Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1142/17 (C. M. i M. S.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Posjed
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1142/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1142/17, rješavajući apelaciju Cvije Milojevića i Milene Savić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Cvijo Milojević i Milena Savić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 166557 15 Gž od 22. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Cvijo Milojević i Milena Savić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Ruža Blagojević, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 24. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 166557 15 Gž od 22. decembra 2016. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi R.M. da im preda u posjed i slobodno raspolaganje dio parcele označene kao k.č. broj 387/1, upisane u p.l. broj 121 k.o. Borkovići Donji i dio parcele označene kao k.č. broj 40/11 u pisane u z.k. uložak broj 279 k.o. Borkovići
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je pred Osnovnim sudom u Banjaluci vođen ostavinski postupak nakon smrti G.M. i da su za zakonske nasljednike G.M. proglašeni apelanti sa po 1/4 dijela na nekretninama koje se nalaze u Borkovićima Donjim i Borkovićima. Nadalje, uvidom u posjedovni list broj 121 k.o. Borkovići Donji, utvrđeno je da su nepokretnosti koje u naravi čine naravi voćnjak i pristupni put upisane kao posjed G.M., prednika apelanata, a uvidom u zk. ul. broj 279 k.o. Borkovići utvrđeno je da su nepokretnosti zvana “Strana”, također po naravi voćnjak i pristupni put, upisane kao suvlasništvo prednika tuženoga i prednika apelanata sa dijelom 1/12. Okružni sud je zaključio da iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja, proizilazi da suvlasnici na predmetnoj parceli nisu izvršili diobu, niti razvrgnuće suvlasničke zajednice, te da apelanti nisu dokazali da su vlasnici dijelova spornih parcela, niti da tuženi drži u posjedu njihovu parcelu, u kojem slučaju bi se moglo utvrditi da li tuženi neovlašteno drži u posjedu dio parcele čija se predaja traži tužbom. S tim u vezi, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 28. stav 1. Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske kojim je propisano da svaki suvlasnik ima pravo na sudržavinu stvari, te odredbe člana 133. navedenog zakona kojim je propisano da suvlasnik, odnosno zajedničar ima pravo na tužbu za zaštitu prava svojine na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo i na tužbu za zaštitu svog prava svojine na dijelu stvari. Prema stavu Okružnog suda, suvlasništvo je po svojoj prirodi jedinstven pravni odnos, pa sve dok se diobom suvlasništvo ne pretvori u individualno vlasništvo svi suvlasnici srazmjerno svojim suvlasničkim dijelovima imaju jednako pravo na korištenje i upravljanje cijele stvari, a suvlasnik ima pravo na zaštitu prava svojine u pogledu cijele stvari protiv svih trećih lica, te može tužbom zbog uznemiravanja zatražiti sudsku zaštitu protiv drugog, dok zajedničar ne može tražiti zaštitu svog prava na dijelu zajedničke stvari, jer udjeli zajedničara nišu određeni ni idealno ni realno. Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju, između parničnih stranaka nije sporno da je na predmetnoj parceli uknjiženo 29 suvlasnika, te da između suvlasnika nije izvršena dioba niti uređen način korištenja koji bi među suvlasnicima važio do fizičke diobe, pa s obzirom na to apelanti ne mogu zahtijevati predaju u samostalni posjed dijela predmetne parcele i time tuženog na tom dijelu parcele isključiti iz posjeda, jer je to protivno pravnoj prirodi suvlasništva. Okružni sud je zaključio da ako apelanti žele ostvariti samostalan posjed na određeni dio parcele koja je u suvlasništvu, moraju prethodno izvršiti diobu ili do diobe urediti način korištenja po kojem bi stekli prava koja zahtijevaju.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o stvarnim pravima.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, ne nalazi da je Okružni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio odredbe Zakona o stvarnim pravima. S obzirom na to Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanti u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman