Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1876/17 (M.D.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Raskid ugovora
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1876/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1876/17, rješavajući apelaciju M.D., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M.D.
protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043938 16 Gž 3 od 13. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. D. iz Trebinja (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 12. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 043938 16 Gž 3 od 13. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom ,koja je donesena po apelantičinoj tužbi radi raskida ugovora o kupoprodaji stana, između ostalog, odbijen je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se naloži tuženima A.Š. i A.Š. da joj isplate određene novčane iznose na ime naknade za neosnovano obogaćenje.
2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je istakao da apelantica neosnovano prigovara odluci suda u pogledu odbijanja dijela tužbenog zahtjeva za naknadu na ime neosnovanog obogaćenja. Naime, Kantonalni sud je istakao tuženi koriste stan, koji je predmet spora u konkrentom slučaju, po osnovu pravnog posla, tj. Ugovora o kupoprodaji stana i Anexa ugovora zaključenog sa apelanticom 2004. godine. Također je istakao da je apelantica tužbom prvobitno tražila isplatu dugovanog iznosa, a potom raskid ugovora zbog neispunjenja, a kojem zahtjevu je prvostepeni sud udovoljio. Međutim, prema stavu Kantonalnog suda posljedice raskida ugovora nemaju povratno dejstvo (ex tunc) nego djeluju ex nunc, od momenta raskida pa ubuduće, a kako su tuženi imali valjan pravni osnov za korištenje stana od trenutka zaključenja kupoprodajnog ugovora pa do odluke o raskidu ugovora, nema mjesta primjeni odredbe člana 219. Zakona o obligacionim odnosima kako apelantica neosnovano ističe, jer prema ovoj zakonskoj odredbi osoba koja upotrijebi tuđu stvar u svoju korist treba naknaditi korist koju je imala od upotrebe, ukoliko imalac stvari to zahtijeva. Kako se pod imaocem stvari ne podrazumijeva samo vlasnik stvari, nego i zakoniti korisnik, prema stavu Kantonalnog suda, to ne postoji pravni osnov za obavezivanje tuženih za naknadu zbog korištenja spornog stana kojeg su koristili po osnovu Ugovora o kupoprodaji. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da raskidom ugovora svaka strana duguje drugoj naknadu koristi koje je u međuvremenu imala od onog što je dužna vratiti, prema odredbama člana 132. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, a u konkretnoj pravnoj stvari to bi bila korist koju su tuženi imali od korištenja stana dok je na snazi bio Ugovor o kupoprodaji stana. Međutim, prema zaključku Kantonalnog suda, apelantica ja kao dokaz ponudila nalaz vještaka građevinske struke kojim se samo dokazuje kolika je prosječna zakupnina za stan površine 83,24 m2 i to u gradskim općinama Sarajeva, Novi Grad i Novo Sarajevo ali ne na području Vogošće gdje se nalazi predmetni stan, pa se iz nalaza vještaka ne može saznati koja je prosječna tržišna vrijednost zakupa stanova u Vogošći. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije dokazala postojanje odlučnih činjenica o potraživanim iznosima stečene koristi zbog upotrebe stana od strane tuženih, odnosno izvedeni dokazi očigledno ne pružaju pouzdan oslonac o tome, pa u nedostatku dokaza o visini duga nije bilo mjesta usvajanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.
Apelacioni navodi
3. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelantica, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima. Pored toga, apelantica smatra da u istoj pravnoj situaciji kao što je njena postoje različite odluke Kantonalnog suda po pitanju naknade na ime neosnovanog bogaćenja, što je dovodi u neravnopravan položaj.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, ne nalazi da je Kantonalni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio odredbe Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice u vezi sa povredom prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Apelantica također smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizilazi da apelantica svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelantica uz apelaciju nije ponudila relevantne dolaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravo na imovinu, te imajući u vidu da apelantica nije ponudila relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenom odlukom diskriminisana po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i navodi apelantice o kršenju prva iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i prvom na imovinu.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman