Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1954/17 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1954/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1954/17, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hercegovačko-neretvanski kanton protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 121761 15 Rev od 9. februara 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 18. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 121761 15 Rev od 9. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 121761 13 Rsž od 3. juna 2015. godine kojom je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 121761 13 Rsž od 26. septembra 2013. godine kojom su, pored ostalog, poništena kao nezakonita: Rješenje apelanta (Vlade HNK) od 26. aprila 2012. godine i Rješenje drugotuženog (Odbor državne službe za žalbe Federacije BiH) od 30. novembra 2012. godine, naloženo apelantu da vrati tužitelja V. B. na posao, na poslove koje je obavljao u Upravi za civilnu zaštitu u vatrogastvo HNK (u daljnjem tekstu: Uprava), te da isplati tužitelju na ime razlike plaća za određeni vremenski period određene novčane iznose i uplati na ime tužitelja doprinose za penzijsko invalidsko osiguranje na razlike plaća Federalnom zavodu PIO/MIO.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je tokom postupka utvrđeno da je tužitelj, kao državni službenik, obavljao poslove rukovodioca (ravnatelj) Uprave (kao samostalne uprave) i da je apelantovim rješenjem od 26. aprila 2012. godine o internom premještaju rukovodećeg državnog službenika tužitelj interno premješten na radno mjesto rukovodeći državni službenik - pomoćnik ravnatelja Uprave, a da je razlog premještaja apelantovo nezadovoljstvo načinom rukovođenja Upravom od strane tužitelja. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je Odbor državne službe za žalbe Federacije BiH rješenjem od 30. novembra 2012. godine odbacio kao neblagovremenu žalbu tužitelja protiv apelantovog rješenja. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 22.a Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH, u relevantnom dijelu, propisano da ukoliko u organu državne službe postoji upražnjeno radno mjesto državnog službenika, u tom slučaju rukovodilac organa državne službe prvo razmatra da li može na to radno mjesto premjestiti državnog službenika koji se nalazi na sličnom radnom mjestu u istom organu državne službe, da premještaj može biti dobrovoljan, uz saglasnost državnog službenika koji se premješta, a izuzetno i nametnut, te su propisane okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom internog premještaja državnog službenika. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 17. stav 3. Zakona o Vladi HNK propisano da Vlada HNK odlučuje o imenovanjima i razrješenjima, te o drugim pojedinačnim pitanjima iz nadležnosti Vlade. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe člana 22.a Zakona o državnoj službi u FBiH i člana 17. stav 3. Zakona o Vladi HNK kada su odlučili da je pobijano rješenje nezakonito. Naime, Vrhovni sud je istakao da su navedene zakonske odredbe jasne i da ih treba tumačiti upravo onako kako su ih protumačili nižestepeni sudovi, tj. da apelant nije ovlašten rukovodeće službenike, u koje spada tužitelj, interno premještati na druga radna mjesta jer se njeno ovlaštenje sastoji u imenovanjima i razrješenjima. Vrhovni sud je naveo da se interni premještaj državnih službenika vrši za slučaj popune upražnjenog radnog mjesta - član 22. Zakona o državnoj službi u FBiH, a na način predviđen odredbama čl. 22.a i 24. i čl. 35. tog zakona, za koji se odluči rukovodilac organa državne službe. Vrhovni sud je naveo da navedene odredbe sadrže način, uslove i okolnosti pod kojima se vrši interni premještaj državnog službenika, a osnovni uslov jeste postojanje upražnjenog radnog mjesta. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da ni jedna odredba ne sadrži kao razlog internog premještaja nezadovoljstvo radom državnog službenika, niti mogućnost da o internom premještaju odluči neko drugo lice osim rukovodioca državnog službenika. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o navedenim okolnostima, već da je jednostranom voljom apelanta tužitelj interno premješten na drugo radno mjesto, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su apelantovu odluku ocijenili nezakonitom. Vrhovni sud je naveo da nisu relevantni apelantovi revizioni navodi kojim je ukazao na postojanje razloga za interni premještaj tužitelja (narušeni međuljudski odnosi u Upravi, izostanak organizovanja normalnog rada i funkcionisanja Uprave i slično). Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da je neosnovan i prigovor da u nadležnost suda ne spada zahtjev tužitelja da se vrati na poslove koje je obavljao prije donošenja nezakonitog rješenja. Vrhovni sud je istakao da tužitelj nije razriješen dužnosti rukovodećeg državnog službenika, u kom slučaju bi o njegovom novom radnom angažovanju odlučivao nadležni organ uprave, dok je sud odlučio o tužiteljevom zahtjevu za vraćanje na isto radno mjesto, kao posljedici nezakonitog internog premještaja, a takav zahtjev je u nadležnosti sudske jurisdikcije. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da apelant pogrešno tumači odredbe člana 217. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, prema kojima tražilac izvršenja, koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad, odnosno u službu, može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plate mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa. Vrhovni sud je naveo da ova odredba podrazumijeva, osim izvršenja radi vraćanja na rad i isplate dosuđenih plaća, da tražitelj izvršenja traži i plate koje nisu bile predmet spora između stranaka u parničnom postupku, jer bi u protivnom, tražitelj izvršenja bio uskraćen za isplatu plata dospjelih od pravosnažnosti presude do povratka na rad (ti iznosi nisu mogli ni biti obuhvaćeni tužbenim zahtjevom) i bio bi prinuđen drugom parnicom potraživati ove plate, dok mu je citirana odredba omogućila da takvu situaciju izbjegne.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da su postojali realni razlozi za za interni premještaj, kao i da o postavljenom tužbenom zahtjevu sud nije ovlašten raspravljati. Apelant je naveo da je Vrhovni sud proizvoljno tumačio odredbe člana 22.a Zakona o državnoj službi u FBiH.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke reviziji, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1954/17 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio