Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1351/17 ("Panorama travel" d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1351/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1351/17, rješavajući apelaciju "Panorama travel" d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Panorama travel" d.o.o. Banjaluka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 104539 16 Pž od 13.
januara 2017. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 104539 13 Mals od 28. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Panorama travel" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mila Baltić, advokat iz Banjaluke, podnio je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Mals 104539 16 Pž od 13. januara 2017. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Mals 104539 13 Mals od 28. jula 2016. godine. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Mals 104539 13 Mals od 28. jula 2016. godine, obavezan je apelant da tužiocu („Autotransport“ AD Prijedor), na ime duga isplati određeni novčani iznos, kao i da mu naknadi troškove postupka (stav 1. izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjeva za nadoknadu troškova postupka koji predstavlja razliku između dosuđenog i zahtijevanog iznosa, odbijen kao neosnovan (stav 2. izreke). U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i Presuda Okružnog privrednog suda, u pobijanom, dosuđujućem dijelu (stav 1. izreke) je potvrđena. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
2. U obrazloženju osporene odluke Viši sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora zahtjev tužioca za isplatu duga po osnovu izvršenih usluga prevoza. Viši sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da su parnične stranke bile u ugovornom odnosu po osnovu dva ugovora o pružanju usluga prevoza putnika, da je cijena prevoza ugovorena na osnovu pređenih kilometara, a da je kao dokaz ugovoreno dostavljanje tahografske karte. Zatim, da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tužilac svoju obavezu iz ovih ugovora ispunio i ispostavio apelantu račune za izvršene usluge po oba ugovora, te da je ukupni iznos za izvršene usluge prevoza iznosio 4.142,00 KM. Nadalje, Viši sud je naveo da je apelant djelimično ispunio obavezu po ispostavljenim računima, a ostao dužan iznos od 1.458,40 KM (koji je i predmet tužbenog zahtjeva), te da je bilo prigovora putnika na izvršene usluge prevoza i da je apelant o tome obavijestio i tužioca zahtijevajući naknadu štete, te da apelant naveo da je zbog tih prigovora vraćao određeni novčani iznos putnicima. Takođe, Viši sud je naveo da je tužilac ispostavio račune apelantu za izvršene usluge, te da apelant te račune nije vratio iako uz njih nije dostavljena tahografska karta. U vezi s tim, Viši sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna. Kod nesporne činjenice da je tužilac svoju obavezu po oba zaključena ugovora o prevozu ispunio, da je po obavljenom poslu ispostavio račune apelantu, da apelant na ove račune nije stavljao bilo kakve primjedbe niti isticao materijalne nedostatke ispunjenja, pa i nedostatak objektivnog ugovorenog dokaza o pređenoj kilometraži od koje je zavisila i cijena usluga prevoza, te kod činjenice da je apelant veći dio obaveza po osnovu plaćanja cijene izvršenih usluga izmirio dobrovoljno, Viši sud zaključuje da je pravilan zaključak prvostepenog suda da na strani tužioca postoji subjektivno pravo da zahtijeva ispunjenje u cjelini naplatom preostalog, neisplaćenog dijela cijene koja je proizilazila iz ispostavljenih računa. Viši sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilan način primijenio i procesno pravilo o teretu dokazivanja, pa Viši sud zaključuje da nepostojanje kvalitetnih dokaza potrebne snage uvjerljivosti o nedostatku urednog ispunjenja od strane tužioca, istovremeno znače i rizik nedokazanih činjenica kojima se apelant suprotstavio tužbenom zahtjevu tužioca. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman