Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-688/17 (B. T.)
Odluka donesena 27. 09. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-688/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
27. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. septembra 2017. godine 2017. godine u predmetu broj AP-688/17, rješavajući zahtjev Bosiljke Tešanović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Bosiljke Tešanović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Bosiljka Tešanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradiške, koju zastupa Draginja Selak advokat iz Gradiške, podnijela je 20. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 003426 16 Rev od 3. novembra 2016. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 003426 15 Gž od 7. marta 2016. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 003426 12 P3 od 17. augusta 2015. godine. Podneskom od 23. augusta 2017. godine apelantkinja je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se do donošenja odluke Ustavnog suda zabranilo izvršenje osporene presude Vrhovnog suda, po zaključku Osnovnog suda broj 72 0 P 003426 17 I od 7. jula 2017. godine.
2. U parničnom postupku kojeg je pokrenula Sanela Francuz (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv opštine Gradiška (u daljnjem tekstu: prvotužena), apelantkinje u svojstvu drugotužene i Dragane Škrbić (u daljnjem tekstu: trećetužena) radi utvrđenja stanarskog prava, ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina i predaje u posjed, Osnovni sud je donio presudu broj 72 0 P 003426 12 P 3 od 17. jula 2015. godine, kojom je tužbeni zahtjev usvojen, osim u dijelu koji se tiče troškova postupka. Dispozitivom navedene presude je utvrđeno: da je tužiteljica na osnovu zajedničkog života u domaćinstvu sa svojom bakom Darinkom Francuz kao nositeljicom stanarskog prava na stanu u ulici Mihajla Pupina broj 1-3 u Gradišci površine 58 m2 (u daljnjem tekstu: sporni stan) stekla pravo na trajno i nesmetano korištenje stana; prvotužena je obavezana da sa tužiteljicom kao zakupcem zaključi ugovor o zakupu spornog stana u svrhu njegovog otkupa; da je apsolutno ništav ugovor o zamjeni stanova broj 01-372-620 od 2. augusta 1997. godine u dijelu zamjene spornog stana i stana u ulici Vidovdanska broj 9-9a kojeg su zaključile apelantkinja i Brankica Zdjelar; da je ništav ugovor o korištenju spornog stana od 12. augusta 1997. godine kojeg je sa prvotuženom zaključila apelantkinja; da je apsolutno ništav ugovor o otkupu spornog stana kog je apelantkinja zaključila sa prvotuženom 5. maja 2008. godine i da takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo pa je naloženo brisanje upisa prava svojine na spornom stanu u korist apelantkinje. Također je utvrđeno da je ništav ugovor o otkupu stana u Vidovdanskoj ulici od 19. juna 2007. godine kojeg je sa prvotuženom zaključila trećetužena pa je naloženo brisanje upisa prava svojine na predmetnom stanu koje je bilo upisano u korist trećetužene; apelantkinji je naloženo da tužiteljici preda u posjed i slobodno raspolaganje sporni stan a trećetuženoj je naloženo da prvotuženoj preda u posjed stan u ulici Vidovdanska, slobodan od lica i stvari.
3. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 003426 15 Gž od 7. marta 2016. godine, žalbe apelantkinje i prvotužene su djelimično usvojene i prvostepena presuda djelomično preinačena na način što je tužba odbačena u dijelu kojim je utvrđeno da je apsolutno ništav ugovor o zamjeni nekretnina od 2. augusta 1997. godine kojim je sporni stan zamijenjen za stan u ulici Vidovdanska i u dijelu u kojem je apelantkinji naloženo da sporni stan preda u posjed, dok je u dijelu utvrđenja da je tužiteljica stekla pravo na trajno korištenje spornog stana, prava na zakup i otkup tog stana te utvrđenja ništavosti ugovora o otkupu stana u korist apelantkinje, prvostepena presuda potvrđena. Također je usvojena žalba trećetužene i prvostepena presuda preinačena u dijelu koji se odnosio na stan u ulici Vidovdanska. Okružni sud je, kako je navedeno u obrazloženju presude, ocijenio osnovanim prigovor litispedencije u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni stanova od 2. augusta 1997. godine u dijelu zamjene spornog stana za stan u ulici Vidovdanska.
4. Vrhovni sud je odlučujući o revizijama tužiteljice, prvotužene i apelantkinje donio presudu broj 72 0 P 003426 16 Rev od 3. novembra 2016. godine, kojom su revizije apelantkinje i prvotužene odbijene u cjelini, dok je revizija tužiteljice djelimično usvojena i presuda Okružnog suda ukinuta u dijelu u kojem je djelimično usvojena žalba tuženih i odbačena tužba u dijelu u kojem je utvrđeno da je apsolutno ništav ugovor o zamjeni stanova od 2. augusta 1997. godine i u dijelu zamjene stana u ulici Vidovdanska i naloženo apelantkinji da tužiteljici preda u posjed i slobodno raspolaganje sporni stan. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je ukratko naveden sadržaj odlučenja prvostepene i drugostepene presude, te je u vezi s prigovorima iz revizije zaključeno da je drugostepena presuda donesena uz povredu procesnog zakona. S tim u vezi je ponovljena nesporna činjenica iz koje proizilazi da je baka tužiteljice umrla 1994. godine, da je u času njene smrti bio na snazi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima koji je izmijenio i dopunio odredbu člana 6. Zakona o stambenim odnosima iz 1989. godine tako što je pri određivanju lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava izostavio unučad. Međutim navedena odredba je brisana Zakonom o ukidanju određenih članova Zakona o izmjenama i dopunama ZSO koga je proglasio Visoki predstavnik za BiH 28. oktobra 1999. godine pa se stoga tužiteljica kao unuka nositeljice stanarskog prava (svoje bake) nesporno smatra članom porodičnog domaćinstva. S tim u vezi je istaknuto da su pravilno nižestepeni sudovi u odnosu na taj dio zahtjeva cijenili izvedene dokaze i izveli pravilan zaključak da se tužiteljica ima smatrati članom porodičnog domaćinstva svoje bake. Naime, u postupku je dokazano da je tužiteljica u dugom vremenskom periodu živjela u spornom stanu sa svojom bakom, da ga je nastavila koristiti nakon bakine smrti 1994. godine sve do 1997. godine kada je zbog postupka racionalizacije bila primorana da stan napusti. Stoga su neosnovanim ocijenjene tvrdnje iz revizije kojima je ukazano na nedostatak aktivne legitimacije i pravo tužiteljice da traži utvrđenje sticanja prava trajnog i nesmetanog korišćenja spornog stana, kao i ništavost ugovora o zamjeni stanova od 2. augusta 1997. godine i ugovora o otkupu spornog stana, o čemu su, kako je zaključeno, nižestepeni sudovi dali jasne, logične i pravno utemeljene razloge koje je kao takve prihvatio i Vrhovni sud. Također je kao pravilna potvrđena činjenica prema kojoj je u vrijeme zaključenja ugovora o otkupu spornog stana od strane apelantkinje bilo sporno stanarsko pravo na tom stanu. Naime, kako je dalje obrazloženo, u vrijeme zaključenja ugovora o otkupu stana parnica je bila u toku (počela teći 29. januara 2008. godine) a zahtjev za povrat spornog stana tužiteljice je postojao od 1999. godine po kojem, u upravnom postupku, do otkupa nije pravosnažno odlučeno (ugovor o otkupu je zaključen 5. maja 2008. godine). Imajući u vidu da je odredba člana 9. Zakona o privatizaciji držanih stanova imperativnog karaktera a u postupku je utvrđeno je da stanarsko pravo bilo sporno u momentu zaključenja ugovora o otkupu, pravilno je po ocjeni Vrhovnog suda primijenjena odredba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada je tužbeni zahtjev usvojen u dijelu utvrđenja prava trajnog i nesmetanog korištenja spornog stana od strane tužiteljice.
5. U pogledu neosnovanosti revizionog prigovora apelantkinje kojim je ukazala na povredu odredbe člana 57. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koja se tiče preinačenja tužbe kojem se protivila, Vrhovni sud je prije svega naveo sadržaj relevantnih odredbi ZPP-a koje se odnose na preinaku tužbe te u vezi s konkretnim prigovorom istakao da iz zapisnika s ročišta proizilazi da se apelantkinja, bez obzira što se protivila preinačenjau, upustila u raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, institut „stanarskog prava“ i „prava na trajno i nesmetano korištenje stana“ u pogledu prava na korištenje stana u suštini se po svojim pravnim posljedicama izjednačavaju. Stoga, kako je u presudi obrazloženo, rješenje suda kojim je dozvoljeno preinačenje prvobitnog zahtjeva za utvrđenje stanarskog prava do konačnog zahtjeva za utvrđenja prava na trajno i nesmetano korištenje stana, ne znači po mišljenju Vrhovnog suda da je apelantkinja dovedena u nepovoljniji položaj raspravljanjem po preinačenom tužbenom zahtjevu. S tim u vezi je naglašeno da je i prema prvobitnom i prema konačno opredijeljenom zahtjevu tužiteljica morala dokazati bitnu činjenicu - da je član porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava (svoje bake) pa su stoga, i pored protivljenja apelantkinje, bili ispunjeni uslovi da sud dozvoli preinačenje tužbenog zahtjeva, u cilju efikasnosti i ekonomičnosti postupka.
6. Osnovni sud je rješavajući u izvršnom postupku tužiteljice u svojstvu tražioca izvršenja protiv apelantkinje kao izvršenika, donio zaključak broj 72 0 P 003426 17 I od 7. jula 2017. godine, kojim je apelantkinji naloženo da sporni stan preda u posjed tužiteljici, oslobođen od lica i stvari, 18. augusta 2017. godine.
7. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnoj apelaciji apelantkinja je hronološki opisala tok postupka ukazujući prije svega na procesne nedostatke koji se tiču „preinačenja tužbenog zahtjeva“ i s tim u vezi nedostatka aktivne legitimacije za podnošenje tužbe. Osim toga, smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja pogrešno primijenjen materijalni propis, jer su se sve bitne činjenice u konkretnom sporu, prije svega ugovor o zamjeni spornog stana, realizirale 1997. godine kada je bio na snazi Zakon o izmjenama i dopunama ZSO prema kojem nije bilo propisano da je unuk/a, konkretno tužiteljica, član porodičnog domaćinstva NSP.
8. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelantkinja je istakla da je na temelju presuda koje je apelacijom osporila, Osnovni sud donio zaključak prema kojem joj je naloženo da sporni stan preda u posjed tužiteljici, da bi joj izvršenjem presude predajom u posjed stana nastupila nenadoknadiva šteta kako iz razloga što predmetni stan koristi od 1997. godine tako i iz razloga što je pokrenula postupak protiv tužiteljice za naknadu i isplatu uloženih sredstava u stan, pa je predložila da se zabrani ili odloži predaja u posjed spornog stana, do konačne odluke Ustavnog suda.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
11. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje su apelanti naveli u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud s tim u vezi podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantkinja postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da zabrani ili odloži predaju u posjed spornog stana tužiteljici kao tražiocu izvršenja, do donošenja odluke o apelaciji. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je apelantkinja svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasnovala na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji protiv osporenih presuda, što u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere niti opravdati paušalne tvrdnje apelantkinje o nastupanju štetnih posljedica. Ovo osobito imajući u vidu da apelantici stoje na raspolaganju druga pravna sredstva u smislu realizacije njenog potraživanja vezanog za naknadu i isplatu uloženih sredstava, zbog čega je apelantica, kao sama navodi, pokrenula drugi postupak protiv tužiteljice.
13. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove u kontekstu navoda iz zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelantkinja osim navoda koji se tiču merituma spora, a koje Ustavni sud ne može ispitivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje o meritumu apelacije, nije ponudila argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost određivanja privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantkinje za donošenje privremene mjere neosnovan jer u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje odredba člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman