Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2886/17 (S. M. iz Banje Luke)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Apelacija preuranjena
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2886/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2886/17, rješavajući apelaciju Slobodana Markovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Slobodana Markovića.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka

c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenog Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 019836 17 Kž 6 od 10. maja 2017.

godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 019836 16 Kv 4 od 28. aprila 2017. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Markovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 019836 17 Kž 6 od 10. maja 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 019836 16 Kv 4 od 28. aprila 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Slobodan Marković iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. jula 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 019836 17 Kž 6 od 10. maja 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 019836 16 Kv 5 od 28. aprila 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 19. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružno tužilaštvo je dostavilo odgovor 27. jula 2017. godine, a Vrhovni i Okružni sud nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Okružni sud je rješenjem od 7. decembra 2016. godine apelantu, tada osumnjičenom, odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 148 stav 1 u vezi sa članom 20 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) iz razloga propisanih članom 197 stav 1 tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Okružni sud je rješenjem od 30. decembra 2016. godine apelantu, po prijedlogu Okružnog tužilaštva, produžio pritvor za još dva mjeseca zbog istih razloga zbog kojih mu je pritvor i određen, tako da je pritvor po ovom rješenju mogao trajati do 5. marta 2017. godine.

6. Okružno tužilaštvo je 28. februara 2017. godine podiglo optužnicu protiv apelanta zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 148 stav 1 u vezi sa članom 20 KZRS. U optužnici je stavljen prijedlog da se apelantu pritvor produži zbog razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Optužnica je potvrđena 1. marta 2017. godine.

7. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 019836 16 Kv 4 od 9. marta 2017. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 019836 17 Kž 3 od 14. marta 2017. godine, apelantu produžio pritvor nakon što je protiv njega potvrđena optužnica Okružnog tužilaštva zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 148 stav 1 u vezi sa članom 20 KZRS, a iz razloga određenog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Pritvor određen po ovom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora koja će se vršiti svaka dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Osporena rješenja

8. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 019836 16 Kv 5 od 28. aprila 2017. godine, u postupku kontrole opravdanosti pritvora, pritvor je apelantu produžen zbog razloga određenog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

9. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je Okružni sud zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret zasnovao na ranijim rješenjima o određivanju i produženju pritvora apelantu kojima je utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio navedeno krivično djelo, a na osnovu dokaza koji su prikupljeni tokom istrage i dostavljeni uz optužnicu. Okružni sud je smatrao da nema okolnosti, niti činjenica koje bi ukazivale i dovele u sumnju daljnje egzistiranje osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje pritvora.

10. Okružni sud je dalje zaključio da se nisu promijenile ni okolnosti u odnosu na uslove za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, čime je i dalje opravdana primjena mjere pritvora prema apelantu po navedenom pritvorskom osnovu. S tim u vezi je ukazano da se apelantu stavlja na teret krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina, te na način izvršenja toga djela. Naime, kako je u obrazloženju rješenja navedeno, apelant je djelo isplanirao, maskirao se, ponio je drvenu palicu dužine 73 cm, blokirao je oštećenoj pokretanje vozila u podzemnoj garaži zgrade u kojoj parkira svoj auto, te ju je u ranim jutarnjim časovima napao i zadao joj više udaraca u predjelu glave. Zatim ju je u dva navrata pokušao ugurati u gepek vozila, pripremio je i komad platna koji je svezao oštećenoj preko usta i nosa, te je obuhvatio rukama glavu oštećene i udarao je više puta od betonsku podlogu, pri čemu je iskazao bezobzirnost i upornost, a dovršetak radnje apelanta prekinula su dvojica građana koji su ga spriječila u pokušaju ubistva oštećene. Sve navedene okolnosti su, po mišljenju Okružnog suda, okolnosti koje navedeno krivično djelo čine posebno teškim kada se imaju u vidu i posljedice izvršenja krivičnog djela: oštećena je u predmetnom događaju zadobila teške tjelesne povrede u vidu nagnječenja mozga, prelom šestog vratnog pršljena, prelom drugog i devetog rebra desne strane grudnog koša, razdernu ranu u tjemenom predjelu glave, krvne podlive po grudnom košu, čelu, nadlaktici, podlaktici i lakatnom predjelu ruku. Dakle, apelant je zadao više udaraca oštećenoj u vitalne dijelove tijela - glavu drvenom palicom, sredstvom podobnim da se oštećena liši života, te je nakon izvršenja krivičnog djela pokušao da pobjegne sa lica mjesta u čemu su ga spriječili prisutni građani, sve nastojeći da prikrije izvršenje krivičnog djela. Sve navedeno, po ocjeni Okružnog suda, djelo čini tako teškim, a apelanta tako opasnim i poprima značaj posebnih okolnosti koje se mogu smatrati vanrednim, tako da bi puštanje apelanta na slobodu moglo da rezultira stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda na području Banje Luke, gdje je djelo izvršeno i gdje žive oštećena, njen sin, rođaci i prijatelji, kao i apelant, njegovi rođaci i prijatelji između kojih bi moglo da dođe do pojačanih tenzija, pa i sukoba.

11. Slijedom navedenog, u konkretnim okolnostima predmetnog slučaja, po ocjeni Okružnog suda, pokazuje se kao neophodno da se apelant i u daljem toku predmetnog krivičnog postupka zadrži u pritvoru zbog egzistiranja pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 019836 17 Kž 4 od 10. maja 2017. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Okružnog suda.

13. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi kojim se dovodi u pitanje osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, kao i žalbene navode kojim je apelant osporavao postojanje razloga za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, te se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5, 6 i 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

15. Apelant tvrdi da su redovni sudovi kao glavni argumenat za produženje pritvora naveli kvalifikaciju krivičnog djela, koja je, kako tvrdi, pogrešna. Nadalje, ističe da je lišena svakog osnova konstatacija da postoji osnovana sumnja da je pokušao lišiti života oštećenu B.K. Ovu konstataciju, pa ni kvalifikaciju djela koje mu se stavlja na teret ne potkrepljuje niti jedan dokaz. Po njegovom mišljenju, eventualno se može raditi o krivičnom djelu iz člana 156 stav 1 KZRS (teška tjelesna povreda), a u tom slučaju stvarno nadležan nije Okružni sud, pa je rješenje o produženju pritvora donio stvarno nenadležan sud, odnosno ne postoje uslovi iz člana 197 stav 1 ZKPRS. Nadalje, apelant je istakao da iz medicinske dokumentacije proizilazi da niti jedna povreda koju je zadobila B.K. ne predstavlja tjelesne povrede koje dovode do smrti, tj. koje su opasne po život, ali da sud to zanemaruje tvrdeći suprotno. Apelant tvrdi i da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje. Po njegovom mišljenju, nije dovoljno samo paušalno navesti kvalifikaciju krivičnog djela i pobrojati dokaze iz kojih, kako navodi, navodno, proizilazi osnovana sumnja.

16. Apelant tvrdi i da je lišen svakog osnova zaključak redovnih sudova za produženje pritvora iz osnova propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Po njegovom mišljenju, osporena rješenja ne sadrže koncept javnog reda, već se zadržavaju na ranijoj ugroženosti javne bezbjednosti zbog načina na koji je djelo počinjeno, ili zbog posljedica navodnog djela. Takođe, kako tvrdi, ne postoje konkretne činjenice koje bi ukazale da postoji stalna prijetnja po bezbjednost građana ili imovine takvog stepena koji dovodi u pitanje javni red. Apelant tvrdi da redovni sudovi ne žele primijeniti pravilo o teretu dokazivanja prema kom je na tužiocu da dokaže vanredne okolnosti i narušavanje javnog reda u smislu citirane zakonske odredbe, ali da su njemu u isto vrijeme uskratili da dokaže svoje tvrdnje, te da su odbili prihvatiti, odnosno ocijeniti dokaze koje je ponudio s tim u vezi.

17. Nadalje, apelant ističe da nisu vanredne okolnosti način izvršenja krivičnog djela kako to pogrešno interpretiraju redovni sudovi. Apelant ističe da i on i njegova supruga nastoje stupiti u kontakt sa oštećenom B.K., nadoknaditi joj štetu i pružiti svaku vrstu pomoći.

18. Apelant je istakao i da je potpuno neosnovan argumenat da postoji realna prijetnja ugrožavanju javnog reda i mira, te da za to ne postoji niti jedan dokaz. Takođe je istakao da do sada nikad nije kažnjavan, odnosno da je uzoran građanin, porodičan čovjek, te da se za sada radi o neobjašnjivom ispadu.

19. Osim toga, apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer mu je onemogućena pravična i javna rasprava pred Vrhovnim sudom, kao i zbog činjenice da redovni sudovi nisu primijenili član 196 stav 1 ZKPRS, jer se, pri produženju pritvora, uopšte nisu bavili kumulativnim zakonskim uslovom iz navedene odredbe „da se ista svrha ne može da ostvari drugom mjerom“. Takođe, povreda prava na pravično suđenje ogleda se i u, kako tvrdi, kršenju člana I/2 Ustava BiH, jer je osporenim rješenjima doveden u pitanje princip vladavine prava. Istakao je i da sudovi i tužilaštva o istom činjeničnom i pravnom pitanju postupaju drugačije, čime se krši princip pravne sigurnosti, a zbog čega je i diskriminisan.

b) Odgovor na apelaciju

20. Okružno tužilaštvo je u iscrpnom odgovoru na apelantove navode najprije iznijelo detaljan opis spornog događaja u kom se, pored ostalog, navodi da je apelant, kada su ga građani pokušali spriječiti da pobjegne s lica mjesta, pružao otpor, te prijetio „da će ih sve pobiti“. Nadalje, ukazano je da su, pozivanjem na praksu Ustavnog suda, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u ovoj fazi postupka neosnovani. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje o različitom postupanju sudova i tužilaštava u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i, s tim u vezi, kako se navodi, apelantovoj diskriminaciji. Okružno tužilaštvo je detaljno pojasnilo zbog čega se konkretni predmeti na koje se apelant pozvao ne mogu podvesti pod, kako apelant navodi, isto činjenično i pravno pitanje. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da javnost ne pokazuje interes za ovaj predmet, a u prilog čemu su dostavljeni brojni članci različitih medijskih kuća koje su izvještavale kako o samom spornom događaju iz decembra 2016. godine, tako i o dosadašnjem toku suđenja. Takođe, Okružno tužilaštvo je detaljno iznijelo i tok postupka protiv apelanta nakon donošenja osporenih rješenja, iznoseći sadržaj dokaza koji su do sada sprovedeni, kao i da je, bez obzira na složenost predmeta imajući u vidu broj dokaza subjektivne i objektivne prirode, te vještačenja, istraga okončana u najkraćem roku, da su do sada održana četiri ročišta za glavni pretres koji je u završnoj fazi (iznošenje dokaza odbrane), a što potvrđuje da su i sud i Okružno tužilaštvo postupali sa maksimalnom hitnošću, kako bi se trajanje pritvora protiv apelanta svelo na najkraće nužno vrijeme. Najzad, istaknuto je da su neosnovani i apelantovi navodi da je pobijano rješenje Okružnog suda donijelo nenadležno sudsko vijeće, jer nijednom odredbom ZKPRS nije propisano da kontrolu opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja vrši isključivo sudsko vijeće pred kojim se vodi glavni pretres.

V. Relevantni propisi

21. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Pokušaj Član 20.

(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(...)

Ubistvo Član 148.

(1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.

(...)

22. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Sastav suda Član 24.

(…) (5) U vijeću sastavljenom od troje sudija sud odlučuje o žalbama protiv rješenja kada je to određeno ovim zakonom i donosi druge odluke van glavnog pretresa.

(…) Opšte odredbe Član 196.

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(...)

Razlozi za pritvor Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

(...)

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

(...)

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.

(1)Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(...)

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

24. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

25. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

26. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. Imajući u vidu odredbe člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije nedopuštena zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 019836 17 Kž 3 od 10. maja 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 8. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5 i 13 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

33. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; (…)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

(…)

34. Apelant, u suštini, smatra da su osporena rješenja o produženju pritvora nezakonita, jer su izostali valjani razlozi i obrazloženja kako u pogledu osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se potvrđenom optužnicom stavlja na teret, s obzirom na to da smatra da iz sprovedenih dokaza proizilazi da se eventualno može raditi o nekom drugom krivičnom djelu, tako i u pogledu posebnog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g)

ZKPRS.

35. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

36. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li druge osnove na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takve osnove „relevantne“ i „dovoljne“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).

37. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u svezi dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).

38. Ustavni sud, takođe, ukazuje na praksu Evropskog suda koji je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja ili produženja pritvora protiv osumnjičenog ili optuženog težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako relevantan elemenat za odlučivanje. Stoga, Evropski sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano da uzmu u obzir. Međutim, Evropski sud je istovremeno naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne može biti argumenat koji, sam po sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80- 81), već da je neophodno u takvim slučajevima utvrditi i da li postoje drugi razlozi koji takvu odluku opravdavaju. Takođe, Evropski sud je istakao i da produženje pritvora može biti opravdano u datom slučaju samo ako postoje naročite okolnosti koje ukazuju da postoji opravdan javni interes koji, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad pravom na poštivanje slobode pojedinca (idem, stav 84).

39. Apelant tvrdi da osporena rješenja ne sadrže valjane razloge i obrazloženja u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret potvrđenom optužnicom (ubistvo u pokušaju). U prilog ovoj tvrdnji apelant je istakao da se, prema činjeničnom opisu i do sada sprovedenim dokazima, eventualno može raditi o krivičnom djelu iz člana 153 stav 1 KZRS (teška tjelesna povreda).

40. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret zasnovan na iskazu oštećene B.K., iskazima svjedoka očevidaca, te medicinskoj dokumentaciji o povredama koje je zadobila oštećena B.K. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da se ne radi o tjelesnim povredama koje mogu imati smrtni ishod, pa da je bez osnova konstatacija o postojanju osnovane sumnje da je pokušao lišiti života oštećenu B.K., Ustavni sud ukazuje da se radi o pitanjima koja upravo i treba da budu rasvijetljena u daljnjem toku postupka, ali koja zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret potvrđenom optužnicom u ovoj fazi postupka ne čine neosnovanim.

41. Nadalje, apelant tvrdi da je neprihvatljiv zaključak o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, jer iz osporenih rješenja nije moguće zaključiti da postoje vanredne okolnosti, niti je predočen makar ijedan dokaz koji bi uputio na zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju da bude pušten na slobodu.

42. Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizilazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može da se koristi kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u nekim svojim odlukama, npr. br. AP 2930/15 i AP 1971/14 (vidi, Ustavni sud, odluke broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine i broj AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da i Komitet ministara Savjeta Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Savjeta Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13).

43. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 3210/15 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), takođe, razmatrao apelantove navode u tom predmetu koji su se ticali opravdanosti i postojanja razloga za određivanje pritvora po osnovu člana 146 stav 1 tačka d) ZKPFBiH, čija odredba je stipulisana na isti način kao i odredba člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, te utvrdio kršenje apelantovog prava na slobodu i bezbjednost ličnosti u odnosu na postojanje tih razloga i osnova. U toj odluci Ustavni sud je, između ostalog (tač. 63-65), ukazao na Izvještaj Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz avgusta 2008. godine u kojem je u odnosu na poseban pritvorski razlog iz tadašnje odredbe tačke d) stava 1 člana 146 ZKPFBiH istakao da Evropski sud uvažava da potreba za održavanjem javnog reda može biti osnov za određivanje mjere pritvora u vrlo ograničenom obimu. OSCE je zaključio da se sveobuhvatan koncept javnog reda zasniva na ugroženosti javne bezbjednosti zbog načina na koji je krivično djelo počinjeno, ili zbog posljedica navodnog djela. Međutim, OSCE je istakao da obrazloženja u vezi s primjenom ovog osnova, takođe, „ne sadrže konkretne činjenice koje bi ukazale na to da postoji stalna prijetnja po bezbjednost građana ili imovine u stepenu koji dovodi u pitanje javni red, tako da se usredsrijeđenost stavlja više na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno nego na njegove eventualne buduće posljedice ako se optuženom ne odredi pritvor i, najzad, da stepen u kojem se domaći praktičari oslanjaju na ovaj osnov ukazuje na to da je on postao zamjena za odredbu o obaveznom pritvoru za krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od deset ili više godina, koju su sadržavali prethodni krivičnoprocesni zakoni“.

44. Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 3210/15, uzimajući u obzir standarde Evropske konvencije, praksu Evropskog suda, kao i navedeni izvještaj OSCE-a, zaključio da iz osporenih rješenja, zapravo, ne zapaža da su redovni sudovi predočili relevantne razloge o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda u slučaju puštanja apelanata na slobodu, kako propisuju standardi Evropskog suda i kako, konačno, proizilazi iz tačke d) stava 1 člana 146 ZKPFBiH koja, između ostalog, propisuje postojanje „stvarne prijetnje narušavanja javnog reda“. Zaključeno je da redovni sudovi nisu naveli niti jedan konkretan dokaz, niti bilo kakvu indiciju da bi puštanjem apelanta iz pritvora zaista i došlo do narušavanja javnog reda, što je osnovna pretpostavka da bi se uopšte moglo govoriti o primjeni ovog zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora, kako nalažu standardi Evropskog suda.

45. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS ukazali na visinu propisane kazne zatvora za predmetno krivično djelo (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga), na način izvršenja krivičnog djela, njegove posljedice po oštećenu, te na činjenicu da apelant i oštećena B.K., kao i njihove porodice, rodbina i prijatelji žive u Banjoj Luci, pa da između njih može doći do pojačanih tenzija koje mogu rezultirati narušavanjem javnog reda.

46. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, u smislu uspostavljenih standarda organa Evropske konvencije, te shodno citiranom izvještaju OSCE -a, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07).

47. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu niti jednim argumentom ukazali da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, već su iznijeli samo pretpostavku da bi puštanje apelanta na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda pri čemu su propustili da utvrde postojanje navedenih okolnosti u vremenu relevantnom za određivanje pritvora i pri čemu nisu naveli kojim radnjama i dešavanjima će se odigrati narušavanje javnog reda i mira. Samim tim, prema stavu Ustavnog suda, u potpunosti je izostala analiza okolnosti relevantnih za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda, budući da sama pretpostavka da će, zbog činjenice da apelant i oštećena B.K., kao i njihove porodice, rodbina i prijatelji žive u Banjoj Luci, doći do narušavanja javnog reda nije dovoljna za određivanje pritvora iz ovog pritvorskog razloga.

48. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli i razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

49. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo garantovano članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije.

50. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produžavanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68 i 69 sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).

VIII. Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

52. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l), člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2886/17 (S. M. iz Banje Luke) | Sudska praksa | Aktio