bi joj zaključio pozitivnu ocjenu, te je prilikom preuzimanja novca od H. D. istome rekao da A. K. prenese koji zadatke treba naučiti za sljedeći nastavnički sat, te da je apelant tom prilikom postupao svjesno i voljno, tj. da je bio svjestan da kao profesor od učenika kojem predaje predmet matematika, prima dar da u okviru svog ovlaštenja učini ono što ne bi smio učiniti. Kantonalni sud je istakao da je po njegovom mišljenju, provedenim dokazima optužbe, izvan svake razumne sumnje utvrđeno da je apelant primio dar za sebe da u okviru svog ovlaštenja učini ono što ne bi smio činiti. Kantonalni sud je ukazao da kako je apelant postupao sa umišljajem kao oblikom vinosti, da se u njegovim radnjama kako u objektivnom tako i subjektivnom smislu ostvaruju svi bitni elementi bića krivičnog djela za koje je oglašen krivim. Kantonalni sud je ocijenio da apelantovi žalbeni prigovor koji se odnosi na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka nije osnovan. Kantonalni sud je pojasnio da je iz dokaza izvedenih u prvostepenom postupku, u prvom redu Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (novčanica), vidljivo da se nije radilo o pretresanju osobe, kako to apelant navodi, nego o privremenom oduzimanju predmeta na dobrovoljnoj osnovi bez protivljenja osumnjičenog/apelanta, što je u skladu sa članom 80. Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Kantonalni sud je naglasio da navedenom u prilog ide i njegov potpis na pomenutoj potvrdi, kao i njegov iskaz u svojstvu osumnjičenog na Zapisnik od 14. juna 2016. godine. Kantonalni sud je ocijenio, uzimajući u obzir apelantove navode žalbe da je apelant nagovoren od strane ranijeg branioca da prizna krivnju, da su isti navodi neosnovani, paušalni i ničim potkrijepljeni. Kantonalni sud je istakao da apelantovo pozivanje na presudu Evropskog suda za ljudska prava donesenu u predmetu Lisica c/a Croatia, također nije osnovano, jer se u toj presudi radi o različitoj procesnoj situaciji, tj. radi se o pretresu vozila osumnjičenog bez sudske naredbe i bez prisustva osumnjičenog i svjedoka.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama da je presuda donesena na temelju nezakonitih dokaza, da su prekršene relevantne odredbe ZKP-a koje decidno određuju zakonski način pretresanja, apelant se pozvao i na presudu Evropskog suda za ljudska prava donesenu u predmetu Lisica c/a Croatia, te navodi da je apelant nagovoren od strane ranijeg branioca da prizna krivnju. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na slobodu i sigurnost, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman