Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1581/17 (A. M.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1581/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1581/17, rješavajući apelaciju Azema Mahmutovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Azem Mahmutović protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 019748 17 Gž od 2. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Azem Mahmutović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 21. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 019748 17 Gž od 2. marta 2017. godine. Apelant je zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će "naložiti Osnovnom sudu u Tesliću da zastane sa izvršenjem u njegovom predmetu, jer bi u suprotnom za njega mogle nastati štetne posljedice".
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant smetao tužioce Š.M. i A.M. u posljednjoj mirnoj državini dijela parcele označene sa k.č. broj 201/3, na način što je dana 21. jula 2015. godine preko navedene parcele iskopao temelje za betonski zid, postavio željeznu ogradu na betonski zid na koji je postavio željeznu kapiju, sve prikazano na skici lica mjesta sačinjene od vještaka geometra, koja skica lica mjesta čini sastavni dio rješenja suda, pa je naloženo apelantu da odmah ukloni betonske zidove sa željeznom ogradom i kapijom sa sporne parcele, te da se kloni ovakvog ili sličnog smetanja državine tužilaca pod prijetnjom novčane kazne i prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud je na osnovu nespornih činjenica i rezultata izvedenih dokaza utvrdio da je prednik tužilaca i apelanta M.M. upisan kao posjednik sporne nepokretnosti, da su tužioci dokazali da su posljednji držaoci predmetne nekretnine i da je miran posjed prekinut smetanjem od strane apelanta na način postavljanja ograde i kapije na istu, pa je sud pozivajući se na odredbe člana 313. stav 2. i 5. Zakona o stvarnim pravima kao i odredbe člana 62. i 125. Zakona o uređenju prostora i građenju Republike Srpske, usvojio osnovanim tužbeni zahtjev u cjelosti. Po ocjeni Okružnog suda, žalbenim navodima apelanta nije dovedena u pitanje pravilnost osporenog rješenja prvostepenog suda. Naime, Okružni sud je istakao da su tužioci nesmetano koristili svoje nekretnine i do istih dolazili raznim vozilima, a nakon postavljanja od strane apelanta novog betonskog zida sa željeznom ogradom u dužini i širini kako je to navedeno u izreci pobijanog rješenja i prikazano na skici lica mjesta, tužiocima kao posljednjim mirnim posjednicima nekretnine onemogućeno je da svoje nekretnine koriste na način kako su to ranije koristili. Pored toga, Okružni sud je naveo da apelant u žalbi protiv prvostepenog rješenja ukazuje da nije smetao tužioce u posljednjem mirnom posjedu 21. jula 2015. godine postavljanjem betonskog zida i željezne ograde, nego da je to učinio prije 8 do 10 godina kada je postavljen tada betonski zid da ne bi dolazilo do osipanja zemlje. U vezi sa ovim navodima, Okružni sud je istakao da je tokom postupka obavljen uviđaj na licu mjesta sa vještakom geodetske struke, pa je sud cijeneći nalaz tog vještaka, kao i iskaze tužilaca i saslušanih svjedoka, utvrdio da je samo u jednom dijelu dužine sada izgrađene ograde ranije bio postavljen manji betonski zid, ali isti nije smetao tužioce u mirnom posjedu njihovih nekretnina.
Apelacioni navodi
4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Apelant je istakao da on nije 21. jula 2015. godine postavio sporni betonski zid, kako je sud utvrdio, nego da je zid postavio prije desetak godina od kada se nalazi u njegovom nesmetanom posjedu, zbog čega je neosnovan zaključak suda da je došlo do smetanja posjeda tužilaca.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku pred Okružnim sudom, a koje navode je razmotrio Okružni sud u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman