Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1077/17 (L. M.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Nekretnina
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1077/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1077/17, rješavajući apelaciju Ljubana Mrkovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ljuban Mrković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 011372 14 Uvp od 24. novembra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljuban Mrković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Darislav Paponja, advokat iz Mostara, podnio je 21. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 011372 14 Uvp od 24. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša, Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Kantona Sarajevo), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetne nekretnine (bliže opisane u osporenoj odluci).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je apelant 15. marta 2010. godine podnio prvostepenom organu zahtjev za vraćanje u posjed predmetne nekretnine-stana u skladu sa Zakonom o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant 7. februara 1992. godine zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa SSNO-Vojnom ustanovom za upravljanje SF JNA Beograd (koji ugovor je ovjeren od strane Gradske uprave društvenih prihoda Grada Sarajeva i Osnovnog suda u Sarajevu 12. februara 1992. godine, te u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu stana prema potvrdi Vojne ustanove stambenog fonda u Sarajevu od 17. februara 1992. godine), ali da na traženje prvostepenog organa apelant u prilogu svog podneska nije dostavio dokaz da je po osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora stekao na zakonom propisani način i vlasništvo na predmetnoj nekretnini-stanu. Vrhovni sud je ukazao da je zaključkom Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (od 18. juna 2003. godine) obustavljen postupak pokrenut po zahtjevu apelanta od 9. novembra 1998. godine za vraćanje u posjed predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo, te da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica Bosne i Hercegovine (od 15. marta 2005. godine) stavljena van snage ranija odluka iste komisije i odbijen apelantov zahtjev za priznavanje stanarskog prava i povrat predmetnog stana u posjed, primjenom člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (iz razloga što je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine). Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 10. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana propisano da vlasnik nekretnine ima pravo u svako vrijeme nadležnom organu (iz stava 1. člana 2. istog zakona) podnijeti zahtjev za vraćanje u posjed nekretnine koja je proglašena napuštenom ili koja je data na privremeno korištenje, dok je odredbama člana 11. istog zakona, regulisano da se takav zahtjev podnosi lično ili putem punomoćnika i da treba da sadrži sve potrebne podatke o nekretnini, kao i dokaze kojima podnosilac zahtjeva raspolaže, a koji ukazuju na činjenicu da je on vlasnik nekretnine. Vrhovni sud je ukazao da prema provedenim dokazima u postupku, koji je prethodio donošenju osporenog rješenja tuženog organa, proizlazi da predmetna nekretnina-stan nije imovina koja bi se apelantu mogla vratiti u posjed u smislu citiranih odredaba Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, kako je to apelant tražio svojim zahtjevom. Vrhovni sud je pojasnio da se prema tim zakonskim odredbama nekretnina može vratiti u posjed samo vlasniku napuštene nekretnine, a što nije bio slučaj u konkretnoj stvari, gdje apelant nije bio vlasnik predmetne nekretnine-stana, već nosilac prava iz zaključenog kupoprodajnog ugovora iz citiranog člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Vrhovni sud je naglasio da time nisu bili ispunjeni ni uslovi da se bez naloga izdatog od strane Vlade F BiH da se kao nosilac stanarskog prava nad tim stanom može uknjižiti i kao vlasnik istog stana u nadležnom sudu, odnosno da se (bez upisa prava vlasništva po navednom ugovoru o otkupu predmetnog stana) može izvršiti povrat navedenih nekretnina u skladu sa odredbama Zakonu o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana. Vrhovni sud je konstatovao da su radi toga (suprotno navodima iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke) upravni organi, a i prvostepeni sud, pravilno postupili kada su negativno riješili o apelantovom zahtjevu, primjenom propisa na koje su se pozvali, a što apelant navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje nije doveo u bilo kakvu sumnju, imajući u vidu da u provedenom upravnom i sudskom postupku nije pružio bilo kakve dokaze koji ukazuju da je on bio vlasnik predmetnog stana-nekretnine, a što je uslov za njeno vraćanje u posjed. Vrhovni sud je naglasio da se apelant u pogledu svojih prava po osnovu zaključenog ugovora o kupovini predmetnog stana sa SSNO, upućuje da ista može eventualno ostvariti u postupku pred redovnim sudom u smislu odredaba člana 39 d. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a što nije bio predmet odlučivanja u konkretnoj upravnoj stvari. Vrhovni sud je zaključio da zbog toga organi uprave, a ni prvostepeni sud nisu povrijedili materijalni federalni zakon, ni pravila federalnog zakona o postupku, a niti međunarodne propise na koje se poziva apelant, pa da se svi navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke u tom pogledu ukazuju neosnovanim. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su mu navedena prava povrijeđena nezakonitim postupanjem organa uprave i sudova u konkretnom postupku.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1077/17 (L. M.) | Sudska praksa | Aktio