Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-840/17 (A. K.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-840/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-840/17, rješavajući apelaciju Aleksandre Kostić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Aleksandra Kostić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 308022 16 Rev od 28. decembara 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandra Kostić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Izet Laličić, advokat iz Sarajevo, podnijela je 6. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 308022 16 Rev od 28. decembara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 308022 14 Gž od 8. januara 2016. godine, kojom je odbijena apelantičina žalba izjavljena protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 308022 12 P od 27. decembra 2013. godine. Presudom Općinskog suda odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je prema njoj tuženi (E.Dž. kao dekan Mašinskog fakulteta u Sarajevu), izvršio diskriminaciju tako što je kao nastavnicu na predmetu matematika 1, doveo u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlenike u istom zvanju, uvodeći treću nastavnu liniju na jedinom predmetu koji predaje apelantica i angažovao drugog nastavnika u istom predmetu u periodu za akademsku 2012/2013. godinu, kao i da se naloži tuženom da stavi van snage svoju Odluku od 9. novembra 2012. godine i apelanticu vrati na sve nastavne linije na predmetu matematika 1, tako da apelantica ostane isključivi nastavnik na ovom predmetu.

2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su u toku postupka nižestepeni sudovi utvrdili da je apelantica zaposlenica Mašinskog fakulteta u Sarajevu na nastavnom predmetu Matematika 1 uz koji joj je dodijeljen naknadno još jedan predmet. Zatim da je apelantica aplicirala za stipendiju u Njemačkoj, a da je odobrenje od fakulteta dobila tek nakon mjesec dana, te da je za vrijeme apelantičinog boravka u Njemačkoj, jedna linija na predmetu Matematika ustupljena profesorici S.K. Nadalje je utvrđeno da je odluka Mašinskog fakulteta, za koju apelantica traži da se stavi van snage, donesena od strane Nastavnonaučno vijeća na sjednici prema kojoj je usvojena dopuna plana realizacije nastave u akademskoj 2012/2013. godinu na predmetu matematika 1, tako što je za liniju 2 angažovana kao odgovorni nastavnik S.K., a nastava iz predmeta matematika 1 da će se organizovati u tri nastavne linije, pri čemu je nastavno-naučno vijeće imalo uvid u standarde i obavljanje normative za visoko obrazovanje Kantona Sarajevo. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se apelantica obratila inspekciji povodom povrede svojih prava u pogledu donošenja navedene odluke, te prosvjetni inspektor nije utvrdio postojanje elemenata, odnosno osnova za nalaganje upravnih mjera prema subjektu nadzora. Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je odluku, za koju apelantica traži da se stavi van snage, potpisao tuženi, ali da istu on lično nije donio, već nastavno-naučno vijeće na prijedlog Katedre za matematiku i fiziku. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obrazloženje prvostepenog suda da je tuženi u smislu člana 2. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije pasivno legitimisan, ali da apelantica nije dokazala da se u konkretnom slučaju radi o diskriminaciji, dok je drugostepeni sud shvatanja da je tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što ne postoji pasivna legitimacija na strani tuženog. Vrhovni sud je naveo da je u ovoj fazi postupka sporno da li je apelantica diskriminisana na svom radnom mjestu od strane tuženog zbog potpisivanja Odluke Nastavno-naučnog vijeća o uvođenju treće nastavne linije na predmetu koji predaje apelantica, kao i jesu li ostvarene pretpostavke temeljem kojih bi tuženi bio u obavezi staviti tu odluku van snage. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da sadržaj provedenog dokaznog postupka, suprotno navodima u reviziji, ukazuje da predmetna odluka nije nezakonita i da je Nastavno-naučno vijeće na prijedlog Katedere iz opravdanih razloga donijelo spornu Odluku 9. novembra 2012. godine koju je potpisao tuženi kao dekan. Vrhovni sud je zaključio da je predmetna odluka koju je potpisao tuženi kao dekan nije posljedica diskriminirajućeg postupanja prema apelantici, pa se revizijski navodi apelantice mogu smatrati subjektivnim mišljenjem temeljen na vlastitom tumačenju sadržaja dokaza koje nema objektivnog uporišta za udovoljavanje tužbenom zahtjevu. Imajući u vidu činjenicu na kojoj apelantica temelji svoju tvrdnju o diskriminirajućem ponašanju tuženog, a to je da je tuženi u okviru svojih ovlaštenja bio dužan da stavi van snage kao nezakonitu Odluku Nastavno-naučnog vijeća, Vrhovni sud je naveo da se takva tvrdnja ne može podvesti pod pojam diskriminacije, niti predstavlja osnov diskriminacije (član 12. u vezi sa čl. 2. i

13. Zakona o zabrani diskriminacije), te slijedom toga zaključio da je pravilno odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, opća zabrana diskriminacije itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud obrazloženju odluke osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-840/17 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio