Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2060/17 (T. N.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2060/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2060/17, rješavajući apelaciju Todora Nikolića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Todor Nikolić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 Rs 024885 15 Rsž od 22. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Todor Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 24. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 Rs 024885 16 Rev od 21. marta 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 Rs 024885 15 Rsž od 22. marta 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP- 2014/15 od 15. septembra 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-1979/16, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 Rs 024885 15 Rs od 28. septembra 2015. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se, pored ostalog, poništi rješenje tuženog („Zvornik putevi“ a.d. Zvornik) od 28. januara 2014. godine i da se obaveže tuženi da vrati apelanta na radno mjesto građevinskog poslovođe ili drugo odgovarajuće radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je apelant sa tuženim zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove dispečera, te da je rješenjem o razriješenju dužnosti od 31. maja 2013. godine apelant razriješen dužnosti obavljanja poslova dispečera i određeno da će mu se ponuditi na potpisivanje novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme u skladu sa njegovom stručnom spremom. Dalje je navedeno da je rješenjem tuženog o raspoređivanju radnika na poslove i radne zadatke od 25. septembra 2013. godine apelant raspoređen na odgovarajuće poslove i radne zadatke – poslovođa, koji poslovi podrazumijevaju rad na terenu na rekonstrukciji putnih objekata. Takođe je navedeno da je 28. januara 2014. godine tuženi donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta zbog ekonomskih i organizacionih razloga, jer mu nije mogao obezbijediti drugi odgovarajući posao, da mu je dato pravo na otkazni rok od 45 dana, te pravo na otpremninu u iznosu od 4.255,96 KM. Naime, Okružni sud je naveo da je iz Plana tuženog o smanjenju broja radnika i zbrinjavanja viška radnika i usvajanja Pravilnika o unutrašnjoj sistematizaciji radnih mjesta od 2. decembra 2013. godine utvrđeno, pored ostalog, da je na određenim radnim mjestima potrebno izvršiti smanjenje broja izvršilaca i da će se formirati komisija za ocjenu rada radnika (po kriterijumima ažurnosti, discipline u radu, kvalitetu i brzini izvršavanja zadataka, redovnom dolasku na posao, stručnu sposobnost, discipline u radu i ostalo), kao i da će nakon ocjenjivanja direktor tuženog za oko 17 najlošije ocijenjenih radnika donijeti odluku o prestanku radnog odnosa. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je odlukom tužene formirana Komisija za ocjenu rada zaposlenih u cilju realizacije smanjenja broja radnika i zbrinjavanja viška radnika i usvajanja Pravilnika o unutrašnjoj sistematizaciji radnih mjesta i da je tuženi sačinio spisak radnih mjesta na kojima se planira smanjenje broja izvršilaca (radno mjesto – građevinski poslovođa se smanjuje za jednog radnika). Okružni sud je naveo da su sva četiri člana komisije donijeli odluku od 23. decembra 2013. godine da apelant ne zadovoljava očekivanja i da je ocijenjen ukupnom ocjenom 3,63, dok su preostala dva lica iz istog sektora dobila ocjene 7,50 i 7,88. Okružni sud je naveo da je pravilno utvrđenje prvostepenog suda da je apelantu radni odnos prestao na osnovu člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, da mu je omogućen otkazni rok, isplaćena naknada plate i priznata sva prava po osnovu rada kod tuženog do isteka otkaznog roka, kao i otpremnina, a sve u skladu sa primjenom odredaba čl. 127, 135. i 141. Zakona o radu. Pored toga, Okružni sud je ukazao da nisu osnovani apelantovi navodi da je pogrešno utvrđenje da mu je ugovor o radu otkazan iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga. Okružni sud je naveo da je apelantu ugovor o radu otkazan iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, u situaciji kada mu tuženi nije mogao obezbijediti drugi odgovarajući posao (radno mjesto dispečera je ukinuto, a od svih uposlenih na radnom mjestu građevinskog poslovođe apelant je najlošije ocijenjen). Okružni sud je naveo da obaveza poslodavca propisana odredbama člana 140. Zakona o radu da se otpuštenom radniku ponudi zaposlenje u slučaju kada poslodavac namjerava da zaposli nove radnike sa istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos u periodu od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika, postoji kada je ugovor o radu otkazan više od 10% od ukupnog broja zaposlenih (član 138. Zakona o radu), pa tuženi u konkretnom slučaju nije imao tu obavezu (tuženi otpustio manje od 10% zaposlenih). Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je naveo da ukoliko radnik dobije otkaz iz ekonomskih i tehnoloških razloga da poslodavac osnovanost otkaza ne može dokazivati rezultatima ocjene rada radnika. Apelant u suštini smatra da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe Zakona o radu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu obrazloženje odluke Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o radu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman