Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2295/17 (S. P.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Stanarsko pravo
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2295/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2295/17, rješavajući apelaciju Seada Pite, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sead Pita protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 020848 14 U od 15. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Pita (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vahdet Ibranović, advokat iz Ilidže, podnio je 7. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 020848 14 U od 15. maja 2017. godine. Apelant je podneskom od 4. septembra 2017. godine zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje Zaključka o dozvoli izvršenja broj 23/1-372-3485/98 od 7. maja 2014. godine o iseljenju apelanta iz stana, donesenog na osnovu rješenja prvostepenog i drugostepenog organa uprave i osporene odluke Kantonalnog suda, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Ministarstvo stambene politike Kantona Sarajevo), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim se, između ostalog, potvrđuje da je S. M. bio korisnik predmetnog stana (bliže opisanog u osporenoj odluci) i dozvoljava se imenovanom vraćanje navedenog stana, te se utvrđuje da apelant koristi predmetni stan na osnovu ugovora o korištenju stana od 3. septembra 1999. godine, utvrđuje se prestanak prava privremenog korištenja predmetnog stana apelantu, te se određuje da je apelant (kao privremeni korisnik) dužan napustiti stan u određenom roku.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da prihvaća utvrđenje da podnosilac zahtjeva M. S. nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, zbog toga što zgrada nije bila tehnički primljena i zbog izbijanja rata, a što se ne može njemu ni staviti na teret. Zatim, da je podnosilac zahtjeva u toku cijelog postupka isticao da je nakon što je dobio rješenje o dodjeli stana (25. februara 1992. godine), ušao u posjed stana i započeo sa pripremama za korištenje (preuzimanje ključeva, postavljanje pločica, lakiranje parketa i unošenje stvari). Kantonalni sud je dalje naveo da iz raspoložive dokumentacije nedvosmisleno proizlazi da je podnosilac zahtjeva raspolagao konačnom odlukom i izvršnim rješenjem o dodjeli predmetnog stana, da prije, a ni poslije toga u Sarajevu, BiH, a ni van teritorije BiH, nije bio nosilac stanarskog prava na drugom stanu, niti je bio vlasnik bilo kakvog stana ili kuće. Pri tome, Kantonalni sud je naglasio da činjenica da je podnosilac zahtjeva dobio rješenje za predmetni stan nakon 30. aprila 1991. godine i da je nakon dobijanja rješenja isti počeo da koristi, ne utiče na primjenu u konkretnom slučaju odredbi Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH - Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima, kojim je u članu 1. tačka 1. prvog odjeljka, predviđeno da se sva izbjegla i raseljena lica imaju pravo slobodno vratiti u svoje domove u mjestima prebivališta. Kantonalni sud je naveo da su upravni organi potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje u vezi sa odlučnom činjenicom korištenja stana od strane M. S., kao podnosioca zahtjeva, zbog čega su mogli izvesti zaključak da je M. S. u aprilu 1992. godine bio u posjedu predmetnog stana i da je isti počeo koristiti kao svoj dom i dom svoje porodice u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju prema ocjeni organa, kao i suda, postoji kontinuirana namjera podnosioca zahtjeva, počevši od dodjele stana na korištenje, njegovog ulaska u posjed predmetnog stana, pa do podnošenja zahtjeva za povrat stana u posjed u oktobru mjesecu 1998. godine, da sa svojom porodicom predmetni stan koristi kao svoj dom i opravdano očekivanje istog da na taj način riješi svoje stambeno pitanje (jer je do tada bio podstanar), te da sve to ukazuje na to da je podnosilac zahtjeva uspostavio čvrstu i jasnu vezu sa predmetnim stanom kao sa svojim domom. Kantonalni sud je zaključio da je stoga pravilno utvrđenje da je M. S. bio korisnik predmetnog stana i da mu se dozvoljava vraćanje tog stana u posjed. Kantonalni sud je naglasio da s obzirom da je u postupku utvrđeno i činjenično stanje da apelant predmetni stan koristi na osnovu ugovora o korištenju stana i da je prije ulaska u posjed predmetnog stana stanovao u drugoj ulici, u kući koja je vlasništvo E. P. (apelantove majke), da je pravilno prvostepenim i osporenim rješenjem tretiran kao privremeni korisnik u skladu sa članom 7. stav 1. tačka 7) i člana 11. i 11 a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant obrazlaže, u suštini, da smatra da su u konkretnom slučaju prvostepeni i drugostepeni organ uprave, kao i Kantonalni sud proizvoljno ocijenili dokaze i činjenice, te proizvoljno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su organi uprave, odnosno Kantonalni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman