Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2110/17 (M. A.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2110/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2110/17, rješavajući apelaciju Miladinke Atlije, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Miladinka Atlija protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 Rs 050235 16 Rsž od 17. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miladinka Atlija (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Ljubije, koju zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banjaluke, podnijela je 26. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 050235 16 Rsž od 17. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 050235 15 Rs 2 od 16. maja 2016. godine kojom je odbijen apelantkinjin eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražila, pored ostalog, da se poništi odluka tužene (Osnovna škola „Mladen Stojanović“ Ljubija, Prijedor) od 28. maja 2012. godine o poništenju oglasa od 28. marta 2012. godine kao nezakonita, te da se obaveže tužena da po oglasu od 28. maja 2012. godine zasnuje radni odnos sa apelantkinjom kao najuspješnijim kandidatom i da joj isplati neisplaćene mjesečne plate koje bi primala da je bila na radu za period od 30. juna 2012. godine pa do izrade nalaza vještaka finansijske struke u visini plate nastavnika u osnovnoj školi sa srednjom stručnom spremom.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelantkinja svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnjama da je po javnom oglasu od 28. marta 2012. godine za popunu upražnjenog radnog mjesta nastavnika srpskog jezika na neodređeno vrijeme, predložena kao najuspješniji kandidat, ali da je direktor prvotužene poništio oglas odlukom od 28. maja 2012. godine. Dalje je navedeno da se prema apelantkinjinim tvrdnjama nezakonitost poništenja oglasa ogleda u tome što se Z. A., dotadašnja nastavnica srpskog jezika, koja je stekla uslove za penziju i radi čijeg je upražnjenog radnog mjesta oglas raspisan, nije mogla odreći prava na korištenje godišnjeg odmora kao što je učinila, pošto je odricanje od prava na godišnji odmor protivno odredbama člana 63. Zakona o radu. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je tužena 28. marta 2012. godine raspisala javni oglas za popunu upražnjenog radnog mjesta nastavnik srpskog jezika, jer je dotadašnja nastavnica Z. A. stekla uslove za odlazak u penziju sa 30. junom 2012. godine, a da je prije odlaska u penziju, nastavnica Z. A., po rješenju od 21. marta 2012. godine imala pravo na godišnji odmor za 2012. godinu u trajanju od 30 dana (od 21. maja 2012.godine do 29. juna 2012. godine). Takođe je navedeno da nastavnica Z. A. nije željela koristiti godišnji odmor iz razloga da bi do kraja školske godine (30. jun 2012. godine) kada ispunjava uslove za penziju, izvela generaciju učenika kojima predaje, te da je Odlukom od 28. maja 2012. godine, direktor tužene, poništio javni oglas za popunu upražnjenog mjesta nastavnika srpskog jezika, objavljen u „Glasu Srpske” 28. marta 2012. godine, a prijavljene kandidate, među kojima i apelantkinju o tome obavijestio. Shodno navedenom, Okružni sud je ukazao da je odluka prvostepenog suda pravilna, te da se ne mogu prihvatiti kao osnovani apelantkinjini žalbeni navodi da prvostepeni sud pogrešno smatra da radno mjesto nastavnika srpskog jezika nije bilo upražnjeno u vrijeme raspisivanja oglasa od 28. marta 2012. godine, pošto je, kako apelantkinja tvrdi, odricanje prava dotadašnje nastavnice od prava na godišnji odmor protivno odredbama člana 63. Zakona o radu. Okružni sud je naveo da se prava na godišnji odmor određenog članom 57. Zakona o radu radnik ne može odreći, kako propisuje odredba člana 63. stav 1. navedenog zakona, a poslodavac ne može radniku uskratiti pravo na godišnji odmor, niti mu može na ime neiskorištenog godišnjeg odmora isplatiti naknadu (stav 2.). Međutim, Okružni sud je naveo da suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, prvostepeni sud pravilno cijeni da radnici koji rade na poslovima nastave u obrazovnim ustanovama, kao što je slučaj predmetnoj pravnoj stvari, godišnji odmor, u smislu odredaba člana 64. stav 1. Zakona o radu, koriste za vrijeme školskih raspusta, a dužina i raspored korištenja godišnjeg odmora radnika iz stava 1. ovog člana mogu biti uređeni drugim zakonom (stav 2.). S obzirom na navedeno, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je dotadašnja nastavnica srpskog jezika mogla odustati od korištenja godišnjeg odmora, jer je to njeno pravo, a odustanak je takođe u interesu nastavnog procesa, kako bi se generacija učenika izvela do kraja školske godine sa istim nastavnikom. Imajući u vidu pomenutu odredbu člana 64. Zakona o radu i specifičnost načina korištenja godišnjeg odmora u prosvjeti, a koji se koristi za vrijeme trajanja školskog raspusta, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud ispravno ocijenio da se dotadašnja nastavnica srpskog jezika, odlučivši da ne koristi godišnji odmor i da ostane do kraja nastavnog procesa i izvede generaciju do kraja školske godine, nije odrekla prava na godišnji odmor, jer bi po redovnom toku stvari godišnji odmor koristila za vrijeme školskog raspusta, pa stoga nema mjesta ni primjeni odredaba člana 63. Zakona o radu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja je navela da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo na njenu štetu, prije svega odredbe člana 63. stav 1. Zakona o radu, koja je nedvosmislena i ne daje prostora suprotnom zaključenju od onoga što je navedenom normom propisano. Apelantkinja smatra da je izjava o odricanju od godišnjeg odmora direktno suprotna zakonskoj normi, te je kao takva ništava i ne proizvodi pravne posljedice.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o radu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman