Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3078/17 („TGA“ d.d. Stolac i „TMTI trade“ d.o.o Grude)

Odluka donesena 27. 09. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3078/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

27. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP 3078/17, rješavajući zahtjev „TGA“ d.d. Stolac i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „TGA“ d.d. Stolac i „TMTI trade“ d.o.o Grude za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „TGA“ d.d. Stolac i „TMTI trade“ d.o.o Grude (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Miralem Porobić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 20. jula 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Ip 043648 17 Pž od 23. maja 2017. godine. Apelanti su istovremeno podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da ne provodi postupak izvršenja rješenja o izvršenju broj 53 0 Ip 043648 11 Ip, koji je pripojen predmetu broj 53 P 000274 07 I, do donošenja odluke o apelaciji.

2. „BORA“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) je Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na nekretnini apelanata radi naplate novčanog potraživanja osiguranom upisom hipoteke na nekretnini bliže označenoj u prijedlogu, a s pravom vlasništva u korist prvoapelanta sa dijelom 1/1

3. Općinski sud je donio rješenje o izvršenju broj 53 0 Ip 043648 11 Ip od 6. septembra 2011. godine, kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje.

4. Apelanti, kao izvršenici, su podnijeli prigovor, koji je rješenjem Općinskog suda odbijen, međutim u žalbenom postupku, Kantonalni sud je rješenjem od 12. marta 2015. godine, ukinuo prvostepeno rješenje kojim je odbijen prigovor i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

5. U ponovnom postupku, Općinski sud je rješenjem broj 53 0 Ip 043648 11 Ip od 11. novembra 2016. godine, djelomično usvojio prigovor apelanata, kao izvršenika, protiv rješenja o izvršenju, tako da će se izvršenje provesti za potraživanje tražitelja izvršenja u iznosu od 2.213.794,09 KM, dok je u ostalom dijelu rješenje o izvršenju ostalo neizmijenjeno.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u ponovnom postupku, radi odlučivanja o prigovoru apelanata, proveo vještačenje po vještaku financijske struke, kojem nalazu stranke nisu prigovarale u obračunskom dijelu. Nadalje, u pogledu prigovora apelanata koji se odnosio na ugovor o ustupanju potraživanja između Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar i „BORA“ d.o.o. Banjaluka (tražitelja izvršenja), Općinski sud je citirao presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, u kojoj je navedeno da ugovor o cesiji kojom banka ustupa potraživanje nije ništav, jer se ugovorom o cesiji ne dira u prava banke u vezi sa poslovanjem. Općinski sud je naveo da zauzima isto stajalište iz razloga što se radilo o dospjelom potraživanju, te da se može raditi o djelomičnoj ništavosti u vezi sa visinom prenesenog potraživanja, o čemu će voditi računa kod odlučivanja. Nadalje, zaključeno je da su neosnovani prigovori apelanata da je prethodno pitanje odluka o prijedlogu izvršenika da se izvrši brisanje hipoteke na dijelu nekretnine apelanata. Naime, ta odluka se mogla donijeti tokom cijelog izvršnog postupka, u skladu sa Zakonom o stvarnim pravima. Općinski sud je ocijenio neosnovanim i navode koji su se odnosili na naplatu izdate bjanko mjenice i na protek roka u kojem se ista može naplatiti, iz razloga što je predmetni izvršni postupak pokrenut na osnovu notarski obrađenog ugovora o zasnivanju hipoteke broj OPU-1385/08 od 23. jula 2008. godine (u daljem tekstu: ugovor o hipoteci) i izvršnog rješenja Općinskog suda broj 07 53 Zzp 003236 06 Zzp od 30. juna 2006. godine, a ne na osnovu bjanko mjenice. Međutim, Općinski sud je ocijenio osnovanim prigovor apelanata da potraživanje iz ugovora o kratkoročnom kreditu od 20. jula 2009. godine nije osiguran založnim pravom, pa u predmetnom izvršnom postupku tražitelj izvršenja nije mogao tražiti izvršenje za potraživanje iz navedenog ugovora. Kako je vještak dao izračun duga na dan 24. januar 2011. godine, kada su otkazani ugovori, zaključeno je da ukupno potraživanje tražitelja izvršenja na navedeni datum iznosi 2.213.794,09 KM.

7. Postupajući po žalbama tražitelja izvršenja i apelanata, Kantonalni sud je donio rješenje broj 53 0 Ip 043648 17 Pž od 23. maja 2017. godine, kojim je odbio kao neosnovane žalbe apelanata, a uvažio žalbu tražitelja izvršenja, prvostepeno rješenje preinačio i odlučio da se djelomično usvaja prigovor izvršenika protiv rješenja o izvršenju tako da će se izvršenje provesti u cilju naplate potraživanja tražitelja izvršenja u visini od 3.858.143,12 KM, dok je u ostalom dijelu rješenje o izvršenju ostalo nepromijenjeno.

8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je izvršenje u ovoj pravnoj stvari određeno na osnovu dvije izvršne isprave i to ugovora o hipoteci i rješenja Općinskog suda o zasnivanju hipoteke sporazumom stranaka zaključenim pred sudom od 30. juna 2006. godine, kojima su obezbjeđena potraživanja tražitelja izvršenja po tri ugovora o dugoročnom kreditu odnosno okviru za finansijsko praćenje (ugovor od 30. juna 2008. godine sa anexom, ugovor o odobravanju okvira za finansijsko praćenje od 21. jula 2008. godine s anexom, obezbijeđen mjenicom na osnovu kojeg je zaključen ugovor o kratkoročnom overdraft kreditu od 20. jula 2009. godine, kojim se kaže da su za ovaj ugovor sredstva obezbjeđenja potraživanja pribavljena okvirnim ugovorm od 21. jula 2008. godine) i ugovor od 21. juna 2006. godine). S tim u vezi, obrazloženo je da je ugovorom o hipoteci zasnovana hipoteka na nekretninama prvoapelanta, kao založnog dužnika, a na istim nekretninama hipoteka je zasnovana i rješenjem o zasnivanju hipoteka sporazumom stranaka zaključenim pred Općinskim sudom od 30. juna 2006. godine. Kantonalni sud je istaknuo da je izvršnom ispravom, ugovorom o hipoteci zasnovano založno pravo na određenim nekretninama prvoapelanata, kao založnog dužnika, u cilju obezbjeđenja potraživanja ne samo po ugovoru nego i po osnovu mjenice po viđenju izdate 21. jula 2008. godine. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud, poštujući princip strogog formalnog legaliteta, nije mogao uvažiti prigovor apelanata u tom smislu i umanjiti potraživanje po osnovu mjenice određenim predmetnim rješenjem o izvršenju, jer se i to potraživanje zasnivalo na izvršnoj ispravi. Istaknuto je da u izvršnom postupku sud nema ovlaštenje preispitivati izvršnu ispravu na osnovu koje je izvršenje predloženo, nego izvršenje odrediti i isto provesti u svemu u skladu sa izvršnom ispravom. S tim u vezi, obrazloženo je da je iz spomenutog ugovora o kratkoračnom kreditu očito da je i potraživanje po ovom kreditu obezbjeđeno predmetnom mjenicom, a kako je potraživanje po mjenici obezbjeđeno založnim pravom to je istim pravom obezbjeđeno i potraživanje po navedenom ugovoru o kratkoročnom kreditu. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je uvažio žalbu tražitelja izvršenja i pobijano rješenje preinačio u navedenom smislu, jer se cjelokupno potraživanje tražitelja izvršenja zasnivalo na izvršnim ispravama.

9. Kantonalni sud je ocijenio da prigovori apelanata nisu osnovani. Naime, apelanti neosnovano ukazuju na nedostatak aktivne legitimacije novooznačenog tražitelja izvršenja („BORA“ d.o.o. Banjaluka). S tim u vezi, citiran je član 30. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te obrazloženo da je tražitelj izvršenja dostavio tri ugovora o ustupanju potraživanja (za sva tri pojedinačna potraživanja iz predmetnog postupka), svi zaključeni 10. novembra 2014. godine, prema kojima je davalac kredita Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar, kao ustupilac, ustupio svoja pojedinačna potraživanja iz spomenutih ugovora društvu „BORA“ d.o.o. Banja Luka. Dalje je navedeno da je odredbama člana 4. svakog od ova tri ugovora predviđeno da se ustupanje potraživanja vrši uz naknadu koja je regulisana Okvirnim ugovorom, pa su apelanti neosnovano ukazivali na ništavost i rušljivost ovih ugovora jer nemaju cijenu kao osnovni element svakog ugovora. Kantonalni sud je zaključio da su apelanti neosnovano isticali da je sud prethodno trebao odlučiti o zahtjevu apelanata za smanjenje hipoteke s obzirom na smanjenje obaveza apelanata prema tražitelju izvršenja. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da zasnivanje ugovora o hipoteci nije u nadležnosti izvršnog suda, zbog čega ovaj sud ne može mijenjati zaključene ugovore o hipoteci, a niti može u skladu sa odredbom člana 34. stav 1. ZIP-a prekinuti izvršni postupak, da bi sačekao odluku nadležnog suda ili drugog organa o prethodnom pitanju. Dalje je istaknuto da ZIP vodi računa da izvršenjem bude obuhvaćena samo ona imovina ili dio imovine izvršenika koji su dovoljni za namirenje potraživanja tražitelja izvršenja, kako je to predviđeno odredbom člana 8. stav 2. ZIP-a.

10. Apelanti navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju ugovore o prenosu potraživanja koji su zaključeni između Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar i tražitelja izvršenja nedopuštenim, i kao takvim ništavim, na osnovu odredbi čl. 47. i 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer banka ne smije prenositi svoja ovlaštenja koja proizilaze iz registrovane i odobrene djelatnosti na društva koja nemaju takva odobrenja. Apelanti posebno ističu da navedena banka i tražitelj izvršenja izbjegavaju izvršiti svoju obavezu dostavljanja tražene dokumentacije koja treba da posluži kao dokaz u predmetnoj pravnoj stvari. Dalje, apelanti navode da su tražili primjenu člana 141. stav 9. Zakona o stvarnim pravima, kojim je predviđena obaveza suda da odobri promjenu hipoteke u slučajevima kada je ostatak duga u nesrazmjeri sa ustanovljenom hipotekom. Odbijanjem Kantonalnog suda da postupi po navedenom prijedlogu ugroženo je pravo apelanata na pravično suđenje i imovinu, jer je omogućio vođenje izvršnog postupka na imovini koja je višestruko vrjednija od visine potraživanja. Posebno ističu da ako se ne odluči, kao prethodno pitanje, o visini potraživanja banke i o obimu hipoteke kojim će se to potraživanje moći namiriti, pa se nastavi izvršni postupak i proda cjelokupna imovina apelanata, koja je onda svrha pokrenutog postupka promjene hipoteke. Tvrde da je drugostepeni sud promijenio prvostepenu odluku suda u pogledu visine potraživanja banke, potpuno suprotno utvrđenju vještaka. S tim u vezi, navode da ako je prvostepeni sud prihvatio nalaz vještaka, a drugpstepeni sud donio drugačiju odluku, onda je to moralo da bude zasnovano na nekom valjanom dokumentu o kojem se apelanti nisu izjašnjavali. U pogledu zahtjeva za privremenu mjeru, apelanti navode da u konkretnom slučaju ne postoji valjan pravni osnov za prenos potraživanja, pa slijedom toga se ne može ni odobriti stupanje na mjesto tražitelja izvršenja. Navode da su se žalili na takvo stupanje na mjesto tražitelja izvršenja, ali da je Kantonalni sud tu žalbu odbio u cijelosti. Apelanti smatraju da nezakonito uvođenje na mjesto tražitelja „BORA“ d.o.o. Banjaluka zapravo vodi ka potpunom uništenju apelanata kao najvećeg preduzeća u Stocu, a sa druge strane omogućava bogaćenje navedene firme. Osim navedenog, apelanti tvrde da su podnijeli prijedlog Općinskom sudu za promjenu hipoteke 15. juna 2015. godine, koji je u toku, u kojem postupku će doći do promjena hipoteke pa će sa ostatkom imovine moći nastaviti proizvodnju. Ističu da bi prodajom nekretnine prvoapelanta, čija vrijednost po procjenama iznosi više od deset miliona KM, radi izmirenja duga prema banci, došlo do višemilionske štete, koja je nepovratna i vodi do potpunog uništenja apelanata. Apelanti smatraju da se u predmetnom slučaju mogu primijeniti pravila postupanja i zauzeti stavovi u predmetu Ustavnog suda broj AP 2091/17.

11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanata tokom postupka koji je rezultirao osporenom odlukom, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

13. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o pravosnažnoj i izvršnoj sudskog odluci nego o izvršnoj notarskoj ispravi - ugovor o hipoteci, kao i o rješenju Općinskog suda o zasnivanju hipoteke sporazumom stranaka zaključenim pred sudom. Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja u ovakvim slučajevima, kao i u slučajevima postojanja izvršne i pravosnažne sudske odluke, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 1001/17 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere traže od Ustavnog suda da naloži Općinskom sudu da obustavi izvršni postupak po notarskoj ispravi

- ugovor o hipoteci, kao i po rješenju Općinskog suda o zasnivanju hipoteke sporazumom stranaka zaključenim pred sudom, čiji su predmet predmetne nekretnine, do donošenja odluke o apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelanti svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasnivaju na navodima o kršenju ustavnih prava tokom predmetnog postupka kao i na navodima da bi im prodajom predmetne nekretnine u izvršnom postupku nastupila nenadoknadiva materijalna šteta. Međutim, Ustavni sud smatra da navedeno ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere odnosno da apelanti nisu ponudili razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda u izvršnom postupku. Apelanti smatraju da se u predmetnom slučaju mogu primijeniti pravila postupanja i zauzeti stavovi u predmetu Ustavnog suda broj AP 2091/17. Ustavni sud ponavlja da razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Osim toga, u svakom konkretnom slučaju Ustavni sud ispituje postoje li razlozi za usvajanje zahtjeva za privremenu mjeru. Ustavni sud je u prethodnom dijelu odluke razmotrio navode apelanata u vezi razloga za usvajanje zahtjeva za privremenu mjeru, te konstatirao da apelanti nisu ponudili razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda u izvršnom postupku. Stoga Ustavni sud smatra da je neosnovano pozivanje apelanata na predmet Ustavnog suda broj AP 2091/17.

14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnih apelacija.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3078/17 („TGA“ d.d. Stolac i „TMTI… | Sudska praksa | Aktio