Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1690/17 (M. K. iz Mostara)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1690/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1690/17, rješavajući apelaciju Mehmeda Krese i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mehmed Kreso, Sidik Kreso i Almasa Kreso protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 057804 14 Rev od 19. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Kreso iz Mostara, sa privremenim boravištem u Sjedinjenim Američkim Državama, Sidik Kreso iz Novog Beograda, Republika Srbija i Almasa Kreso iz Mostara sa privremenim boravištem u Sjedinjenim Američkim Državama (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijeli su 28. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 057804 14 Rev od 19. januara 2017. godine. Osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da im tužena preda u posjed nekretninu-kućište koja se nalazi u Mostaru, te da im tužena isplati novčani iznos od ukupno 63.165,77 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da ne stoji prigovor apelanata o povredi odredaba parničnog postupka koja je učinjena pred drugostepenim sudom, jer je ovaj prigovor paušalan i njime se konkretno ne ukazuje niti na jednu odredbu Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koja eventualno nije primijenjena ili je nepravilno primijenjena, a što bi bilo od značaja donošenje zakonite i pravilne presude, a ovaj sud nije našao povrede parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Naime, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud, suprotno navodima apelanata, cijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja i za svoju odluku dao pravilne i potpune razloge, pa prema tome nije bilo povreda postupka iz člana

209. ZPP. Nadalje, u odnosu na spornu nekretninu, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi utvrdili da je sporna zemljišna parcela površine 90 m2 upisana kao državno vlasništvo, dok je stambeni objekat koji se na njoj nalazi upisan kao vlasništvo treće osobe, tj. R.K. sa l/l. Prema stavu Vrhovnog suda, kod takvog stanja stvari proizilazi da apelanti nisu aktivno legitimisani za vlasnički zahtjev radi povrata u posjed, tj. stambeni objekat je vlasništvo treće osobe na kojoj ima i trajno pravo korištenja zemljišta, a apelanti nisu dokazali svoje vlasničko pravo niti jači pravni osnov za povrat i odnosu na traženu nekretninu shodno odredbama člana 43. u vezi sa članom 48. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da tužena nije pasivno legitimisana u konkretnom slučaju jer nije u posjedu tražene nekretnine, tako da su apelanti pravilnom primjenom materijalnog prava odbijeni u odnosu na ovu nekretninu. Vrhovni sud, također, smatra da su pravilnom primjenom materijalnog prava od strane nižestepenih sudova apelanti odbijeni sa zahtjevom za isplatu traženih novčanih iznosa. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da iz činjenica utvrđenih pred nižestepenim sudovima proizilazi da je postojao stari građevinski objekat na dijelu spornog zemljišta koji je u toku rata izgorio, a kako pravo vlasništva prestaje, između ostalog, i propašću stvari, shodno odredbama člana 53. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, prestalo je i pravo suvlasništva apelanata na spornom objektu. Nadalje je utvrđeno da je tužena izgradila novi stambeni objekat isključivo svojim sredstvima, dok apelanti nisu dokazali da je tužena stambeni objekat izgradila dotacijama, kako tvrde, pa shodno utvrđenom, tužena je svoj stambeni objekat mogla da koristi za svoje potrebe i nije u obavezi da apelantima isplati tražene novčane iznose (član 25. stav 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima). Apelacioni navodi

3. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanu i pogrešnoj primijeni materijalnog prava, ističući da osporena odluka nije utemeljena na objektivnim činjenicama, te da je, zbog selektivne primjene zakona, nezakonita.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelanata, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanti u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1690/17 (M. K. iz Mostara) | Sudska praksa | Aktio