Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-860/15 (J. J.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokaz
- In dubio pro reo
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-860/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 860/15, rješavajući apelaciju Josipa Jukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Josipa Jukića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 012856 14 Kž od 26. novembra 2014. godine i broj S1 2 K 012856 13 K od 22.
augusta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Josip Jukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 2 K 012856 14 Kž od 26. novembra 2014. godine i S1 2 K 012856 13 K od 22. augusta 2014. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izdržavanje kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud donio je Odluku o privremenoj mjeri broj AP 860/15 od 15. aprila 2015. godine kojom je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
4. Sud BiH i Tužilaštvo dostavili su odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 012856 13 K od 22. augusta 2014. godine apelant je proglašen krivim što je u periodu od početka aprila do kraja maja 2011. godine postao član grupe, koju je organizirao L. B., uz ostale poimenično nabrojane članove (M. V., D. V., B. R., R. B. i D. V.), koji su na način detaljno opisan u obrazloženju presude vršili određene radnje, čime je apelant po tačkama optužnice (1, 2, 3. i 4) počinio produženo krivično djelo organiziranje grupe ljudi ili udruženja za krijumčarenje ili rasturanje neocarinjene robe iz člana 215. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Sud BiH ga je na osnovu primjene čl. 39, 40, 42, 48. i 54. KZBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu člana 74. KZBiH apelantu su oduzeti predmeti upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela, i to četiri mobilna aparata s više različitih kartica i obavezan je na plaćanje troškova postupka, o čijoj će visini sud donijeti posebno rješenje.
7. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je postupak u odnosu na ostala lica razdvojen jer su ostala poimenično navedena lica zaključila sporazum s Tužilaštvom. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je zaključio da je apelant postao član grupe koju je L. B. organizirao s ciljem krijumčarenja ili rasturanja neocarinjene robe - cigareta, koja je djelovala u smislu člana 1. tačka 19. KZBiH), koju su činila lica poimenično nabrojana u presudi, uključujući apelanta. Cigarete su se krijumčarile mimo graničnih prelaza između Crne Gore i Bosne i Hercegovine uz dobru hijerarhijsku ustrojenost i ulogu svakog člana koji je učestvovao u prebacivanju cigareta i njihove dalje prodaje na teritoriji Bosne i Hercegovine i dalje krijumčarenje u Republiku Hrvatsku, a sve s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Sud je dalje detaljno opisao radnje i naveo datume kada su radnje preduzete u svrhu prebacivanja cigareta s teritorije Crne Gore na teritoriju Bosne i Hercegovine, lica koja su organizirala prebacivanje, preuzela robu, posmatrala policijske patrole, dalje preuzimala cigarete, na način detaljno opisan presudi. Apelant je, kao član ove grupe (što je djelomično utvrđeno zapisnikom koji je uložen u spis koji je sačinjen prilikom saslušanja apelanta, koji je u skladu sa članom 78. stav 2. tačka c) ZKP-a bio upozoren, dok se u toku glavnog pretresa koristio pravom da ne iznosi odbranu) u aprilu u dva navrata kontaktirao L. B. (što je trebao i 13. maja 2011. godine) radi isporuke cigara koje je prodao nepoznatom licu i zaradio 120 eura i 150 eura, koje je preuzeo od L. B. i predao istom licu kod firme „Lager“ u Posušju, koje je platilo određenu cijenu za tu uslugu. Sud je na osnovu provedenih dokaza, naročito onih koji su dobiveni posebnim istražnim radnjama, sadržaja telefonskih razgovora, odnosno SMS poruka koje je puštao vještak M. F. utvrdio da je apelant van svake razumne sumnje počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno postao član grupe, kontaktirao s L. B. oko primopredaje, odnosno s ostalim članovima dogovarao krajnju isporuku apelantu, na osnovu čega je sud utvrdio apelantovo djelovanje u navedenoj grupi, uz svjesno preduzimanje radnji s ciljem rasturanja cigareta, na koji način je ostvario i bitna obilježja krivičnog djela. Dalje je Sud BiH odbio prigovor apelantove odbrane da F. M. ne može biti vještak jer nije na listi stalnih sudskih vještaka, a pozivajući se na član 96. stav 2. ZKP-a, te ukazujući da je F. M. zaposlenik državnog organa - Granične policije BiH, te je Sud BiH cijenio da on ima ulogu stručnog lica - stručnjaka kojem je navedeni državni organ povjerio vještačenje. F. M. je također naveo kako je izvršio odabir razgovora, odnosno da se preslušavaju samo razgovori koji idu u prilog činjeničnim i zakonskim opisima krivičnih djela za koja se optuženi terete. Sud BiH je cijenio izlaganje ovog vještaka kao valjano i pouzdano, dato u skladu s pravilima struke, dok je našao da odbrana nije dokazala da je F. M. lično zainteresiran da Tužilaštvo dokaže svoje tvrdnje. Dalje, odbrana je osporavala tvrdnje vještaka da je u prezentiranim telefonskim razgovorima učestvovao apelant jer od njega nije oduzet mobilni telefon koji je bio pod mjerama nadzora, a što je vještak i potvrdio. Međutim, svjedok M. P., koji je izvršio digitalnu forenzičku analizu privremeno oduzetih telefona radi izrade grafičkog prikaza ostvarenih komunikacija, jasno je potvrdio da je brojeve mobitela od optuženih utvrdio na osnovu zapisnika o pretresanju, koje su potpisali svi optuženi i koji nisu imali primjedbi budući da podatke o vlasništvu brojeva nadležni telekom operateri nisu bili u mogućnosti utvrditi jer su svi korisnici navedenih brojeva bili prepaid korisnici. Kada je u pitanju apelant, navedeni svjedok je potvrdio da su mobiteli oduzeti iz njegove porodične kuće, te da on nije bio prisutan kad su se oni oduzimali, ali da lice koje je potpisao zapisnik o njihovom oduzimanju nije stavilo primjedbu u pravcu da navedeni mobilni telefoni ne pripadaju apelantu. Sud BiH navodi da je zaključak da se zaista radilo o apelantu koji je učestvovao u inkriminiranim radnjama potvrdila i svjedokinja A. A., koja je detaljno opisala način provođenja posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, odnosno tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima (prema naredbi suda), te u toku njihovog provođenja i određena saznanja koja su ukazivala na mjesto sastajanja optuženog apelanta i L. B., što je na kraju i rezultiralo određenom fotodokumentacijom iz koje je potvrđen sastanak navedenih lica, što samo potkrepljuje sadržaj telefonskih razgovora u tom pravcu.
8. Sud BiH je, rješavajući po žalbi apelanta i Tužilaštva, donio Presudu broj S1 2 K 012856 14 Kž od 26. novembra 2014. godine kojom je apelantovu žalbu odbio, a žalbu Tužilaštva djelomično uvažio, te je apelantu oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 480 eura.
9. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelant izjavio žalbu protiv prvostepene presude zbog bitne povrede odredbi ZKP-a, i to člana 297, stav 1, tač. b) i) i k), kao i člana 297. stav 2. ZKP-a, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. U vezi s apelantovim prigovorima Sud BiH je najprije ukazao da nije postojao osnov za izuzeće vijeća koje je učestvovalo u razmatranju sporazuma o krivici. Dalje, prigovor odbrane da je prvostepeno vijeće presudu zasnovalo na nizu dokaza na kojima se presuda ne može zasnivati, kao što su brojni izvještaji o izvršenoj digitalnoj i forenzičkoj analizi mobitela i SIM kartica, zatim službene zabilješke Granične policije BiH, transkripti Granične policije BiH, zapisnici o saslušanju svjedoka itd., posebno izdvojivši izvještaj policijskih organa, Apelaciono vijeće je našlo neosnovanim ukazujući da su u žalbi samo pobrojani gore navedeni dokazi, bez datih razloga koji potkrjepljuju tvrdnju da se na takvim dokazima presuda ne može zasnivati i bez obrazloženja u čemu se ogleda eventualna nezakonitost nekog od dokaza. Samo paušalno označavanje žalbenih osnova i ukazivanje na navodne nepravilnosti u toku prvostepenog postupka, bez iznijetog obrazloženja, nije valjan osnov za ispitivanje prvostepene presude.
10. U vezi s apelantovim prigovorom o selektivnom odabiru razgovora, kao i da vještačenje po vještaku M. F. predstavlja nezakonit dokaz s obzirom na to da je navedeno lice inspektor za analizu i obradu podataka, odnosno da je dio tužilačkog tima, Sud BiH je naveo da je u prvostepenoj presudi dato sasvim jasno pojašnjenje o razlozima za selektivno uvrštavanje telefonskih razgovora u sudski spis. Sud BiH je istakao da je, osim relevantnih presretnutih razgovora uvrštenih u formi transkripata i CD-ova, u sudski spis kao dokaz uvrštena i Analiza i objašnjenje grafičkog prikaza veza telefonskih kontakata s DVD-om kojim su obuhvaćeni svi pozivi i SMS poruke s telefonskih brojeva, odnosno aparata koji su bili predmet provođenja posebnih istražnih radnji tokom inkriminirajućeg perioda, pa tako i oni koji su označeni irelevantnim. S druge strane, odbrana tokom prvostepenog postupka nije osporavala sadržaj presretnutih telefonskih razgovora, nije tražila emitiranje i uvrštavanje kao dokaza apsolutno svih razgovora koji su snimljeni, što je mogla učiniti ukoliko je smatrala da su svi relevantni, niti je ponudila obrazloženje na osnovu kojeg bi neka drugačija selekcija razgovora eventualno dovela do drugačijih zaključaka suda. U odnosu na samog vještaka M. F. Sud BiH je istakao da on i nije sačinio standardizirani nalaz i mišljenje u zakonom predviđenoj formi, kakav u praksi inače sačinjavaju vještaci, shodno čemu nije bilo osnova ovo lice smatrati vještakom u procesno-pravnom smislu, već bi, s obzirom na to da je riječ o službenom licu - inspektoru za obradu i analizu podataka pri Agenciji za istrage i zaštitu, precizniji naziv bio stručno lice, odnosno svjedok stručnjak. Sud BiH je smatrao da radnje koje je preduzeo M. F. nisu utjecale na pravilno i zakonito donošenje presude jer on u konkretnom slučaju nije donosio nikakve pravne, niti druge zaključke, već je samo u stručno-tehničkom smislu vršio prezentaciju rezultata provedenih posebnih istražnih radnji, odnosno pomogao sudu i strankama da bolje razumiju taj dio dokazne građe. Sud BiH je cijenio neosnovanim prigovor da je M. F. radio u okviru tužilačkog tima, te da je s te strane upitna njegova nepristrasnost. Analizirajući radnje i postupke ovog lica pred prvostepenim sudom, uobličene u formi dokaza odnosno iskaza na glavnom pretresu, Sud BiH nije uočio elemente koji bi doveli u sumnju objektivnost M. F., niti je odbrana u tom pogledu istakla konkretne činjenice i razloge kojim bi potkrijepila navedenu tvrdnju.
11. Sud BiH je naveo da je odbrana prigovorila načinu identifikacije apelanta, tvrdeći da je sam M. F. izjavio kako je apelant identificiran isključivo putem telefonskog broja iako je riječ o tzv. prepaid broju, dodatno ističući da predmetni telefonski aparat apelantu nije ni oduzet. U pogledu navedenog prigovora Sud BiH je konstatirao da je odbrana i tokom prvostepenog postupka osporavala način identifikacije apelanta, ne dajući pri tome argumente i razloge kojima bi osporila tvrdnju da je predmetni telefonski aparat i koristio apelant, niti je u tom smislu osporavala sadržaj presretnutih telefonskih razgovora. S druge strane, Apelaciono vijeće je našlo da provedeni dokazi na nesumnjiv način ukazuju kako je predmetni telefonski broj koristio upravo apelant, dok argumentacija da telefon nije oduzet apelantu nema dovoljnu snagu za izvođenje drugačijeg zaključka, pogotovo što je telefon oduzet iz porodične kuće koju je koristio apelant.
12. Odbrana je osporavala i zakonitost dokaza pribavljenih provođenjem posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. tačka d) ZKP-a, upoređujući rezultate provedenih radnji s iskazom I. D. koja je, kako sud navodi, svjedočila na sasvim druge okolnosti. Shodno tome, a imajući u vidu da su posebne istražne radnje provedene u skladu s relevantnim odredbama ZKP-a, odnosno da je u tom pravcu postojao prijedlog Tužilaštva BiH na osnovu kojeg je Sud BiH i izdao naredbu za provođenje posebnih istražnih radnji, to je neosnovan prigovor odbrane da su dokazi koji se odnose na apelanta pribavljeni na potpuno nezakonit način i da se pobijana presuda nije mogla na njima zasnivati.
13. Dalje, u odnosu na prigovor da se u spisu predmeta ne nalazi zapisnik, niti bilo kakav drugi dokument koji bi ukazivao da je nakon privremenog oduzimanja predmeta - mobitela iz apelantove porodične kuće postupljeno u skladu s odredbom člana 70. ZKP-a, odnosno da su privremeno oduzeti predmeti pohranjeni u sudu ili je sud na drugi način osigurao njihovo čuvanje zbog čega su ovi dokazi nezakoniti, Sud BiH se pozvao na službenu zabilješku Suda BiH, navedenog broja od 16. septembra 2011. godine, koju je potpisao referent Suda BiH i inspektor Granične policije BiH, a iz koje proizlazi da su privremeno oduzeti predmeti pronađeni u porodičnoj kući koju koristi apelant pohranjeni u KDP suda, te je ovaj prigovor neosnovan.
14. U vezi sa zapisnikom o saslušanju apelanta koji je, prema mišljenju odbrane, sastavljen suprotno članu 86. stav 7. ZKP-a, Sud BiH ističe da u njemu nisu konstatirane primjedbe na njega, te je još sud ukazao na odredbu člana 79. stav 1. ZKP-a iz koje ne proizlazi obaveza unošenja pitanja i odgovora kako je odbrana tvrdila. Isti zaključak Sud BiH je izveo u vezi sa saslušanjem svjedoka.
15. U vezi s otvaranjem oduzetih predmeta, a što je, prema navodima odbrane, propušteno uraditi u skladu sa članom 71. ZKP-a, Sud BiH je naveo da u spisu ne postoji dokaz da je Tužilaštvo postupilo u skladu s odredbom člana 71. stav 2. ZKP-a. Međutim, Sud BiH navodi da to ne može automatski značiti da su prikupljeni dokazi istovremeno i nezakoniti, pogotovo zato što je ovaj prigovor istaknut paušalno, ne osporavajući autentičnost i identitet dokaza koji su, po njemu, trebali biti predmet otvaranja u pogledu člana 71. stav 2. ZKP-a. Sud BiH je naveo da je ipak po službenoj dužnosti ispitao da li su dokazi uloženi u spis identični onima koji su oduzeti u fazi istrage, a prema potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta - što ni odbrana nije osporavala tokom postupka, dok u žalbi nisu pruženi jasni razlozi na osnovu kojih bi se eventualno izveo drugačiji zaključak. Osim toga, čak i da se „označe kao nezakoniti dokazi“ privremeno oduzeti predmeti, Sud BiH nalazi da ostala dokazna građa (iskazi svjedoka saslušanih na glavnom pretresu) i apelantov iskaz dat u istrazi, kao i rezultati posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. tačka d) ZKP-a potvrđuju zaključke suda u pogledu odlučnih činjenica, odnosno apelantove krivične odgovornosti.
16. U pogledu bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP-a, Sud BiH je ovaj navod sveo na paušalno prigovaranje odbrane da je presuda nejasna, nerazumljiva i protivrječna sama sebi i razlozima presude, ali je Sud BiH ipak ispitao ovaj navod (tač. 44-47) pozivajući se na relevantne odredbe ZKP-a, te nije našao povredu u tom dijelu. Posebno je u ovom dijelu navedeno da je odbrana argumentima osporavala dokaze i tvrdnje Tužilaštva, ali u tom pravcu nije pružila niti jedan dokaz.
17. Sud BiH je također utvrdio da prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu iz člana 297. stav 2. u vezi sa članom 3. ZKP-a, za šta je dao obrazloženje (tač. od 48. do 53. presude) ukazujući da kada se izvrši analiza presude u odnosu na utvrđivanje odlučnih činjenica i s tim u vezi ocjenom dokaza, presuda zadovoljava standard „van razumne sumnje“.
18. Dalje, u odnosu na apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava (koji se odnose na navod da Tužilaštvo nije dokazalo apelantovu pripadnost grupi, odnosno apelantovu svijest o pripadnosti grupi), Sud BiH nalazi da je ovaj navod najbliži odredbi člana 298. tačka b) ZKP-a, ali smatra da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio zakon, te u smislu dokazanosti apelantovih radnji ukazuje na apelantov iskaz. U odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da do zaključka koji je donio sud nije došao primjenom instituta in dubio pro reo, odnosno van razumne sumnje, Sud BiH nalazi da su i ovi navodi bez konkretizacije, odnosno da odbrana ne upućuje na konkretne činjenice koje ukazuju da je činjenično stanje u bilo kojoj tački pobijane presude pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, paušalno ističući da Tužilaštvo nije opovrgnulo dokaze odbrane. Dalje, Sud BiH je ispitao i prigovore odbrane (i Tužilaštva) u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji i njih odbio, za šta je dao razloge.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13. Evropske konvencije. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u činjenici da su istražne radnje u postupku provedene uz grubo kršenje odredbi krivičnog postupka, što je za posljedicu imalo niz nezakonito pribavljenih dokaza (zbog izdavanja usmene naredbe za pretres kuće apelantove majke, pretresanje izvršeno u odsustvu svjedoka, predmeti oduzeti prilikom pretresanja nisu otvoreni, niti pregledani na zakonit način), da su vještačenje provela neovlaštena lica i na predmetima koji su dobiveni nezakonito provedenim pretresanjem. Apelant, također, problematizira iskaz koji je dao u istrazi (zapisnici iz istrage, odnosno svako saslušanje svjedoka optužbe na glavnom pretresu), koji je, prema njegovom mišljenju, sačinjen protivno odredbi člana 86. tačka 7. ZKP-a. Apelant, također, ukazuje i na činjenicu da je autentičnost iskaza osporio tokom glavnog pretresa, te vrlo detaljno i opširno analizira zakonitost dokaza u apelaciji. Dalje, apelant navodi da odluka nije obrazložena, odnosno da je narazumljiva i protivrječna sama sebi i datim razlozima, kao i da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, nisu obrazloženi argumenti odbrane, pogotovo u dijelu nezakonitosti dokaza (selektivno odabrani apelantovi razgovori, nezakonito pribavljene fotografije prilikom obavljanja posebnih istražnih radnji tajnog praćenja i tehničkog snimanja, kao i nalaz vještaka M. F.), kao i da je činjenično stanje arbitrarno utvrđeno što je dovelo do kršenja načela in dubio pro reo, kao i do povrede načela jednakosti strana. Apelant navodi da Tužilaštvo nije dokazalo da je apelant postao član grupe koja bi činila krijumčarenje ili rasturanje neocarinjene robe, niti ga je dovelo u vezu s ostalim optuženim. Apelant ukazuje i da je optužnica prekoračena, ali to posebno ne konkretizira. Zbog nedostataka obrazloženja presude apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. u vezi s pravom na pravično suđenje, pogotovo ističući da drugostepeni sud nije razmotrio određene apelantove žalbene navode.
b) Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana i da se svodi na ponavljanje prigovora koje je apelant isticao u toku postupka, a o čemu je Sud BiH dao obrazloženje pri kojem ostaje. Sud BiH, također, navodi da su neosnovani navodi o korištenju nezakonitih dokaza, kao i da su dati razlozi u odnosu na prigovor branioca da sud nije potpuno i istinito utvrdio činjenice važne za donošenje zakonite odluke, pri kojim navodima Sud BiH ostaje.
21. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo do je apelacija neosnovana, pozivajući se na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 2079/13 od 20. aprila 2016. godine.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 79. Stav 1.
Način ispitivanja osumnjičenog (1) O svakom ispitivanju osumnjičenog sačinjava se zapisnik. Bitni dijelovi iskaza unijet će se doslovno u zapisnik. Nakon što je zapisnik sačinjen, osumnjičenom će se pročitati zapisnik i predati kopija zapisnika.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 24. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud najprije primjećuje da je apelant u apelaciji naveo da je povreda prava na pravičan postupak rezultat nezakonito provedenih radnji, odnosno korištenja nezakonitih dokaza, prvenstveno ukazujući na pretresanje stana i privremeno oduzimanje predmeta iz apelantove porodične kuće, kao i da je u predmetu kao vještak učestvovalo lice koje nema navedeno svojstvo, te da je korišten iskaz apelanta i ostalih svjedoka iz istrage koji je uzet suprotno odredbama ZKP-a. Dalje, apelant ukazuje da presuda nije obrazložena i da Tužilaštvo nije dokazalo svoje tvrdnje u pogledu apelantove krivične odgovornosti, te da su činjenice arbitrarno utvrđene. Apelant smatra da Sud BiH nije ispitao njegovu žalbu na adekvatan način, odnosno da je bez obrazloženja odbio apelantove žalbene navode, čime je povrijeđeno pravo na efikasan pravni lijek.
32. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).
33. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1, 2. i 3. koja se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, ispitati njegove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.
34. Imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje može li određena vrsta dokaza - naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava biti prihvatljiva ili, upravo, je li aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste je li postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
35. Pri ocjeni je li postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu jesu li poštovana prava odbrane. Mora se ispitati je li aplikantu bila data mogućnost da pobija zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući i to ukazuju li okolnosti u kojim je pribavljen na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće nužno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant većinu navoda koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom, na dvije instance i da su sudovi dali svoje obrazloženje. Tako je apelant i tokom postupka prigovarao vještačenju koje je proveo M. F., dok je sud dao jasno obrazloženje zbog čega je prihvatio ovaj dokaz - navodeći da se radi o stručnom licu, odnosno svjedoku stručnjaku, koji nije dao standardiziran nalaz i mišljenje, kao i da odbrana nije dokazala da je ovo lice u tužilačkom timu ili da ima bilo kakav interes da Tužilaštvo uspije u postupku protiv apelanta. Također je jasno navedeno zašto se preslušavaju, navodno „selektivno“, razgovori. Dalje u odnosu na identifikaciju apelanta isključivo putem telefona iako je riječ o prepaid broju, a koji i nije oduzet apelantu, Sud BiH je istakao da odbrana nije dala razloge i argumente kojim bi osporila tvrdnju da je predmetni aparat (pronađen u apelantovoj porodičnoj kući) koristio apelant, niti je osporila sadržaj presretnutih razgovora. Osim toga, sud se pozvao na druge dokaze koji na nesumnjiv način ukazuju da je predmetni broj koristio upravo apelant, između ostalog, i na iskaz samog apelanta. Sud BiH je također naveo da je apelantova odbrana osporavala zakonitost apelantovog iskaza datog u istrazi (prvenstveno zbog forme), ali je Sud BiH utvrdio da je apelantov iskaz dat zakonito, bez primjedbi na način ispitivanja i u skladu s relevantnim odredbama ZKP-a, a što je utvrđeno i za ostale iskaze svjedoka. Apelant je također isticao i da s privremeno oduzetim predmetima nije postupljeno u skladu sa članom 71. ZKP-a. U vezi s navedenim prigovorom odbrane Sud BiH je istakao da sama činjenica da nije izvršeno otvaranje predmeta, bez daljnje konkretizacije od strane apelanta kako je to utjecalo na ishod postupka ne može automatski značiti da su prikupljeni dokazi nezakoniti, pogotovo jer apelant nije osporio autentičnost i identitet dokaza koji su, po njemu, trebali biti predmet otvaranja. Osim toga, Sud BiH je naveo da, čak i da se radi o nezakonitom dokazu, ostala dokazna građa potvrđuje zaključke u pogledu utvrđenih činjenica.
37. Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da su svi provedeni dokazi zakoniti, o čemu su dali detaljno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Ustavni sud, također, primjećuje da su redovni sudovi konstatirali da u odnosu na određene dokaze apelant ne osporava sadržaj dokaza, već osporava zakonitost njihovog pribavljanja. Dalje, iz obrazloženja presuda redovnih sudova, kao i iz apelantovih navoda, proizlazi da je apelantu u toku postupka bila data mogućnost (koju je i koristio) da osporava korištenje naprijed pobrojanih dokaza, da su redovni sudovi ove njegove prigovore razmotrili i s tim u vezi dali razloge i obrazloženja. Činjenica da apelant nije uspio sa svojim prigovorima ne dovodi u pitanje zaključak da je apelant imao i koristio mogućnost da se protivi korištenju pobrojanih dokaza. Ustavni sud primjećuje da apelant, u suštini, osporava sve dokaze na kojima se presuda zasniva, ali Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH na dvije instance jasno otklonio sumnju u zakonitost dokaza na kojima se presuda bazira, te da se samo radi o apelantovoj percepciji nezakonitosti. Osim toga, iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je apelant ukazivao na nezakonitost određenih dokaza (naprimjer postupanja u skladu sa članom 71. ZKP-a u odnosu na privremeno oduzete predmete), ali bez konkretizacije kako to utječe na pravičnost postupka. Stoga, navedeno ni na koji način ne dovodi u pitanje poštovanje standarda iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su u postupku pred redovnim sudovima poštovana apelantova prava na odbranu u pogledu provedenih dokaza, da redovni sudovi nisu postupali proizvoljno kada su svoju odluku zasnovali, pored ostalog, i na navedenim dokazima, te da upotreba naprijed navedenih dokaza apelanta nije lišila pravičnog suđenja (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Dragojević protiv Hrvatske, presuda od 15. januara 2015. godine, st. od 131. do 134).
38. Apelant je također osporio način na koji je izvršen pretres porodične kuće, ističući relevantne odredbe ZKP-a po kojima nije postupljeno, te ukazujući da su i svi dokazi prikupljeni prilikom pretresa nezakoniti. Iako je apelant u apelaciji istakao da je cijelo vrijeme postupka prigovarao zakonitosti pretresa, niti iz priložene prvostepene, niti iz drugostepene presude ne proizlazi da je apelant pretres u toku postupka osporio na način kako to čini u apelaciji. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da apelant ne može s uspjehom ove navode iznositi prvi put pred Ustavnim sudom, a da prethodno nije dao šansu redovnom sudu da o tome odluči.
39. U odnosu na apelantove navode o neobrazloženoj odluci koja ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kao i o arbitrarnoj odluci u pogledu utvrđenih činjenica, apelant uglavnom opet ponavlja da je presuda bazirana na dokazima koji su nezakoniti (selektivno uvršteni razgovori, fotodokumentacija koja je rezultat posebnih istražnih radnji tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta u vezi s njima, kao i vještačenja po vještaku M. F.), kao i propust suda da se osvrne na apelantove prigovore, odnosno argumentaciju odbrane. Isti propust je, prema apelantovom mišljenju, počinio i drugostepeni sud odlučujući o žalbi.
40. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da ovakvim navođenjem, kako to apelant čini u apelaciji - da sud nije odgovorio na apelantove navode, bez dalje konkretizacije navoda, odnosno šta je apelant problematizirao, koji zaključak suda (osim već ispitanih navoda o nezakonitosti dokaza) i šta su bili argumenti odbrane koji su od ključnog značaja za odlučivanje, a na koje se sud nije osvrnuo - ne mogu, sami po sebi, dovesti u pitanje ni zaključak redovnog suda, niti pitanje garancija prava na pravično suđenje. Iz obrazloženja presuda, Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) ili prekoračenja optužnice. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci osporene presude, ne ostavljajući bilo kakve razumne sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, odnosno zaključuje da su svi ovi apelantovi navodi neosnovani.
41. Dalje, s obzirom na to da je apelant posebno ukazao na povredu prava na jednakost strana u postupku, a ovaj navod se, u suštini, svodi na već ispitane navode jer, kako apelant navodi, sud nije s jednakom pažnjom ispitao i utvrdio i činjenice koje terete apelanta i one koje mu idu u korist, što opet dovodi u vezi s „nezakonitošću dokaza“ na kojima je presuda bazirana, Ustavni sud primjećuje da ovi apelantovi navodi u okolnostima konkretnog slučaja, a nakon što je prethodno ispitao da li je došlo do povrede prava na pravično suđenje i utvrdio da nije, ne mogu pokrenuti pitanje ravnopravnosti strana u postupku, odnosno povrede prava na odbranu.
42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek
43. Apelant je naveo i da je došlo do kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Apelant, prije svega, ističe da je obrazloženje prvostepene presude prouzrokovalo ovu povredu, a zatim i da je odbrana specificirala i na koji način su pojedine greške prvostepenog suda utjecale na odluku, ali koje navode drugostepeni sud nije razmotrio. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH veoma detaljno ispitao apelantovu žalbu, te utvrdio da ona nije osnovana. S obzirom na to, apelant ne može navoditi da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek jer je nezadovoljan ishodom postupka po žalbi, dok ništa drugo ni na koji način ne upućuje (niti apelant daje konkretne argumente) da apelant nije mogao izjaviti žalbu i da u žalbi nisu razmotreni svi apelantovi žalbeni prigovori. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su osporene presude zasnovane na dokazima na kojima se ne mogu zasnivati, odnosno da je došlo do proizvoljne primjene, ili da su dovedene u pitanje garancije načela in dubio pro reo, ili načelo jednakosti strana ili da postupak u cjelini nije bio pravičan.
45. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na efikasan pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost izjaviti žalbu protiv prvostepene presude, koja je ispitana, ali činjenica da apelant nije zadovoljan ishodom postupka ne upućuje na ovu povredu.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman