Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3861/15 (S.M. i A.M.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Bračna stečevina
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3861/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3861/15, rješavajući apelaciju S. M. i A. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija S. M. i A. M.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048641 15 Rev od 7. maja 2015. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima S.

M. i A. M. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke solidarno isplati ukupan iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati S. M.

i A. M. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija S. M. i A. M.

podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048641 15 Rev od 7. maja 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 048641 Gž od 22. decembra 2014.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 048641 11 P 2 od 5. juna 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. M. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i A. M. (u daljnjem tekstu: drugoapelantkinja) iz Banjaluke, koje zastupa Advokatska firma „Sajić“ ortačko društvo Banjaluka, podnijeli su 4. avgusta 2015. godine apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 048641 15 Rev od 7. maja 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 048641 Gž od 22. decembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 048641 11 P 2 od 5. juna 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te pravnog zastupnika Milene Džanić, Samira Džanića i Sanje Sandać (tužioci – u daljnjem tekstu: prvotužiteljka i ostali tužioci) zatraženo je 4. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i pravni zastupnik prvotužiteljke i ostalih tužilaca dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 20. aprila 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda prvoapelanta i drugoapelantkinje, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. Uvodne napomene

5. Sabiha Kabiljagić (u daljnjem tekstu: primateljka izdržavanja) zaključila je 20. marta 1995. godine ugovor o doživotnom izdržavanju sa, između ostalima, prvoapelentom i drugoapelantkinjom kao davaocima izdržavanja. Tim ugovorom su se prvoapelant i drugoapelantkinja obavezali da će je doživotno izdržavati, dok se ona obavezala njima ostaviti u nasljedstvo sprat s potkrovljem stambene zgrade – kuće (u daljnjem tekstu: predmetna kuća) na jednake dijelove sa po 1/2 dijela i 1/3 zemljišta koje služi za redovnu upotrebu predmetne kuće.

6. Rješenjem Osnovnog suda broj O-955/95 od 20. novembra 1995. godine prekinut je ostavinski postupak iza primateljke izdržavanja, te su njeni nasljednici (ostali tužioci, tj. djeca prvotužiteljke i jednog od sinova primateljke izdržavanja koji je preminuo) upućeni da pokrenu parnični postupak protiv prvoapelanta i drugoapelantkinje (i ostalih) radi utvrđivanja pravne valjanosti navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju.

7. Istim rješenjem Osnovni sud je uputio prvotužiteljku i ostale tužioce da pokrenu parnični postupak protiv drugoapelantkinje radi dokazivanja osnovanosti njihovog zahtjeva za izdvajanje predmetne kuće iz ostavinske mase iza primateljke izdržavanja, s obzirom na to da su oni tvrdili da predmetna kuća predstavlja bračnu tekovinu prvotužiteljke i njenog pok. supruga.

8. U skladu s navedenim, pred Osnovnim sudom su 13. februara 1996. godine pokrenute dvije parnice, i to: P-246/96 (kasniji broj 71 0 P 149441 96 P – u kojoj je traženo utvrđivanje pravne valjanosti navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju) i P-247/96 (kasnije P-1873/00 i konačno 71 0 P 048641 11 P2 – u kojoj je traženo izdvajanje predmetne kuće iz ostavinske mase iza primateljke izdržavanja). U toku postupka broj P-247/96 tužba je proširena, između ostalog, i na prvoapelanta.

9. Ove dvije parnice su spojene i vođene (u konačnom) pod brojem 71 0 P 048641 11 P2. Osporeni postupak

10. Presudom broj P-247/96 od 2. novembra 1998. godine usvojen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je predmetna kuća izgrađena za vrijeme trajanja bračne zajednice prvotužiteljke i njenog (pokojnog) supruga, te da predstavlja njihovu bračnu tekovinu, pa stoga ne ulazi u ostavinsku masu iza primateljke izdržavanja, već se iz ove ostavinske mase izdvaja, što su između ostalih prvoapelant i drugoapelantkinja dužni da priznaju i trpe da se na osnovu ove presude izvrši knjiženje predmetne kuće na ime prvotužiteljke i ostalih tužilaca.

11. Rješenjem Okružnog suda broj Gž. 1113/99 od 17. avgusta 2000. godine žalba drugoapelantkinje je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, između ostalog, naveo da bi bilo cjelishodno da se predmetna parnica spoji s parnicom koja se vodi pod brojem P-246/96, radi zajedničkog raspravljanja.

12. Presudom Osnovnog suda broj P-1873/00 od 29. januara 2007. godine usvojen je tužbeni zahtjev za izdvajanje predmetne kuće iz ostavinske mase iza primateljke izdržavanja.

13. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001091 od 26. oktobra 2007. godine uvažena je žalba drugoapelantkinje i ostalih tuženih, ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, između ostalog, konstatovao da je u toku parnični postupak u predmetu broj P-246/96 radi utvrđivanja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju, te da je cjelishodno spajanje parnice u tom predmetu s predmetnom parnicom, na šta je Okružni sud ukazivao u svom rješenju od 17. avgusta 2000. godine.

14. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 048641 11 P2 od 5. juna 2014. godine utvrđeno je da je prvotužiteljka sticanjem u braku s pokojnim suprugom i po osnovu njegovog nasljeđa suvlasnik sa 2/3 dijela, a ostali tužioci po osnovu nasljeđa iza oca suvlasnici sa po 1/6 dijela na predmetnoj kući, što su prvoapelant i drugoapelantkinja dužni da priznaju i trpe da se oni uknjiže s pravom susvojine i suposjeda na predmetnoj kući i s pravom sukorišćenja zemljišta pod zgradom i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade.

15. Istom presudom utvrđeno je da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju iz 1995. godine, i to u dijelu kojim je primateljka izdržavanja raspolagala spratom i potkrovljem predmetne kuće na jednake dijelove sa po 1/2 dijela u korist prvoapelanta i drugoapelantkinje.

16. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da se tužbeni zahtjev zasniva na činjeničnoj tvrdnji da je primateljka izdržavanja ugovorom o doživotnom izdržavanju raspolagala predmetnom kućom (spratom kuće) čiji vlasnik nije bila u vrijeme raspolaganja. S tim u vezi je Osnovni sud naveo da je, iz rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, utvrdio da je primateljka izdržavanja naslijedila nepokretnosti s pravom korišćenja zemljišta, da je ona poklonila svojim sinovima po objekat, s tim da je objekat koji je poklonila pok. suprugu prvotužiteljke bio u lošijem stanju poslije zemljotresa, zbog čega je u cijelosti porušen, te da je predmetna kuća građena od temelja nakon što je porušen taj objekat. Primateljka izdržavanja nije imala finansijska sredstva da učestvuje u izgradnji, ali je sinu pomogla na naprijed navedeni način, a on joj je zauzvrat ustupio na korišćenje sprat predmetne kuće. S tim u vezi je Osnovni sud naveo da, ukoliko je ona ulagala novac u gradnju, ne radi se o znatnijim sumama novca da bi na osnovu te pomoći ona stekla pravo svojine na spratu predmetne kuće. To što su primateljka izdržavanja i njena dva sina u posjedovnom listu upisani kao posjednici sa po 1/3 dijela na zemljištu samo za sebe ne može biti isključivi dokaz da je predmetna kuća izgrađena u porodičnoj zajednici i da je postignut usmeni sporazum da joj pripadne sprat predmetne kuće, a njenom sinu (suprugu prvotužiteljke) prizemlje te kuće. Osim toga, Osnovni sud je istakao da posjedovni list nije dokaz svojine.

17. Zatim je Osnovni sud ukazao na sadržaj relevantnih odredaba Porodičnog zakona (član 294, član 270 stav 5 i član 272 stav 1), navodeći da iz njih proizilazi da je za nastanak zajedničke imovine potrebno da su ispunjene dvije pretpostavke, i to da je imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice i druga da je imovina stečena radom supružnika. S tim u vezi je Osnovni sud naveo da je prvotužiteljka bila u braku sa sinom primateljke izdržavanja od 1966. godine pa do njegove smrti u septembru 1991. godine, slijedom čega predmetna kuća predstavlja njihovu bračnu tekovinu, i to s udjelom svakog supružnika sa po 1/2 dijela susvojine, saglasno članu 272 stav 1 Porodičnog zakona.

18. Osnovni sud je naveo da je primateljka izdržavanja preminula u avgustu 1995. godine, a da je nepunih pet mjeseci prije svoje smrti (20. marta 1995. godine) zaključila navedeni ugovor o doživotnom izdržavanju. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 3 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, prema kojoj vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom, navodeći pri tom da niko ne može prenijeti na drugoga više prava nego što ga sam ima. Nadalje, prema odredbi člana 103 Zakona o obligacionim odnosima, ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi člana 2 Zakona o nasljeđivanju, koji se primjenjivao u vrijeme smrti primateljke izdržavanja, podobnost jedne stvari da bude predmet nasljeđivanja cijeni se s obzirom na stanje u momentu otvaranja nasljeđa, tj. delacije. Samo stvari i prava koja su pripadala ostaviocu u momentu njegove smrti jesu predmet zaostavštine. U smislu odredbe člana 120 Zakona o nasljeđivanju, ugovor o doživotnom izdržavanju je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja. Kako je za života primateljka izdržavanja raspolagala predmetnom kućom a da nije bila njen vlasnik, Osnovni sud je naveo da je, u smislu odredbe člana 103 Zakona o obligacionim odnosima, ništav ugovor o doživotnom izdržavanju u dijelu koji se odnosi na raspolaganje spratom predmetne kuće.

19. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 048641 Gž od 22. decembra 2014. godine odbijena je, između ostalog, žalba prvoapelanta i drugoapelantkinje.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 048641 15 Rev od 7. maja 2015. godine odbijena je revizija prvoapelanta i drugoapelantkinje izjavljena protiv drugostepene presude.

21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su, suprotno revizionim navodima, pravilnom ocjenom izvedenih dokaza nižestepeni sudovi izveli zaključak da su prvotužiteljka i ostali tužioci dokazali navode tužbe, dok nasuprot tome prvoapelant i drugoapelantkinja (zajedno s ostalima) nisu dokazali postojanje dogovora o zajedničkoj gradnji. Naime, Vrhovni sud je istakao da se većina saslušanih svjedoka u svojim izjavama izjasnila da je predmetna kuća građena sredstvima pok. supruga prvotužiteljke, te njihovim zajedničkim radom. Drugačiji zaključak ne mogu ishoditi iskazi saslušanih svjedoka, na koje se revidenti pozivaju u prilog tvrdnji da izvedeni dokazi nisu pravilno ocijenjeni. Uostalom, u prilog pravilnosti zaključka nižestepenih sudova su i navodi prvoapelanta i drugoapelantkinje po kojima su faktički odustali od ranijih navoda o zajedničkoj gradnji, uz prethodni dogovor kome će pojedine nepokretnosti pripasti u svojinu, a kojima se sada tvrdi da je nakon izgradnje kuća došlo do civilne diobe. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je predmetna kuća građena isključivo radom prvotužiteljke i njenog pok. supruga. Sasvim logičan je, te nije suprotan izvedenim dokazima, zaključak nižestepenih sudova da je navedenoj gradnji prethodio usmeni ugovor o poklonu kojim je primateljka izdržavanja ranije dvije kuće, koje su bile u ruševnom stanju, poklonila svojim sinovima kako bi oni sebi sagradili uslovne kuće za stanovanje. Kako su, dakle, prvotužiteljka i njen suprug (sin primateljke izdržavanja) građenjem tokom braka stekli pravo svojine na predmetnoj kući, koja nakon suprugove smrti pripada prvotužiteljki i njenoj djeci, Vrhovni sud je naveo da ugovorom o izdržavanju primateljka izdržavanja nije mogla raspolagati dijelom predmetne kuće, jer su prvotužiteljka i ostali tužioci tokom postupka dokazali da je navedenim ugovorom primateljka izdržavanja raspolagala nepokretnostima koje nisu njena svojina. IV.Apelacija a)Navodi prvoapelanta i drugoapelantkinje

22. Prvoapelant i drugoapelantkinja smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Po ocjeni prvoapelanta i drugoapelantkinje osporena odluka sadrži takve nedostatke zbog kojih se ne može ispitati njena zakonitost i pravna valjanost, zatim nema razloga o odlučnim činjenicama, a dati razlozi su nejasni i protivrječni, kako međusobno tako i s izvedenim materijalnim dokazima uz pogrešnu primjenu materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka na štetu apelanata. S tim u vezi, navode da redovni sudovi nisu dali pravnu ocjenu izvedenih pismenih dokaza, niti su dali valjane razloge o tome. U tom smislu su redovni sudovi tokom postupka na najgrublji način prekršili brojne odredbe važećeg zakona o parničnom postupku, počevši od osnovnih principa i pravila o teretu dokazivanja, čime su se stavili u potpunosti na stranu tužilaca, te su na takav način povrijedili princip slobodne ocjene dokaza. Nadalje, prvoapelant i drugoapelantkinja ističu da u predmetnoj pravnoj stvari nema mjesta relevantnim odredbama materijalnog prava na koje su se redovni sudovi pozvali u osporenim odlukama. Slijedom navedenog, prvoapelant i drugoapelantkinja predlažu Ustavnom sudu da Ustavni sud odluči u meritumu po predmetnoj apelaciji, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s odredbama čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

24. Takođe, prvoapelant i drugoapelantkinja navode i povredu prava na suđenje u razumnom roku zbog predugog trajanja postupka u predmetnoj pravnoj stvari.

b) Odgovori na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke tog suda, te da je ona donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje (od prvostepenog suda). Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

26. Okružni sud je prvenstveno naveo da je postupak pred tim sudom trajao tri mjeseca. Zatim je naveo da nalazi da je na utvrđeno činjenično stanje, saglasno izvedenim dokazima, materijalno pravo pravilno primijenjeno, o čemu su dati razlozi u obrazloženju osporene presude tog suda. Stoga je Okružni sud istakao da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava i da nema povrede prava na koja je ukazano predmetnom apelacijom.

27. Osnovni sud je naveo da je osporenu prvostepenu presudu od 5. juna 2014. godine donio uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, slijedom čega nije došlo do povrede prava na koje je ukazano predmetnom apelacijom.

28. Pravni zastupnik prvotužiteljke i ostalih tužilaca je naveo da su svi navodi iz apelacije u cjelosti neosnovani, te da su oni na zakonit način stekli pravo susvojine na predmetnoj kući kako je to opisano u prvostepenoj presudi. Slijedom toga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. od 17/93 do 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 103. stav 1.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

30. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 250. stav 5.

5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

Član 272. stav 1.

1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

Član 294.

Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na imovinske odnose bračnih supružnika iz brakova zaključenih prije stupanja na snagu ovog zakona, ako zahtjevi stranaka nisu pravnosnažno riješeni do dana stupanja na snagu ovog zakona.

31. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Nasljeđivati se mogu stvari i prava koja pripadaju pojedincima.

Član 120. stav 1.

1) Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).

32. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 3/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. stav 1.

1) Vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da se njome koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom.

33. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

34. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 048641 15 Rev od 7. maja 2015. godine. Zatim, osporena konačna odluka je dostavljena prvoapelantu i drugoapelantkinji 10. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 4. avgusta 2015. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Prvoapelant i drugoapelantkinja smatraju da im je osporenim odlukama, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

40. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

a) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

42. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni postupak rezultat spajanja dva parnična postupka koja su pokrenuta tužbama od 13. februara 1996. godine. Predmetni postupak je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 7. maja 2015. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao nešto duže od 19 godina.

43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo razmotriti, naročito obim dokaznog postupka, u konkretnom slučaju nije radilo o jednostavnom predmetu. Ustavni sud nadalje zapaža da iz činjenica predmeta ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da su prvoapelant i drugoapelantkinja svojim ponašanjem doprinijeli ovako dugom trajanju predmetnog postupka. S druge strane, Ustavni sud naglašava da je cjelokupan postupak trajao preko 19 godina. Osim toga, Ustavni sud ističe da je predmetni postupak u dva navrata vraćan na ponovno suđenje Osnovnom sudu i da je tom sudu trebalo gotovo šest i po godina da donesene presudu u prvom ponovljenom postupku, a gotovo isto toliko vremena da odluči u drugom ponovljenom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak a priori okončan van razumnog roka i da bi se njegova dužina trajanja mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu. Takođe, Ustavni sud smatra da najveću odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Osnovni sud pred kojim se postupak najduže i vodio.

44. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta Osnovni sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.

45. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao i u svojoj odluci broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine, st. 38-44, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTVBiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“

46. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se poziva i na obrazloženje iz Odluke broj AP 2611/15. Iz istih razloga se i ova odluka dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

47. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

48. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da prvoapelantu i drugoapelantkinji treba na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je ubijeđen da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj odluci broj AP 2611/15 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja, kako u slučaju navedenog apelanta tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

49. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati prvoapelantu i drugoapelantkinji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava

50. Prvoapelant i drugoapelantkinja smatraju da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

51. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

52. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora zahtjev za utvrđenje da je predmetna kuća bračna tekovina prvotužiteljke i njenog pok. supruga (sina primateljke izdržavanja), te da posljedično tom utvrđenju primateljka izdržavanja nije mogla ugovorom o doživotnom izdržavanju raspolagati spratom predmetne kuće u korist prvoapelanta i drugoapelantkinje. Odlučujući u predmetnoj pravnoj stvari, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu sprovedenog dokaznog postupka utvrdili da su prvotužiteljka i ostali tužioci dokazali svoj tužbeni zahtjev u smislu relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku, odnosno da su dokazali da su prvotužiteljka i njen pok. suprug zajedničkim radom i sredstvima u toku trajanja njihove bračne zajednice stekli predmetnu kuću i da im pripada po jedna polovina dijela zajedničke imovine, u smislu relevantnih odredbi Porodičnog zakona (član 270 stav 5 i član 272). Takođe, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi zaključili da prvoapelant i drugoapelantkinja (i ostali tuženi) nisu dokazali da je doprinos pok. supruga prvotužiteljke bio veći u odnosu na nju kod sticanja imovine-predmetne kuće, niti su dokazali postojanje dogovora o zajedničkoj gradnji predmetne kuće između pok. primateljke izdržavanja i njenih sinova. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zauzeli stav da pok. primateljka izdržavanja nije vlasnik sprata predmetne kuće i da nije mogla (imajući u vidu odredbu člana 3 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima) raspolagati njime prilikom zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju sa prvoapelantom i drugoapelantkinjom (i ostalima), te da je stoga taj ugovor u tom dijelu ništav u smislu odredbe člana 103 Zakona o obligacionim odnosima.

53. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud, suprotno tvrdnjama prvoapelanta i drugoapelantkinje, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i argumentovane razloge u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužilaca, kao i da se u konkretnom slučaju ocjena dokaza u procesno-materijalnom smislu ne doima proizvoljnom. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud nalazi da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava u okolnostima konkretnog predmeta na štetu prvoapelanta i drugoapelantkinje.

54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo prvoapelanta i drugoapelantkinje na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte.

Pravo na imovinu

55. U pogledu navoda prvoapelanta i drugoapelantkinje da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da oni kršenje navedenog prava u suštini vežu za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u vezi s primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo prvoapelanta i drugoapelantkinje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje, imajući u vidu da je predmetni postupak ukupno trajao više od 19 godina, za što najveću odgovornost snosi Osnovni sud koji nije djelotvorno kontrolisao postupak i nije preduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su mu bile na raspolaganju prema procesnom zakonu. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovako prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.

57. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili pravo u predmetnoj pravnoj stvari.

58. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada prvoapelant i drugoapelantkinja kršenje tog prava vežu za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

59. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3861/15 (S.M. i A.M.) | Sudska praksa | Aktio