Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3171/17 (Auto-kuća Čapljina d.o.o. Čapljina i D. Š.)
Odluka donesena 27. 09. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3171/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
27. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. septembra 2017. godine, u predmetu Auto kuće Čapljina d.o.o. Čapljina i Dobroslava Šimovića broj AP-3171/17 rješavajući zahtjev za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Auto kuće Čapljina d.o.o.
Čapljina i Dobroslava Šimovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Auto-kuća Čapljina d.o.o. Čapljina (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Dobroslav Šimović iz Zagreba, kao direktor i zakonski zastupnik, te Dobroslav Šimović (u daljnjem tekstu: apelant, a svi u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 21. jula 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 013897 16 Rev od 9. februara 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalnog suda) 53 0 P 013897 Gž2 od 27. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 013897 13 P 2 od 9. februara 2015. godine.
2. Istovremeno apelanti su zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se odgodila provedba izvršenja pravosnažne presude Općinskog suda kojom je utvrđena apsolutna ništavost sudske nagodbe koju su apelanti međusobno zaključili 25. maja 2006. godine pred Općinskim sudom (u daljnjem tekstu: sporna sudska nagodba).
3. Presudom Općinskog suda broj 53 0 P 013897 13 P 2 od 9. febraura 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 013897 Gž2 od 27. aprila 2016. godine, utvrđeno je da je apsolutno ništava sporna sudska nagodba, te su apelanti, kao tuženi u postupku, istom presudom obavezani da tužitelju „HER-EX“ d.o.o. iz Viteza (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno naknade troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Predmet sporne sudske nagodbe je regulisanje međusobnih odnosa apelanata povodom neisplaćenih potraživanja apelanta prema apelantici u ukupnom iznosu od 224.409,65 KM, a za koja mu je apelantica ustupila u vlasništvo i posjed poslovni objekat površine 480 m2 (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina).
4. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je, između ostalog, utvrdio, da prilikom sklapanja sporne sudske nagodbe nisu postojali zakonski uslovi za njeno sklapanje jer dokazi koji su izvedeni na ročištu od 25. maja 2006. godine ne upućuju na to, jer je u to vrijeme bila na snazi zabrana raspolaganja predmetnom nekretninom koja je utvrđena rješenjem broj Ps.18/03, te izvršena zabilježba rješenja o izvršenju broj IP.251/03 i broj Ip.2666/03-Č protiv apelantice jer su protiv nje temeljem navedenih rješenja postojala neizmirena potraživanja. Navedeno su, kako je istakao Općinski sud u svojim iskazima, potvrdili sami apelanti navodeći da su u vrijeme sklapanja sporne sudske nagodbe postojale dvije blokade i to od Zagrebačke banke i Hercegovačke banke.
5. Općinski sud je nadalje utvrdio da je apelantica u vrijeme zaključenja sporne sudske nagodbe bila u financijskoj blokadi, te da je apelantica u takvim okolnostima, kao pravna osoba, bila dužna osigurati dugoročnu financijsku stabilnost radi pravovremenog izvršavanja svojih obaveza, kako nalaže Zakon o financijskom poslovanju, koji je važio u vrijeme sklapanja sporne sudske nagodbe, te je istovremeno apelantici bila upisana mjera zabrane raspolaganja predmetnom nekretninom u zvaničnim evidencijama.
6. Općinski sud je ocijenio neutemeljenim istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer tužitelj ima potraživanje prema apelantici utvrđeno presudom Vrhovnog suda od 25. marta 2008. godine (kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Mostaru od 16. januara 2006. godine) što mu daje legitimitet da traži utvrđenje ništavosti sporne sudske nagodbe (član 109. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO), a pravo na isticanje ništavosti se ne gasi, odnosno podizanje tužbe nije vezano za rok i pravo na isticanje ništavosti se može ostvariti bez obzira na protek vremena (član 110. ZOO-a). Prigovori apelanata da su se u predmetnoj pravnoj stvari trebale primijeniti odredbe člana 280-285 ZOO-a koje se odnose na pobijanje dužnikovih pravnih radnji su od strane Općinskog suda ocijenjeni neutemeljenim, pa je stoga u predmetnoj pravnoj stvari sasvim irelevantno pozivanje apelanata da nisu ispunjene opšte pretpostavke za pobijanje dužnikovih radnji koje po zakonu moraju biti kumulativno ispunjene. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je utemeljio na odredbama člana 386. i 387. ZPP-a isti su obračunati po važećoj Advokatskoj tarifi prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi F BiH.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 P 013897 16 Rev od 9. februara 2017. godine revizija apelanata je odbijena kao neosnovana.
8. Vrhovni sud je, između ostalog, ocijenio neosnovanim revizijske prigovore da potraživanje tužitelja nije ni postojalo iz razloga što je apelantica svoje potraživanje prema Glumina banci ranije izmirila, te da ono nije moglo biti preneseno cesijom na tužitelja prema apelantici. U vezi s tim Vrhovni sud se pozvao na pravosnažnu presudu Općinskog suda u Mostaru broj 18/03 od 16. januara 2006. godine (koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda od 25. avgusta 2008. godine) kojom je utvrđen dug po tužbi tužitelja („Her-ex“ d.o.o. Vitez) protiv apelantice radi isplate iznosa od 346.717,23 KM, a sporna sudska nagodba između apelanata je zaključena upravo u toku vođenja tog postupka. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor da je bio podnesen zahtjev za brisanje zabrane raspolaganja predmetnom nekretninom, jer zabrana u vrijeme zaključenja nagodbe nije bila brisana u smislu člana 281. stav 4. ZPP-a jer je ista postojala do pravosnažnog okončanja postupka kod Općinskog suda pod brojem 18/03 pri čemu je naglašeno da se zabrana odnosila na nekretnine koje su apelantu date u vlasništvo na ime naknade za dospjela, a neizmirena potraživanja apelantice prema apelantu po nagodbi.
9. Prema ocjeni Vrhovnog suda suprotno revizijskim tvrdnjama postojali su uslovi da se utvrdi ništavost sporne sudske nagodbe. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da nije ispunjen smisao sudskog poravnanja, propisan odredbom člana 1089. ZOO-a, nego da je namjera bila da se onemogući tužitelj u namirenju svog potraživanja od apelantice u iznosu od 356.719,23 KM, sa zakonskom zateznom kamatom utvrđenom pravosnažnom presudom, i pored tada postojeće mjere osiguranja kojom je zabranjeno raspolaganje predmetnom nekretninom. U tom pravcu Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 53. stav 2. ZOO-a koja propisuje da će ugovor biti bez dejstva ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati. Vrhovni sud je prihvatio stav drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju prilikom sklapanja sporne sudske nagodbe radilo o nedopuštenoj pobudi koja je bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor (nagodbu) i da je to drugi ugovarač znao ili morao znati, pa je stoga sporna nagodba bez pravnog dejstva.
10. Nadalje je Vrhovni sud pojasnio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je apelant, kao većinski vlasnik apelantice, bio upoznat sa postupkom koji se vodio protiv apelantice, te je znao da apelantica nije izmirila svoje obaveze prema tužitelju, te da je u zemljišnim knjigama bila upisana mjera osiguranja, kojom je bilo zabranjeno raspolaganje predmetnom nekretninom, koja je bila predmet sudske nagodbe. I pored takvih činjeničnih okolnosti, kako je istakao Vrhovni sud, apelant i dalje insistira da se njegovo potraživanje, koje potiče iz 1998. godine, izmiri u formi sporne sudske nagodbe. Vrhovni sud je prihvatio stav nižestepenih sudova da je motiv sporne sudske nagodbe bio da se onemogući osnovano potraživanje tužitelja prema apelantici, a ne da se izmiri potraživanje koje apelant navodno ima prema apelantici, zbog čega je motiv za zaključenje sporne sudske nagodbe nedopušten i suprotan moralnim načelima društva, te je zaključeno da je sporna sudska nagodba ništava, u smislu odredaba člana 103. i 1089 ZOO-a, te da tužitelj ima pravni interes da se utvrdi njena ništavost jer je prije njenog zaključenja ishodio pravosnažnu presudu o obavezi apelantice prema njemu. Ostale revizijske prigovore Vrhovni sud nije posebno obrazlagao jer oni nemaju uticaj na drugačije odlučenje.
11. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnoj apelaciji, između ostalog, ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava, te na povredu odredaba člana 209. ZPP-a pred drugostepenim sudom. Nadalje apelanti ukazuju na selektivnu analizu dokaza i problematiziraju zaključak redovnih sudova da je tužitelj imao aktivnu legitimaciju u predmetnom postupku. U tom pravcu ukazuju na presudu Kantonalnog suda od 12. maja 2006. godine kojom je pravosnažno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Zatim ukazuje da je Vrhovni sud 27. februara 2017. godine o istom pravnom pitanju po tužbi Hercegovačke banke donio presudu kojom je odbio isti tužbeni zahtjev (utvrđivanje ništavosti sporne sudske nagodbe) što ukazuje na pravnu nesigurnost. Nadalje apelanti ukazuju da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je potraživanje iz presude Općinskog suda broj Ps-18/03 od 16. januara 2006. godine već izmireno, što apelanti detaljno obrazlažu kako i na koji način. Nadalje problematiziraju i stav redovnih sudova u kontekstu činjenice da je potraživanje apelanta prema apelantici fiktivno jer su prihvaćene tek paušalne tvrdnje tužitelja da apelant posao menadžera i direktora kod apelantice nije obavljao na temelju ugovor o radu. Prema ocjeni apelanata odlučna činjenica je da li je rad obavljen ili ne, a ne „da li je direktor prijavio staž u MIO“. Smatraju da su tokom postupka dokazali da je dug nastao. Zatim problematiziraju i stav redovnih sudova u vezi s primjenom relevantnih odredaba ZOO-a ukazujući na njihovu proizvoljnu primjenu (član 53. stav (2), član 103. u vezi s članom 1089. ZOO-a) što u apelaciji detaljno elaboriraju.
12. Predloženo je da se apelacija usvoji, utvrdi kršenje prava apelanata na koja su se u apelaciji pozvali, te ukine osporena presuda Općinskog sud i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.
13. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelanti nisu posebno obrazložili tražeći da se odgodi provedba izvršenja pravosnažne presude Općinskog suda koja je predmet pobijanja ovom apelacijom.
14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
16. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
17. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
18. U vezi sa zahtjevom apelanata kojim traže da se odgodi izvršni postupak do okončanja postupka pred Ustavnim sudom po predmetnoj apelaciji, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP- 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da apelanti zahtjev za donošenje privremene mjere suštinski temelje na prigovorima vezanim za kršenje njihovih ustavnih prava u osporenom parničnom postupku što, kako je već istaknuto, per se ne može biti osnov za razmatranje osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, u konkretnom slučaju, osim prigovora vezanih za kršenje ustavnih prava apelanata u parničnom postupku, apelanti ne nude nikakve druge relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove Ustavni sud smatra da apelanti u okolnostima konkretnog slučaja nisu predočila relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
19. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman