Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3241/17 (A. Č.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3241/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3241/17, rješavajući apelaciju Alije Čomora, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Alija Čomor protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 137627 17 Rsž 2 od 14. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Čomor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 137627 17 Rsž 2 od 14. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi (KJKP „Gradski saobraćaj“ Sarajevo) da apelantu isplati određene novčane iznose na ime razlike plaće sa naknadom za rad na dane državnih praznika, razliku plaće sa naknadom za noćni rad, razliku naknade za ishranu u toku rada, razliku naknade za godišnji odmor za 2009. godinu, te da uplati i obračuna razliku obaveznih doprinosa za PIO, dok je dio apelantovog zahtjeva kojim je zatražena isplata razlike plaće sa naknadom za minuli staž i isplata regresa za 2007. i 2008. godinu, odbijen, kao i dio preko dosuđenih novčanih iznosa.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da prema stanju spisa proizilazi da je apelant bio zaposlenik tuženog, da je tuženi pristupio Granskom kolektivnom ugovoru u novembru 2006. godine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da u smislu člana 43. Granskog kolektivnog ugovora, prvostepeni sud ocijenio da apelantu koji je raspoređen na radno mjesto vozača autobusa pripada III grupi složenosti poslova, sa koeficijentom u rasponu od 2,00 do 2,50. U odnosu na visinu potraživanja prvostepeni sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, cijeneći da apelantu prema poslovima koje obavlja pripada koeficijent 2,00 iz III grupe složenosti. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u smislu člana 43. i člana 46. Granskog kolektivnog ugovora usvojio tužbeni zahtjev u visini utvrđenoj iz nalaza vještaka za isplatu naknade za rad u dane državnih praznika i za noćni rad, a u preostalom dijelu u odnosu na opredjeljenu visinu ovih naknada je odbio tužbeni zahtjev. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće za minuli staž, s obzirom da iz nalaza vještaka finansijske struke proizilazi da nema iskazane razlike plaće za utuženi period. Kantonalni sud je naveo da je primjenom člana 50. Granskog kolektivnog ugovora, prvostepeni sud usvojio zahtjev za isplatu razlike naknade za ishranu u toku rada, a primjenom člana 60. Granskog kolektivnog ugovora, a u vezi sa članom 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora usvojio je zahtjev za isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2009. godinu, dok je odbio tužbeni zahtjev za isplatu regresa za 2007. i 2008. godinu, s obzirom da prema nalazu vještaka nema iskazane razlike. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da kako je tuženi vršio obračun i isplatu plaća u manjem iznosu od onog u kojem je trebala isplatiti prvostepeni sud je usvojio zahtjev za isplatu razlike obaveznih doprinosa za PIO. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da članom 41. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora je propisano da najniža osnovna plaća zaposlenika za poslove najnižeg stepena složenosti ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u F BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, a članom 42. da se osnovna plaća zaposlenika utvrđuje po grupama složenosti poslova, tako što se najniža plaća pomnoži sa koeficijentom one grupe u koju je zaposlenik raspoređen u skladu sa Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu. U vezi s tim, Kantonalni su je naveo da u članu 43. Granskog kolektivnog ugovora utvrđeni su koeficijenti grupa složenosti poslova, tako da grupa III obuhvata srednje složene poslove KV zaposlenika, kao što je vozač motornih vozila, a što je upravo stručna sprema apelanta i poslovi koje je u spornom periodu obavljao kod tuženog. Za ovu grupu poslova utvrđen je koeficijent složenosti 2.00 do 2,50. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud uz primjenu koeficijenta 2,00 u okviru grupe složenosti poslova apelanta, odbio tužbeni zahtjev za isplatu razlika neisplaćenih plaća i ostalih naknada obračunatih primjenom koeficijenta 3,00. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti br. AP-563/16 od 10. oktobra 2016. godine i AP-726/17 od 15. juna 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman