Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3340/17 („Wienerberger-Ilovac“ d.d. Karlovac)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stečaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3340/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3340/17, rješavajući apelaciju „Wienerberger-Ilovac“ d.d. Karlovac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Wienerberger-Ilovac“ d.d. Karlovac protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 St 075051 17 Pž od 12. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Wienerberger-Ilovac“ d.d. Karlovac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnio je 4. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 St 075051 17 Pž od 12. maja 2017. godine. Apelant je, također, od Ustavnog suda zatražio da donese privremenu mjeru kojom se odlaže izvršenje Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 St 075051 09 St od 16. marta 2017. godine (koje je potvrđeno osporenom odlukom) do donošenja odluke po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba (kao razlučnog povjerioca) i potvrđeno rješenje o dosudi, kojim se, između ostalog, kupcu „CIMSS“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: kupac) dosuđuju predmetne nekretnine (bliže opisane u osporenoj odluci), te je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove da izvrši promjenu upisa nosioca prava vlasništva i posjeda u katastarskom operatu, tako da se kao posjednik i vlasnik predmetnih nekretnina upiše kupac, kao i da izvrši brisanje svih tereta i zabilježbi upisanih na predmetnim nekretninama.
2. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo iz osporenog rješenja proizlazi, između ostalog, da je rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci od 12. marta 2010. godine otvoren stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika DES a.d. Prijedor (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik). Nadalje, da je stečajni upravnik na ročištu održanom 6. oktobra 2010. godine ispitao prijavljena potraživanja, te da je, na osnovu odluke Skupštine povjerilaca, donio zaključak kojim je javno objavio prvo javno nadmetanje za prodaju imovine stečajnog dužnika, koji zaključak je objavljen u "Glasu Srpske" i na oglasnoj tabli suda. Takođe, da je stečajni upravnik, nakon održanog javnog nadmetanja od 23. novembra 2010. godine, donio zaključak od 26. novembra 2010. godine kojim je oglasio da su predmetne nekretnine prodate kupcu („CIMSS“ d.o.o. Prijedor) kao nepovoljnijem ponuđaču, te da je prvostepeni sud, nakon što je kupac uplatio kupoprodajnu cijenu, donio rješenje o dosudi predmetnih nekretnina. Viši privredni sud je dalje naveo da iz navoda apelantove žalbe proizlazi da je apelant kod Osnovnog suda u Prijedoru pokrenuo izvršni postupak na osnovu ugovora o zasnivanju hipoteke od 23. marta 2009. godine, ovjerenim od strane notara, koje založno pravo je upisano u zemljišne knjige na nekretninama koje su bile predmet prodaje u stečajnom postupku. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da su zaključkom Osnovnog suda u Prijedoru od 29. februara 2012. godine stečajni dužnik i kupac upućeni na parnicu radi ostvarivanja svojih prava, te da predmetni parnični postupak još nije okončan.
3. Viši privredni sud je ukazao da u stečajnom postupku koji se vodi nad stečajnim dužnikom („DES“ a.d. Prijedor) apelant nije prijavio postojanje svog razlučnog prava nad dijelovima imovine stečajnog dužnika. Naime, Viši privredni sud je ukazao da razlučni povjerioci moraju da prijave svoje potraživanje kao i svi ostali povjerioci shodno članu 50. Zakona o stečajnom postupku, te da u svojoj prijavi navode imovinu koja je predmet založnog prava, te iznos za koji smatraju da neće biti namiren iz predmeta zaloge (član 115. stav 5. Zakona o stečajnom postupku). Viši privredni sud je konstatovao da, imajući u vidu da su u stečajnom postupku prodate predmetne nekretnine stečajnog dužnika opterećene hipotekom na javnom nadmetanju, održanom 23. novembra 2010. godine, a na osnovu odluke Skupštine povjerioca, o čemu je donijet zaključak koji je javno objavljen u „Glasu Srpske“ od 18. oktobra 2010. godine i na oglasnoj tabli suda, te da je kupac u zakonskom roku od 30 dana platio kupoprodajnu cijenu, onda je i po ocjeni Višeg privrednog suda, prvostepeni sud pravilno donio rješenje o dosudi predmetnih nekretnina kupcu i odlučio da se izvrši upis nosioca prava vlasništva na kupca, te brisanje svih tereta i zabilježbi upisanih na dosuđenim nekretninama. Viši privredni sud je naveo da je odredbom člana 74. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da založna prava uknjižena na nepokretnosti prestaju sprovedbom rješenja o dosudi i ako založni povjerioci nisu potpuno namireni, osim u slučaju sporazuma iz stava 3. tog člana. Viši privredni sud je naveo da rješenjem o dosudi sud određuje da se nepokretnost preda kupcu (nakon polaganja uplate) a zemljišnoknjižnom sudu da izvrši upis promjene prava svojine, te brisanje prava trećih lica za koje je to rješenjem određeno (član 93. stav 2. ZIP), te da stoga založno pravo prestaje prodajom opterećene nekretnine u stečajnom postupku. Viši privredni sud je naglasio da sve i da su predmetne nekretnine stečajnog dužnika prodate u izvršnom postupku, da založno pravo shodno članu 74. stav 2. ZlP-a prestaje sprovedbom rješenja o dosudi, imajući u vidu odredbe člana 93. stav 2. ZlP-a. Viši privredni sud je konstatovao da stečajni povjerioci mogu svoja prava ostvarivati samo u stečajnom postupku, da se postupci izvršenja koji su u toku u vrijeme otvaranja stečaja prekidaju. Viši privredni sud je istakao da treba imati u vidu da je odredbom člana 62. stav 4. Zakona o stečajnom postupku propisano da nakon otvaranja stečajnog postupka razlučni povjerioci mogu svoja osigurana potraživanja ostvarivati zasebno po pravilima izvršnog postupka, uz prethodnu saglasnost stečajnog upravnika. Viši privredni sud je istakao da iz spisa predmeta prvostepenog suda proizlazi da apelant nije podnosio prijavu odnosno nije obavijestio stečajnog dužnika o razlučnom pravu niti je tražio saglasnost stečajnog upravnika da svoja osigurana prava želi ostvarivati po pravilima izvršnog postupka, te da shodno tome nije bilo zapreke da stečajni upravnik unovči imovinu koja ulazi u stečajnu masu. Viši privredni sud je konstatovao da se pokretanjem stečajnog postupka razlučno pravo ostvaruje isključivo u stečajnom postupku, da su od dana pokretanja stečaja razlučni povjerioci u poziciji da namirenje svojih potraživanja realizuju isključivo u stečajnom postupku, jer se otvaranjem stečajnog postupka zabranjuje odnosno onemogućava sprovođenje prinudnog izvršenja, te da se po istom osnovu prekidaju postupci izvršenja koji su u toku. Viši privredni sud je naglasio da se namirenje razlučnih povjerilaca može realizovati samo u stečajnom postupku. Viši privredni sud je naveo da se namirenje razlučnog povjerioca mora realizovati u stečajnom postupku i kada je prije njegovog otvaranja predmet obezbjeđenja prodat u postupku izvršenja, ali do tog vremena nije donijeto rješenje o namirenju. Viši privredni sud je zaključio da je iz tih razloga nebitno u kojoj fazi se nalazi postupak izvršenja u vrijeme pokretanja stečaja, da je jedino bitno da postupak izvršenja nije pravosnažno okončan. Viši privredni sud je ocijenio da stoga sud koji vodi izvršni postupak uvijek treba prekinuti postupak na dan pokretanja stečajnog postupka, bez obzira u kojoj fazi se nalazi postupak izvršenja u tom trenutku (prekid postupka nastupa po sili zakona i rješenje je samo deklaratorne prirode).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje, odnosno zanemarili određene činjenice, te da su proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višeg privrednog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman