Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2046/17 (V. K.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2046/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2046/17, rješavajući apelaciju Vlade Katanića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vlado Katanić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 015623 14 Rev od 23. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlado Katanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vukosavlja, kojeg zastupa Zoran Tanasić advokat iz Modriče, podnio je 22. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 015623 14 Rev od 23. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom uvažena je revizija tužitelja MKD „Mikrofin“ d.o.o. Banja Luka, preinačene su nižestepene presude i usvojen tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se apelant obaveže da ispuni obavezu preuzetu potpisivanjem mjenice, te da tužiocu solidarno sa drugotuženim N.S. plati dug u iznosu od 39.669,90 KM sa zakonskim zateznim kamatama od dana popune mjenice do konačne isplate.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su tužilac kao davalac kredita i I.Š. kao primalac kredita 2008. godine zaključili ugovor o kreditu kojim je I.Š. odobren kredit u iznosu od 40.000,00 KM, te da su apelant i drugotuženi potpisali mjenice kao žiranti korisniku kredita. Također je naveo da je I.Š. prestao vraćati ugovorene rate kredita, te da je na koncu ostao dug prema tužiocu u ukupnom iznosu od 39.669,90 KM. Vrhovni sud je istakao da je pravomoćnom presudom iz 2013. godine, korisnik kredita I.Š. oglašen krivim i osuđen zbog krivičnog djela prevare jer je u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, zamolio apelanta da mu bude žirant prilikom dizanja kredita u mikrokreditnoj organizaciji, te tom prilikom obmanuo apelanta rekavši mu da će podići kredit u iznosu od 5.000,00 KM, nakon čega je apelant potpisao mjeničnu izjavu i ostalu kreditnu dokumentaciju. Međutim, I.Š. je zaključio ugovor o kreditu u iznosu od 40.000,00, a dug nije uredno vraćao. Vrhovni sud je istakao da se u konkrentom slučaju radi o mjeničnom sporu na koji se ima primijeniti Zakon o mjenici, te da se odnos između tužitelja i apelanta ne može smatrati odnosnom povjerioca i jemca u smislu odredaba Zakona o obligacionim odnosima, jer između parničnih stranaka nije zaključen ugovor o jemstvu. Naime, Vrhovni sud je napomenuo da se obaveza apelanta zasniva na bjanko mjenici koju je on potpisao na zahtjev I.Š. radi obezbjeđenja kredita. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da Zakon o mjenici nema izričitih odredaba o bjanko mjenici, ali da se na bjanko mjenicu posredno primjenjuju odredbe člana 18. stav 2. kojima je propisano da ako mjenica koja je u vrijeme izdavanja bila nepotpuna, naknadno bude ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imaocu mjenice, osim ako ju je stekao zlonamjerno, ili ako je pri sticanju postupao sa krajnjom nepažnjom. Prema stavu Vrhovnog suda, saglasno navedenoj odredbi, imaocu mjenice se ne može prigovoriti ukoliko je mjenicu realizovao protivno sporazumu, osim u zakonom propisanim uslovima vezanim za način sticanja mjenice. Vrhovni sud je zaključio da, osuđujuća krivična presuda nema značaj prethodnog pitanja u ovoj pravnoj stvari, s obzirom da iz nje ne proizilazi da je tužitelj predmetnu mjenicu stekao zlonamjerno, jer se tužitelj ne pojavljuje kao zakoniti imalac mjenice, niti lice koje je izvršilo krivično djelo prevare. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da postoje razlozi propisani odredbom člana 18. stav 2. Zakona o mjenici, tako da, suprotno njegovim navodima, obaveza apelanta prema tužitelju ostaje.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant da je predmetni ugovor o kreditu ima karakter zelenaškog ugovora, te da je kao takav ništav, pa on nije ni u kakvom ugovornom odnosu sa tužiteljem. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2046/17 (V. K.) | Sudska praksa | Aktio