Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-380/15 (H. M. i drugi)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Proporcionalnost
- Izvršenje
- Javni interes
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršni postupak
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-380/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 380/15, rješavajući apelacije Halima Muhsinovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Halima Muhsinovića podnesene protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci br. 71 0 I 121101 16 Gž 3 od 5. septembra 2016. godine i 71 0 I 121101 14 Gž 2 od 5. septembra 2014. godine.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Ademire Spahić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 121101 16 Gž 3 od 5. septembra 2016. godine, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Halim Muhsinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Lazo S. Radić, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 121101 14 Gž 2 od 5. septembra 2014. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 380/15.
2. Apelant i Ademira Spahić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koje zastupaju Lazo S. Radić i Mladen Baštinac iz ZAK Banjaluka, podnijeli su 29. novembra 2016. godine apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda broj 71 0 I 121101 16 Gž 3 od 5. septembra 2016. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 4477/16. Punomoćnici apelanata su podneskom od 21. jula 2017. godine dostavili punomoć za apelantovo zastupanje pred Ustavnim sudom. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 380/15 i AP 4477/16, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 380/15.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i zakonskog zastupnika izvršenika-protivpredlagača Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Grad Banjaluka) zatraženo je 8. maja, odnosno 14. jula 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Okružni sud, Osnovni sud i zakonski zastupnik Grada Banjaluke odgovore na apelacije dostavili su u periodu od 12. maja do 24. jula 2017. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene (izvršni postupak)
7. Apelant i apelantica su kao tražitelji izvršenja prijedlogom od 28. juna 2011. godine pokrenuli izvršni postupak protiv izvršenika Grada Banjaluke radi prinudne naplate iznosa na ime naknade za eksproprisane nekretnine na temelju pravosnažnog rješenja Okružnog suda broj 71 0 V 035099 09 Gž od 30. marta 2011. godine.
8. Osnovni sud je potom donio Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 121101 11 I od 22. jula 2011. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje, a koje je u cijelosti provedeno 25. novembra 2011. godine, prenosom novčanih sredstava s transakcijskih računa izvršenika Grada Banjaluke na račune apelanta i apelantice, i to u ukupnom iznosu od 1.574.872,64 KM na ime glavnog duga i kamata.
9. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Rješenjem broj 71 0 V 035099 11 Rev od 21. septembra 2012. godine odbio je reviziju apelanta i apelantice, a reviziju Grada Banjaluke usvojio na način da je rješenje Okružnog suda od 30. marta 2011. godine ukinuo u dijelu kojim je odbijena žalba Grada Banjaluke i u tom dijelu (naknada za eksproprisane nekretnine) predmet vratio na ponovno odlučivanje.
10. Rješenje Vrhovnog suda iz prethodne tačke ove odluke je bilo predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom u apelaciji broj AP 4219/12 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4219/12 od 10. novembra 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). U tom predmetu sadašnji apelanti su podnijeli apelaciju protiv navedenog rješenja Vrhovnog suda. Citiranom odlukom Ustavni sud je apelaciju odbio kao neosnovanu. Činjenice u predmetu AP 380/15 (protivizvršenje)
11. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 121101 11 I od 30. januara 2014. godine, koje je zbog tehničkih grešaka u pisanju ispravljeno rješenjem tog suda od 18. februara 2014. godine, dozvoljeno je protivizvršenje koje je predložio izvršenik Grad Banjaluka, te je apelantu i apelantici naloženo da u roku od osam dana od dana prijema rješenja vrate izvršeniku ukupan novčani iznos od 1.574.872,64 KM na račun izvršenika (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).
12. Iz obrazloženja je proizašlo da je Grad Banjaluka 25. oktobra 2012. godine, u smislu člana
54. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), podnio prijedlog za protivizvršenje u kojem je naveo da je izvršenje koje su pokrenuli apelant i apelantica provedeno u cijelosti 25. novembra 2011. godine, prenosom novčanih sredstava na račun apelanta i apelantice na ime glavnog duga i kamata, i to po osnovu izvršne isprave koja je, u međuvremenu, Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 V 035099 11 Rev od 21. septembra 2012. godine djelimično ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, tako da je otpao pravni osnov za zadržavanje novčanih sredstava dobijenih u izvršnom predmetu tog suda broj 71 0 I 121101 11 I od 22. jula 2011. godine.
13. Nadalje je iz obrazloženja proisteklo da je Osnovni sud zaključkom od 31. maja 2013. godine vratio Gradu Banjaluci prijedlog za protivizvršenje na uređenje, pa kako je blagovremeno postupljeno po zaključku suda, taj sud je zaključio da je prijedlog za protivizvršenje podnesen blagovremeno, odnosno 25. oktobra 2012. godine, kada je prijedlog prvi put podnesen, a sve shodno odredbi člana 336. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kako su apelant i apelantica u odgovoru na prijedlog za protivizvršenje istakli prigovor neblagovremenosti prijedloga jer je prema njihovim tvrdnjama on podnesen nakon objektivnog roka od jedne godine, Osnovni sud je, shodno članu 55. stav (2) ZPP, održao ročište na kojem je dodatno ispitao okolnosti u vezi s blagovremenošću podnesenog prijedloga za protivizvršenje. U vezi s tim, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 54. ZIP-a koje je citirao, a koje se odnose na uslove i rokove za podnošenje prijedloga za protivizvršenje, te je na temelju raspoloživih dokumenata zaključio da prigovori nisu osnovani jer je tokom ispitivanja utvrđeno da je prijedlog za protivizvršenje podnesen u subjektivnom roku od 30 dana, u smislu člana 54. stav (3) ZIP-a, što stranke i ne spore. Nadalje se Osnovni sud pozvao na odredbu člana 55. stav (3) ZIP-a koja propisuje da sud rješenjem kojim prihvata prijedlog nalaže tražitelju izvršenja da u roku od osam dana vrati izvršeniku ono što je izvršenjem dobio, što je taj sud i učinio naloživši u dispozitivu rješenja apelantu i apelantici da vrate ukupan iznos od 1.574.872,64 KM, shodno izvodu iz banke. Osnovni sud je još pojasnio na što se sve sporni iznos odnosi.
14. Kako je odlukom Vrhovnog suda drugostepeno rješenje ukinuto u dijelu kojim je odbijena žalba Grada Banjaluke i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, prema ocjeni Osnovnog suda, izvršni naslov više ne postoji, čime su ispunjeni uslovi iz člana 54. stav (1) ZIP-a. Nadalje je Osnovni sud istakao da je prijedlog za protivizvršenje podnesen u objektivnom roku od jedne godine, kao i u subjektivnom roku od 30 dana, te da je upravo to i bio razlog da se usvoji prijedlog za protivizvršenje i naloži apelantu i apelantici da vrate ono što su izvršenjem dobili.
15. Odlučujući o žalbi apelanta i apelantice, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 I 121101 14 Gž 2 od 5. septembra 2014. godine žalbu odbio i osporeno rješenje potvrdio, uz odbijanje zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka.
16. U vezi s ključnim žalbenim prigovorima koji se odnose na blagovremenost prijedloga za protivizvršenje, Okružni sud je pojasnio da iz stanja spisa proizlazi da je Grad Banjaluka Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 V 035099 11 Rev od 21. septembra 2012. godine zaprimio 8. oktobra 2012. godine, a da je prijedlog za protivizvršenje predao preporučenom poštom 25. oktobra 2012. godine, što se smatra danom predaje sudu (član 325. stav 2. ZPP), tako da je prijedlog za protivizvršenje predat u subjektivnom roku od 30 dana od dana saznanja za razlog za protivizvršenje.
17. Prema ocjeni Okružnog sud, žalbom se neutemeljeno ukazuje da je prijedlog za protivizvršenje podnesen 13. juna 2013. godine jer iz prvostepenog spisa proizlazi da je Grad Banjaluka 10. juna 2013. godine postupio po nalogu suda, shodno zaključku prvostepenog suda od 31. maja 2013. godine, kojim mu je naloženo da prijedlog za protivizvršenje ispravi u dijelu označavanja tražioca protivizvršenja, pa kako je Grad Banjaluka kao protivpredlagač blagovremeno otklonio nedostatak, naknadno dopunjeni i ispravljeni prijedlog smatra se da je podnesen blagovremeno, i to u momentu kada je prijedlog prvi put podnesen, odnosno 25. oktobra 2012. godine, a ne kada je ispravljen. U vezi s tim, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 336. st. 1. i 2. ZPP, u vezi s članom 21. stav 1. ZIP-a.
18. Iz odgovora Osnovnog suda proizlazi da apelant i apelantica nisu postupili u skladu s osporenim rješenjima.
Činjenice u predmetu broj AP 4477/16
19. Osnovni sud je na prijedlog Grada Banjaluke za protivizvršenja od „10. juna 2013. godine“ donio Rješenje o protivizvršenju broj 71 0 I 121101 15 I 2 od 20. avgusta 2015. godine, kojim je određeno protivizvršenje pljenidbom novčanih sredstava s bankovnih računa apelanta i apelantice i prenosom novčanih sredstava na račun Grada Banjaluke, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. novembra 2011. godine i troškovima postupka protivizvršenja.
20. Odlučujući o prigovoru apelanta i apelantice, Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 121101 15 I 2 od 1. februara 2016. godine stavom 1. dispozitiva prigovor odbio i rješenje o protivizvršenju u cijelosti održao na snazi, dok je stavom 2. dispozitiva istog rješenja izvršena ispravka rješenja o protivizvršenju od 20. avgusta 2014. godine. U vezi s ključnim prigovorima koji se tiču blagovremenosti podnesenog prijedloga za protivizvršenje, Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je to pitanje pravosnažno riješeno rješenjima Osnovnog suda od 30. januara 2014. godine i Okružnog suda od 5. septembra 2014. godine, te da se stoga taj sud nije bavio tim pitanjem o kojem je već pravosnažno odlučeno.
21. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 121101 16 Gž 2 od 5. septembra 2016. godine Okružni sud je žalbu djelimično usvojio u odnosu na apelanticu i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu, dok je apelantovu žalbu odbio i u odnosu na njega rješenje o protivizvršenju potvrdio i ostavio na snazi.
22. Okružni sud se prilikom odlučenja pozvao na odredbe čl. od 54. do 59. ZIP-a koje propisuju postupak provođenja protivizvršenja. Nadalje je Okružni sud pojasnio da pravilno tumačenje odredbe člana 56. ZIP-a podrazumijeva da prijedlog za protivizvršenje i rješenje o protivizvršenju moraju biti u skladu s izvršnom ispravom, u vezi s čl. 36. i 39. ZIP-a. U konkretnom slučaju izvršnu ispravu predstavlja rješenje prvostepenog suda od 30. januara 2014. godine kojim je dozvoljeno protivizvršenje i apelantu i apelantici naloženo da u roku od osam dana od dana prijema rješenja vrate Gradu Banjaluci ukupan novčani iznos od 1.574.872,64 KM. Prema ocjeni Okružnog suda, navedena izvršna isprava je u skladu s prijedlogom za protivizvršenje iz kojeg proizlazi da je apelantu i apelantici isplaćen traženi iznos, pa je rješenje kojim je dozvoljeno protivizvršenje u skladu s prijedlogom za protivizvršenje, u smislu odredbe člana 39. ZIP-a.
23. Nadalje je Okružni sud naveo da je rješenje o protivizvršenju u odnosu na apelanta pravilno i zakonito iz razloga što je rješenje o protivizvršenju određeno zapljenom i prenosom novčanih sredstava s njegovog označenog računa kod banke u iznosu koji je skinut s računa Grada Banjaluke i isplaćen na apelantov račun (1.448.882,83 KM) 25. novembra 2011. godine, što je u skladu s članom 56. stav 1. ZIP-a.
24. Međutim, kako je naveo Okružni sud, žalba osnovano ukazuje da je osporeno rješenje u odnosu na apelanticu nepravilno i nezakonito jer se iz izreke rješenje o protivizvršenju od 20. avgusta 2015. godine ne vidi koji novčani iznos treba da bude zaplijenjen i prenesen s apelanticinog računa na račun Grada Banjaluke, tako da je rješenje u tom dijelu nerazumljivo i kontradiktorno obrazloženju, pa je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje.
25. Apelant i apelantica predmetnom apelacijom AP 4477/16 osporavaju navedeno rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 121101 16 i 3 od 24. oktobra 2016. godine, koje je postalo konačno samo u odnosu na apelanta.
Naknadno donesena rješenja
26. Iz raspoloživih dokumenata (odgovor Osnovnog suda) proizlazi da je Osnovni sud postupajući u ponovnom postupku u dijelu koji je vraćen na ponovni postupak donio Rješenje broj 71 0 I 121101 16 i 3 od 24. oktobra 2016. godine kojim je djelimično usvojio prigovor i rješenje o protivizvršenju izmijenio u odnosu na apelanticu na način pobliže opisan u dispozitivu rješenja.
27. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 121101 17 Gž 4 od 13. aprila 2017. godine žalba apelantice i apelanta je odbijena i osporeno rješenje potvrđeno uz istovremeno odbijanje zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka.
28. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da naknadno doneseno rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 121101 17 Gž 4 od 13. aprila 2017. godine u odnosu na apelanticu predstavlja konačnu odluku. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. U apelaciji broj AP 380/15 koju je podnio samo apelant navodi se da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Nakon što je hronološki opisao tok postupka apelant je ukazao na propuste redovnih sudova u postupku protivizvršenja, i to u odnosu na pravo na pravično suđenje u segmentu obrazloženja osporenih rješenja, te u segmentu činjeničnog stanja i primjene prava. Apelant, prije svega, sumnja u činjenicu da je Grad Banjaluka blagovremeno podnio prijedlog za protivizvršenje, kako to propisuje odredba člana 54. stav 3 ZIP-a. U tom smislu ukazuje da mu sud nikada nije dostavio prijedlog za protivizvršenje Grada Banjaluke od 25. oktobra 2012. godine, niti zaključak o navodnoj ispravci od 31. maja 2013. godine, niti se Grad Banjaluka u navodnoj ispravci prijedloga za protivizvršenje od 13. juna 2013. godine pozvao na zaključak suda od 31. maja 2013. godine, niti spominje prijedlog od 25. oktobra 2012. godine, pa zbog svega navedenog apelant sumnja da je Grad Banjaluka podnio prijedlog 25. oktobra 2012. godine, kako su to sudovi utvrdili, već da je prijedlog podnesen zapravo 13. juna 2013. godine, izvan zakonom propisanih rokova. Zbog svega apelant tvrdi da je prijedlog za protivizvršenje trebalo odbaciti kao neblagovremen. Nadalje ukazuje da je Okružni sud prihvatio sve ove nepravilnosti prvostepenog suda, iako je taj sud trebao da detaljno ispita prigovore, što je drugostepeni sud propustio da učini.
30. Apelant ukazuje da se vanparnični predmet za određivanje pravične naknade još uvijek nalazi pred prvostepenim sudom i da još uvijek nije donesena nova odluka, niti je određena naknada za eksproprisane nekretnine koje se nalaze u strogom centru Banjaluke, a osporenim rješenjima apelant je prinuđen da vrati novac koji je primio, zbog čega se on sada nalazi u bezizlaznoj situaciji. Ističe da je, prema njegovom mišljenju, prijedlog za protivizvršenje preuranjen, bez obzira na ukidanje izvršne isprave, jer postupak oko utvrđivanja naknade za eksproprisane nekretnine još uvijek nije okončan, a apelant je zbog svega izložen ogromnim troškovima, pa mu je zbog svega povrijeđeno i pravo na imovinu. Ističe nadalje da je rješenjem SO Banjaluka od 9. februara 1977. godine lišen svoje imovine, tako da je za potrebe Preduzeća za izgradnju Banjaluka, a radi izgradnje poslovnog objekta, eksproprisana njegova stambeno-poslovna zgrada u kojoj je živio i obavljao poslastičarsku djelatnost, što znači da je nadležnim organima trebalo čak 30 godina da mu isplate naknadu, a sada mu se naknada oduzima. Temeljni sadržaj načela vladavine prava, između ostalog, čini i sigurnost pravnog subjekta u svoju pravnu poziciju, posebno ukoliko je verifikovana određenim pojedinačnim aktom ili sudskom odlukom, a prema apelantovom mišljenju pravna sigurnost je u njegovom slučaju narušena osporenim rješenjima. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu, da se osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje, pri čemu apelant traži da mu se naknade troškovi postupka pred Ustavnim sudom.
31. U apelaciji broj AP 4477/16 koju su podnijeli i apelant i apelantica navodi se da je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. U vezi s pravom na pravično suđenje ukazuju da osporenim rješenjima nedostaje relevantno obrazloženje, odnosno da je doneseno na temelju nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava. Posebno se ukazuje da rješenje o protivizvršenju od 20. avgusta 2015. godine ne odgovara rješenju istog suda od 30. januara 2014. godine, koji predstavlja izvršnu ispravu. U vezi s tim se navodi da je u rješenju od 30. januara 2014. godine kao ukupan iznos za vraćanje naveden iznos od 1.574.872,64 KM, bez kamata, dok je u rješenju o protivizvršenju od 20. avgusta 2015. godine naveden iznos od 1.448.882,23 KM sa zakonskim zateznim kamatama dosuđenim od 25. novembra 2011. godine pa do isplate. U tom smislu ukazuju na načelo formalnog legaliteta shodno kojem rješenje o protivizvršenju mora odgovarati rješenju o dozvoli izvršenja od 30. januara 2014. godine koje predstavlja izvršnu ispravu. Prema navodima iz apelacije, evidentno je da prijedlog za protivizvršenje Grada Banjaluke (koji je i neblagovremen) ne odgovora rješenju o protivizvršenju od 20. avgusta 2015. godine. Nadalje se ukazuje da je prvostepeni sud u više navrata vršio ispravke svojih rješenja što ukazuje na brojne nezakonitosti koje su učinjene u postupku protivizvršenja. Ispravka koja je učinjena u rješenju od 1. februara 2016. godine nije mogla biti učinjena istovremeno s odlučenjem o prigovoru, već eventualno u drugoj odluci, pri čemu su apelanti ukazali da je Osnovni sud u rješenju o protivizvršenju de facto prihvatio kao datum podnošenja prijedloga za protivizvršenja 13. juni 2013. godine.
32. O kršenju prava na imovinu u apelaciji se uglavnom ponavljaju navodi koji su izneseni u apelaciji broj AP 380/15. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporena rješenja u pobijanom dijelu ukinu (rješenje Okružnog suda od 5. septembra 2016. godine i rješenje Osnovnog suda od 1. februara 2016. godine), te predmet vrati na ponovno odlučivanje, tražeći još i naknadu troškova nastalih pred Ustavnim sudom.
b) Odgovor na apelaciju
33. Okružni sud je u odgovorima na apelaciju, između ostalog, naveo da u postupku pred tim sudom nisu prekršena niti povrijeđena prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji.
34. Osnovni sud je u iscrpnim odgovorima na apelaciju, između ostalog, opisao tok postupka dostavljajući u prilogu apelacije sve odluke koje su u međuvremenu donesene u predmetnom postupku protivizvršenja, te je navedeno da su apelacioni prigovori neutemeljeni.
35. Zakonski zastupnik Grada Banjaluke je u odgovorima na apelaciju sve prigovore ocijenio neutemeljenim predloživši da se apelacije odbiju kao neutemeljene.
V.Relevantni propisi
36. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) relevantne odredbe glase:
Primjena odredaba drugih zakona Član 21. stav (1) (1) U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.
VII - PROTIVIZVRŠENJE
Razlozi za protivizvršenje Član 54.
(1) Nakon što je izvršenje već sprovedeno, izvršenik može u istom izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio:
1) ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez dejstva, 2) ako je rješenje o izvršenju pravosnažno ukinuto ili preinačeno, 3) ako je tokom izvršnog postupka namirio tražiocu izvršenja potraživanje mimo suda tako da je tražilac izvršenja dvostruko namiren.
(2) Ako je tražilac izvršenja izvršenjem naplatio određeni novčani iznos, izvršenik u prijedlogu za protivizvršenje može tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate tog iznosa.
(3) Prijedlog za protivizvršenje iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kad je izvršenik saznao za razlog za protivizvršenje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja izvršnog postupka.
(4) Izvršenik ne može prije isteka roka iz stava 3. ovog člana svoje potraživanje ostvarivati u parničnom postupku.
Postupak po prijedlogu za protivizvršenje Član 55.
(1) Prijedlog iz člana 54 . ovog zakona sud će dostaviti tražiocu izvršenja i pozvati ga da se u roku od tri dana izjasni o tom prijedlogu.
(2) Ako se tražilac izvršenja usprotivi prijedlogu, sud će o njemu odlučiti nakon održanog ročišta. Ako se tražilac izvršenja u roku ne izjasni o prijedlogu, sud će ocijeniti hoće li o njemu odlučiti bez održavanja ročišta.
(3) Rješenjem kojim prihvati prijedlog sud će naložiti tražiocu izvršenja da u roku od osam dana vrati izvršeniku ono što je izvršenjem dobio.
(4) Protiv rješenja kojim se prihvaća ili odbija prijedlog za protivizvršenje može se izjaviti žalba.
Rješenje o protivizvršenju Član 56.
(1) Na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja kojim je tražiocu izvršenja naloženo da izvršeniku vrati ono što je izvršenjem dobio, sud će, na prijedlog izvršenika, donijeti rješenje o protivizvršenju.
(2) Protivizvršenje se sprovodi po odredbama ovog zakona o izvršenju.
Nemogućnost protivizvršenja Član 57.
Prijedlog za protivizvršenje neće se prihvatiti ako su u pogledu onoga što je tražilac izvršenja dobio izvršenjem nastupile takve stvarne i pravne promjene da vraćanje više nije moguće.
Protivizvršenje po prijedlogu učesnika u postupku Član 59.
(1) Učesnik u izvršnom postupku može u rokovima iz glave VII ovog zakona, nakon što pravosnažno bude izmijenjeno rješenje o namirenju zahtijevati da sud naloži isplatu novčanog iznosa koji njemu pripada, licima kojima je bila isplata izvršena.
(2) Na osnovu prijedloga iz stava 1. ovog člana sprovodi se postupak protivizvršenja po odredbama glave VII ovog zakona.
(3) U ovom postupku predlagač se smatra tražiocem izvršenja, a protivpredlagač izvršenikom.
37. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 , 49/09 i 61/13) bitne odredbe glase:
Član 325. stav (2) (2) Ako je podnesak upućen preko pošte preporučenom pošiljkom ili telegrafskim putem, dan predaje pošti smatra se kao dan predaje sudu kome je upućen, a ako je podnesak upućen telefaksom danom predaje smatra se dan prijema telefaksa u sud. Član 336.
(1) Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnosiocu podnesak vratiti radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odrediti rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana.
(2) Ako podnesak vezan za rok bude ispravljen, odnosno dopunjen i predat sudu u roku određenom za dopunu ili ispravku, smatraće se da je podnijet sudu onog dana kad je prvi put bio podnijet.
VI.Dopustivost
38. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) Dopustivost apelacije broj AP 4477/16 u odnosu na apelanticu
40. Pri ispitivanju dopustivosti navedene apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
41. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije poštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje takse, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom broj AP 4477/16 je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 121101 16 Gž 3 od 5. septembra 2016. godine koje u odnosu na apelanticu ne predstavlja konačnu odluku, budući da je tim rješenjem u odnosu na apelanticu predmet vraćen na ponovni postupak, odnosno redovni sudovi su nakon toga u ponovnom postupku donijeli još dva rješenja. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je u odnosu na apelanticu konačna odluka Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 121101 17 Gž 4 od 13. aprila 2017. godine.
43. Shodno navedenom i imajući u vidu činjenicu da je apelacija broj AP 4477/16 podnesena 29. novembra 2016. godine, a da je konačna odluka u odnosu na apelanticu donesena 13. aprila 2017. godine, proizlazi da je apelacija u odnosu na tu okolnost preuranjena. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na apelanticu i konačnu odluku, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, preuranjena.
b) Dopustivost apelacija u odnosu na apelanta
44. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
45. U konkretnom slučaju apelant je podnio dvije apelacije kojima osporava dva rješenja Okružnog suda, i to br. 71 0 I 121101 16 Gž 3 od 5. septembra 2016. godine i 71 0 I 121101 14 Gž 2 od 5. septembra 2014. godine. Ustavni sud zapaža da navedena rješenja u odnosu na apelanta predstavljaju konačne odluke, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U kontekstu blagovremenosti apelacija Ustavni sud zapaža da je apelant Rješenje broj 71 0 I 121101 16 Gž 3 od 5. septembra 2016. godine primio 30. septembra 2016. godine, a da je apelaciju broj AP 4477/16 podnio 29. novembra 2016. godine, dakle blagovremeno, u roku od 60 dana shodno članu 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U odnosu na apelaciju broj AP 380/15 Ustavni sud zapaža da je osporeno rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 121101 14 Gž 2 od 5. septembra 2014. godine apelant primio 24. novembra 2014. godine, a da je navedena apelacija podnesena 23. januara 2015. godine, dakle u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije u odnosu na apelanta ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
47. Apelant pobija rješenja redovnih sudova koja su donesena u postupku protivizvršenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
49. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
50. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
51. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
52. U vezi s apelacionim prigovorima Ustavni sud zapaža da relevantne odredbe ZIP-a propisuju mogućnost pokretanja postupka protivizvršenja u pravnim i činjeničnim okolnostima kao u predmetnom slučaju. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporene odluke koje su donijeli na temelju prijedloga Grada Banjaluke zasnovali na relevantnim odredbama ZIP-a (odredbe od 53. do 59. ZIP-a) i ZPP, kojima je propisan postupak protivizvršenja u slučaju kada izvršni naslov temeljem koga je provedeno izvršenje prestane da egzistira. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je rješenjem Vrhovnog suda ukinuto rješenje Okružnog suda u dijelu kojim je apelantu određena naknada na ime eksproprisanih nekretnina, te predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi sporna pitanja koja je apelant pokretao tokom postupka detaljno ispitali i utvrdili da je prijedlog za protivizvršenje podnesen u rokovima propisanim odredbama člana 54. ZIP-a, pri čemu su, u smislu člana 21. stav (1) ZIP-a, primijenjene i relevantne odredbe ZPP (čl. 325. stav (2) i član 336. ZPP). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali i ostale apelantove prigovore, za što su dali obrazloženja koja se ne doimaju suprotnim relevantnim odredbama ZIP-a. Dakle, imajući u vidu da su redovni sudovi imali uvid u raspoložive dokumente prilikom ispitivanja spornih prigovora (posebno blagovremenosti podnesenog prijedloga i usklađenosti prijedloga za protivizvršenje s izvršnom ispravom) na kojima apelant insistira i u apelaciji, Ustavni sud ne može da u takvim okolnostima ne prihvati kao relevantno obrazloženje redovnih sudova. Imajući u vidu data obrazloženja i sadržaj relevantnih odredaba ZIP-a i ZPP, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje odluke donijeli na osnovu relevantnih odredaba citiranih zakona, te da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne upućuje da je kod redovnih sudova bilo proizvoljnosti koja bi posljedično dovela do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.
53. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
54. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
55. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
56. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu jer je usvojen prijedlog za protivizvršenje Grada Banjaluke kojim je određeno protivizvršenje pljenidbom novčanih sredstava s apelantovog računa koja je apelant primio na ime eksproprijacije na temelju pravosnažnog rješenja Okružnog suda, koje je naknadno ukinuto u dijelu visine naknade, tako da je predmet za utvrđivanje visine naknade vraćen na ponovni postupak, koji je, prema apelantovim navodima, u toku pred prvostepenim sudom.
57. Ustavni sud ukazuje na to da je preduslov za razmatranje apelantovih navoda u pogledu povrede prava na imovinu utvrđivanje da li apelant ima imovinu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da pojam imovina, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01, stav 30). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da novčani iznos koji je apelant primio na ime pravične naknade na ime eksproprisanih nekretnina, koji je određen pravosnažnim rješenjem Okružnog suda kao kompenzacija za oduzetu imovinu, predstavlja apelantovu imovinu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
58. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) smatra da pravo na imovinu garantira pravo na imovinu i sadrži tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uslovima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo da kontrolišu korištenje imovine u skladu s općim interesom, i to provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 21/00). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama određeno protivizvršenje pljenidbom novčanog iznosa s apelantovog bankovnog računa na račun Grada Banjaluke. Uzimajući u obzir navedenu praksu Evropskog suda, te primijetivši da se apelant osporenim rješenjima lišava svoje imovine (u smislu da provođenjem protivizvršenja apelant ostaje bez novčane naknade na ime eksproprisanog stambeno-poslovnog objekta u Banjaluci), Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, u smislu drugog pravila sadržanog u drugoj rečenici stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
59. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo, prema drugom ili trećem pravilu, mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A, broj 30, stav 49, i Malone od 2. avgusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).
60. S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.
61. U vezi s pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud podsjeća da je u prethodnim tačkama ove odluke analizirao osporena rješenja u kontekstu prava na pravično suđenje i da Ustavni sud nije utvrdio kršenje tog prava. Dakle, imajući u vidu izneseno u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje odluke donijeli na osnovu relevantnih odredaba ZIP-a i ZOO-a kao relevantnih zakona koji ispunjavaju uslove u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljeni su u „Službenom glasniku“ koji je javno glasilo) i uslove u pogledu jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe ZIP-a i ZPP dovoljno jasno formulisane, u smislu da svako može shvatiti način i uslove pod kojima se provodi postupak protivizvršenja). Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju osporena rješenja donesena u skladu s relevantnim odredbama ZIP-a i ZPP, te da je stoga miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom, u smislu standarda Evropske konvencije.
62. U vezi sa sljedećim pitanjem, da li miješanje u pravo na apelantovu imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su vezane za miješanje u imovinska prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se izvrši miješanje u nečiju imovinu često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja o kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštovati, osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi Evropski sud, James i dr. protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 46). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je cilj donošenja ZIP-a propisivanje postupka prema kojem će se prinudno ostvariti potraživanje na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava, što uključuje i postupak protivizvršenja. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da pravo protivpredlagača da pokrene postupak protivizvršenja na način propisan relevantnim odredbama ZIP-a u situacija kada izvršni naslov, temeljem koga je izvršni postupak proveden, prestane da postoji, a sve s ciljem zaštite prava protivpredlagača i dosljedne primjene relevantnih odredaba ZIP-a, nesumnjivo predstavljaju legitiman cilj od javnog interesa.
63. S obzirom na to da je Ustavni sud zaključio da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i u javnom interesu, Ustavni sud treba dalje utvrditi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi poseban i pretjeran teret (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50). Naravno, pitanje da li je pravična ravnoteža zaista postignuta postaje relevantno samo ako se i kada utvrdi da je miješanje u pitanju zadovoljilo navedeni uslov zakonitosti i da nije bilo proizvoljno (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [VV], broj 31107/96, stav 58, ECHR 1999-II). Dakle, shodno navedenom, za Ustavni sud ostaje da riješi pitanje da li je u konkretnom slučaju lišavanje apelantove imovine proporcionalno tom legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.
64. Imajući u vidu sve prethodno izneseno u kontekstu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je osporenim rješenjima kojima je apelantu naloženo da vrati novčana sredstva koja su mu uplaćena na temelju pravosnažnog rješenja Okružnog suda, koje je kasnije ukinuto, na apelanta stavljen pretjeran teret, odnosno da je tim rješenjima na bilo koji način poremećena ravnoteža između javnog i apelantovog interesa. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je pravni osnov na temelju koga su apelantu isplaćena novčana sredstva u međuvremenu otpao, odnosno u pravnom prometu više ne egzistira pravni osnov za isplatu naknade, pa u takvim okolnostima, prema relevantnim odredbama ZIP-a, ne postoje nikakvi uslovi da apelant dobijena novčana sredstva zadrži. S druge strane, dugotrajnost postupka za utvrđivanje pravične naknade na ime eksproprisanih nekretnina se, prema ocjeni Ustavnog suda, ne može dovesti u vezu s predmetnim postupkom, niti te okolnosti na bilo koji način mogu uticati na predmetni postupak i na drugačije odlučenje Ustavnog suda u ovom predmetu. Ustavni sud smatra da prigovori vezani za dužinu trajanja postupka po zahtjevu za isplatu pravične naknade mogu biti relevantni samo u tom postupku koji je, prema apelantovim tvrdnjama i raspoloživim dokazima, još uvijek u toku. Apelantovi prigovori da je u predmetnom postupku dodatno opterećen visokim troškovima protivizvršenja isto tako ne mogu se prihvatiti opravdanim kod činjenice da je sam apelant tome doprinio zbog bezrazložnog odbijanja da postupi po osporenim rješenjima kojim mu je naloženo da vrati ono što je dobio izvršenjem. Stoga, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima na apelanta nije stavljen pretjeran teret, te da osporenim odlukama kojima je apelant obavezan da vrati iznos na ime pravične naknade za eksproprisane nekretnine nije poremećena ravnoteža koja se mora postići između zaštite prava vlasništva i zahtjeva općeg interesa.
65. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Troškovi postupka
66. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije snose isključivo apelanti.
VIII.Zaključak
67. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje u okolnostima kada su osporena rješenja utemeljena na relevantnim odredbama ZIP-a i ZPP, te kada su redovni sudovi svoje odluke obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
68. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u pravo na imovinu zasnovano na zakonu i s ciljem ostvarivanja legitimnog cilja, te kada u okolnostima konkretnog slučaja nije narušen ni razuman odnos proporcionalnosti između potrebe zaštite legitimnog cilja u javnom interesu, kojem se teži, i apelantovog interesa.
69. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman