Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-640/15 („EURO MOTOR“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stečaj
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-640/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 640/15, rješavajući apelaciju „EURO MOTORA“ d.o.o. Banja Luka , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „EURO MOTORA“ d.o.o.
Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 073981 13 Rev od 25. novembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „EURO MOTOR“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 9. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 073981 13 Rev od 25. novembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tuženog „Jelšingrada“ fabrika alatnih mašina a.d. Banja Luka u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi), zastupanog po advokatu Ljiljani Stajić, zatraženo je 2. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 12. do 14. juna 2017. godine, dok Okružni privredni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 073981 09 Ps od 2. novembra 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev radi utvrđivanja da ima razlučno pravo na nekretninama tuženog, koje su u momentu otvaranja stečajnog postupka nad tuženim bile označene kao „k. č. broj 724/2, broj zgrade 15, upisane u KKU 1143/9 KO Budžak, s pripadajućim građevinskim zemljištem za redovnu upotrebu, sada uknjižene“ u precizirani z. k. ul. i list nekretnina (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), da apelant ima odvojeno pravo namirenja svog potraživanja u iznosu od 2.429.988,23 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 6. augusta 2009. godine kao dana otvaranja stečajnog postupka pa do konačne isplate iz prodajne cijene postignute prodajom navedenih nekretnina kao predmeta razlučnog prava i da je tuženi dužan da trpi da odmah po pravomoćnosti ove presude apelant svoje neisplaćeno potraživanje kao razlučni povjerilac ostvari u stečajnom postupku koji se vodi kod ovog suda pod brojem 57 0 St 064106 09 St, uz naknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom naloženo je apelantu da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 26.125,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 2. novembra 2012. godine, dok je preostali dio zahtjeva tuženog za naknadu troškova parničnog postupka koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.
6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je konstatirao da je predmet spora u ovoj parnici apelantov tužbeni zahtjev radi utvrđivanja da je imao status razlučnog povjerioca na predmetnim nekretninama tuženog i da ima pravo na odvojeno namirenje svog potraživanja u iznosu od 2.429.988,23 KM. Uvidom u stečajni spis Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 064106 09 St utvrđeno je da nad tuženim otvoren stečajni postupak 6. augusta 2009. godine, da se stečajni upravnik o prijavi potraživanja apelanta izjasnio na ročištu održanom 27. aprila 2010. godine i priznao apelantova potraživanja u iznosu od 2.429.988,23 KM, te ih svrstao u opći isplatni red, a Rješenjem tog suda broj 57 0 St 064106 09 St od 11. jula 2011. godine stečajnom upravniku tuženog dozvoljeno polaganje iznosa od 2.429.988,23 KM na depozitni račun suda na ime apelantovih potraživanja, koja sredstva će ostati deponirana do pravomoćnog okončanja predmetnog parničnog postupka, što proizlazi iz uplatnice od 12. jula 2011. godine.
7. Na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno je da je tuženi kao dužnik 10. aprila 2002. godine zaključio ugovor o kratkoročnom kreditu sa Novom Banjalučkom bankom a.d. Banjaluka kao povjeriocem (u daljnjem tekstu: Banka) broj 06/02, ovjerenim kod tog suda istog dana, u iznosu od 1.313.150,95 KM s rokom otplate od 12 mjeseci, koje potraživanje Banke je bilo osigurano uknjižbom založnog prava u korist Banke na nekretnini tuženog koju čini „objekt broj 15 - poslovna zgrada u privredi“ (u daljnjem tekstu: sporni objekt), Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ip-478/02 od 9. maja 2002. godine. Iz ugovora o ustupanju potraživanja zaključenog 12. augusta 2005. godine između Banke kao ustupioca potraživanja i apelanta kao primaoca potraživanja, proizlazi da je članom 1. ovog ugovora regulirano da je Banka svoje novčano potraživanje koje ima prema tuženom i koje je osigurano upisom založnog prava - hipoteke na spornom objektu tuženog ustupila apelantu na osnovu navedenog rješenja Osnovnog suda od 9. maja 2002. godine. Nakon toga je taj sud Rješenjem broj Ip-940 od 19. septembra 2005. godine odredio uknjižbu založnog prava na predmetnoj nekretnini u korist apelanta. Utvrđeno je da je apelant na osnovu navedenog rješenja od 19. septembra 2005. godine pokrenuo izvršni postupak protiv tuženog, pa mu je Zaključkom Osnovnog suda broj Ip-1405/02 od 25. oktobra 2005. godine prodat sporni objekt tuženog za iznos od 829.000,00 KM. Istim zaključkom Katastru Grada Banjaluka i Zemljišno-knjižnom odjeljenju Osnovnog suda (u daljnjem tekstu: ZK odjeljenje) naloženo je da izvrše upis prava vlasništva na navedenom, tj. spornom objektu u korist apelanta, s tim da se izvrši brisanje upisanog prava trećih lica. Uvidom u uvjerenje ZK odjeljenje od 22. septembra 2005. godine Okružni privredni sud je konstatirao da nije provedena uknjižba založnog prava u korist apelanta jer se za to nisu stekli zakonski uvjeti, tako da je i dalje hipoteka na spornom objektu ostala upisana na Banku.
8. Uvidom u nalaz vještaka ekonomske struke Slobe Milakovića od 24. augusta 2009. godine utvrđeno je da je nalazom tog vještaka konstatirano da je Rješenjem Osnovnog suda broj Ip-940 od 19. septembra 2005. godine određena uknjižba založnog prava u apelantovu korist na predmetnoj nekretnini (dakle i na spornom objektu i na pripadajućem građevinskom zemljištu za redovnu upotrebu), za razliku od Rješenja tog suda broj Ip-478/02 od 9. maja 2002. godine (kojim je hipoteka u korist Banke bila upisana na spornom objektu). Navedeno je da je tim rješenjem taj sud obim hipoteke proširio na način što je, osim hipoteke upisane Rješenjem tog suda broj Ip-478/02 od 9. maja 2002. godine na spornom objektu, rješenjem od 19. septembra 2005. godine u korist apelanta upisana hipoteka i na predmetnoj nekretnini (pripadajuće građevinsko zemljište za redovnu upotrebu spornog objekta), što, prema mišljenju vještaka, postupajući sud nije mogao učiniti. Utvrđeno je da je to rješenje ukinuto Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 Dn 003660 10 Gž od 4. januara 2011. godine koji je, odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, njegovu žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Istaknuto je da je predmetni izvršni postupak nastavljen 27. septembra 2011. godine na apelantov prijedlog, a isti postupak je prekinut zbog posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženim. U stečajnom postupku određeno je da će apelant namiriti svoja potraživanja zapljenom novčanih sredstava tuženog položenih radi osiguranja njegovih potraživanja po Rješenju stečajnog upravnika broj 57 0 St 064106 09 St od 11. jula 2011. godine, koja se vode kod NLB Razvojne banke, depozitni računu Okružnog privrednog suda. Dalje je navedeno da je Osnovni sud 23. februara 2012. godine obavijestio tuženog da je na apelantov prijedlog NLB Razvojna banka a.d. Banja Luka izvršila prenos novčanih sredstava na apelantov račun tako što je po izvršenom diobenom bilansu apelantu isplaćen veći dio spornog potraživanja u ukupnom iznosu od 1.969.763,91 KM.
9. Iz iskaza stečajnog upravnika tuženog Alekse Nežića Okružni privredni sud je utvrdio da je apelant u stečajnom postupku tuženog prijavio svoje potraživanje kao stečajni povjerilac i kao razlučni povjerilac, da mu je priznato pravo kao stečajnog povjerioca, a ne pravo razlučnog povjerioca zbog činjenice da apelant svoje založno pravo na predmetnoj nekretnini tuženog nije upisao u zemljišne knjige, pa stoga nema svojstvo razlučnog povjerioca, te jer se u postupku prijave svojih potraživanja pozvao na upis založnog prava Banke na spornom objektu koji ne pripada stečajnoj masi. U vezi s tim Osnovni privredni sud je ukazao da je odredbom člana 42. Zakona o stečajnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 26/10, u daljnjem tekstu: ZSP) propisano da su povjerioci koji imaju razlučno pravo na nekom predmetu stečajne mase ovlašteni na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove u skladu s odredbom čl. od 107. do 112. citiranog zakona, te da razlučni povjerioci nisu stečajni povjerioci, osim u slučaju iz člana 43. ZSP, a što u konkretnom predmetu nije slučaj.
10. Shodno navedenom, odlučna činjenica za presuđenje u predmetnoj pravnoj stvari, prema ocjeni Okružnog privrednog suda, odnosila se na utvrđenje da li je apelant na dan otvaranja stečajnog postupka nad tuženim, tj. 6. augusta 2009. godine imao svojstvo razlučnog povjerioca na predmetnoj nekretnini tuženog budući da je svoje pravo razlučnog povjerioca apelant crpio prvenstveno iz činjenice da je njegov dug u iznosu od 2.429.988,23 KM osiguran založnim pravom na predmetnoj nekretnini. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je zaključio da se u okolnostima konkretnog predmeta ima primijeniti Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80, 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03, u daljnjem tekstu: ZOVPO), koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka materijalno-pravnog odnosa između parničnih stranaka, kao i u vrijeme podnošenja tužbe. Navedeno ja da je odredbama navedenog zakona propisano da se hipoteka stječe upisom u zemljišne knjige bilo da nastaje na osnovu pravnog posla ili sudske odluke, da je članom 66. ZOVPO ustanovljeno načelo akcesornosti založnog prava kojim je uvjetovan prenos hipoteke s prenosom potraživanja koje je tom hipotekom osigurano, međutim ovaj istovremeni prenos hipoteke i potraživanja nema značaj prenosa hipoteke po sili zakona, već da sticalac time stječe samo pravni osnov za stjecanje hipoteke, pored kojeg je potreban i način stjecanja hipoteke, a to je upis prenosa u zemljišne knjige. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je apelant prodajom spornog objekta tuženog u izvršnom postupku već djelimično namirio svoje potraživanje, što je Osnovni sud utvrdio zaključkom od 29. septembra 2005. godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da se apelant iz vrijednosti spornog objekta namirio za iznos cijene kupljenog objekta, zbog čega mu u stečajnom postupku nije priznato pravo razlučnog povjerioca saglasno članu 42. ZSP. Okružni sud je također zaključio da je, budući da je apelant izgubio parnicu, dužan tuženom naknaditi troškove parničnog postupka prema odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 073981 13 Pž od 12. marta 2013. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv presude Okružnog privrednog suda od 2. novembra 2012. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Okružnog suda. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.
12. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da odluku prvostepenog suda smatra pravilnom i zasnovanom na zakonu jer je prvostepeni sud pravilno cijenio pojam i karakter razlučnog prava u smislu odredbi ZSP, tj. da postojanje razlučnog prava podrazumijeva prioritetno namirenje, nezavisno od stečaja. Navedeno znači da ako ovo pravo postoji, da se apelanta stečaj uopće ne tiče jer se može namiriti prodajom nekretnina, tako da razlučni povjerioci i ne ulaze u krug stečajnih povjerilaca (izuzev u slučaju kada njihovo potraživanje ne može biti namireno u cjelini prodajom imovine koja je bila predmet razlučnog prava ili u slučaju da se razlučni povjerilac odrekao razlučnog prava). Prema tome, kako je apelant sa svojim potraživanjem djelimično namiren kupovinom spornog objekta tuženog u izvršnom postupku, tj. kupovinom istog za iznos od 829.000,00 KM, navedeni objekt nije mogao ući u stečajnu masu tuženog, a da je apelantu u stečajnom postupku priznato prijavljeno potraživanje u iznosu od 2.429.988,23 KM, s tim što je svrstan u opći isplatni red. Dalje je navedeno da je apelantu s depozita Okružnog privrednog suda, po izvršenom diobenom bilansu, s računa tuženog otvorenog kod NLB Razvojne banke a.d. Banja Luka isplaćen iznos od 1.969,763,91 KM. Viši privredni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode kojim osporava prvostepenu presudu ističući da je obim njegovog založnog prava bio veći od prava koja je pripadalo prenosiocu tih prava, pa je Viši privredni sud primjenom člana
226. ZPP odlučio kao u izreci presude.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 073981 13 Rev od 25. novembra 2014. godine apelantova revizija izjavljena protiv presude Višeg privrednog suda od 12. marta 2013. godine je odbijena kao neosnovana. Istom presudom tuženi je odbijen s tužbenim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
14. Vrhovni sud je naveo da je apelantova revizija neosnovana, da iz spisa predmeta proizlazi da je stečajni upravnik na ročištu održanom 27. aprila 2010. godine apelantu osporio razlučno pravo jer nije dokazao da je hipotekarni povjerilac na predmetnoj nekretnini. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da saglasno odredbi čl. 34. i 35. ZSP, stečajni postupak obuhvaća imovinu koja pripada stečajnom dužniku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka i imovinu koju stečajni dužnik stekne za vrijeme stečajnog postupka, da ta imovina čini stečajnu masu, a da je funkcija stečajne mase namirenje povjerilaca koja se vrši prema isplatnim redovima. Vrhovni sud je također naveo da su razlučni povjerioci ona lica koja na nekom predmetu stečajne mase imaju neko pravo koje se razlučuje tako da su ta lica ovlaštena na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava kako za glavno potraživanje tako i za kamate i troškove. Članom 42. ZSP je propisano da su razlučni povjerioci; hipotekarni povjerioci i povjerioci zemljišnog duga; povjerioci koji su zakonom, pljenidbom, sporazumom pred sudom ili pravnim poslom stekli neko založno pravo; povjerioci kojima pripada pravo zadržavanja, te da razlučni povjerioci mogu tražiti namirenje i u stečajnom i u izvršnom postupku, da je modus stjecanja založnog prava na nekretninama upis u zemljišne knjige, a da su uvjeti za upis u zemljišne knjige: lice protiv koga glasi pravni naslov stjecanja založnog prava, a koje je u zemljišnim knjigama upisano kao vlasnik nekretnina koje se namjeravaju opteretiti; propisana isprava koja se podnosi zemljišno-knjižnoj kancelariji koja sadrži pravni naslov založnog prava; tačna oznaka lica na koje su predlagani upisi; tačna oznaka nekretnina; izričita dozvola (saglasnost) dužnika za upis hipoteke.
15. U konkretnom slučaju Vrhovni sud smatra da je drugostepenom presudom pravilno utvrđeno da je apelant razlučno pravo na spornom objektu realizirao u izvršnom postupku 2005. godine, tj. četiri godine prije nego što je nad tuženim otvoren stečajni postupak, tako što je kao tražilac izvršenja kupio nekretnine opterećene hipotekom, nakon čega mu je izvršni sud pravomoćnim rješenjem navedenu nekretninu (tj. sporni objekt tuženog) dosudio. Od tada apelant isti objekt koristi, zbog čega mu ni tuženi, ni bilo ko drugi ne osporava vlasništvo na toj nekretnini. Budući da je u konkretnom slučaju apelant postao nosilac prava vlasništva na osnovu pravomoćne sudske odluke donesene u izvršnom postupku (rješenja o dosudi) u smislu člana 20. stav 2. ZOVPO, stoga sporna nekretnina (objekt) nije ušla u stečajnu masu. Zbog toga se ukazuje neosnovanim apelantov zahtjev za utvrđenje da ima razložno pravo na predmetnoj nekretnini jer iz odredbe člana 42. ZSP proizlazi da razlučno pravo može postojati samo na predmetu koji pripada stečajnoj masi. Shodno navedenom, Vrhovni sud je odbio kao neosnovane apelantove revizione navode da je na predmetnoj nekretnini stekao založno pravo i da kao titular retencije ima razlučno pravo jer tokom postupka nije bilo sporno da je sporni objekat apelantu prodat u izvršnom postupku, dakle mnogo prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženim. Inače, Vrhovni sud dalje ukazuje da je samo sporni objekat tuženog bio opterećen hipotekom, a da je greškom u korist apelanta osim na spornom objektu hipoteka bila upisana i na predmetnoj nekretnini (zemljištu koje služi za redovnu upotrebu navedenog objekta), kao i da je nesporno da apelant na dan otvaranja stečajnog postupka nad tuženim nije bio upisan kao hipotekarni povjerilac na predmetnoj nekretnini (zemljištu za redovnu upotrebu) u zemljišnim knjigama, zbog čega je Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer smatra da predmet spora nije bio samo sporni objekt tuženog koji je kupio u izvršnom postupku iz 2005. godine (objekt broj 15 – poslovna zgrada u privredi), već preostali dio nekretnina prema Rješenju Osnovnog suda broj Ip-940/05 od 19. septembra 2005. godine, građevinsko zemljište koje služi za redovnu upotrebu navedenog objekta. Apelant stoga navodi da se u izvršnom postupku samo djelimično namirio prodajom poslove zgrade tuženog u skladu s odredbama ZIP-a. Smatra da je založno pravo na navedenim nekretninama stekao sporazumom zaključenim pred sudom koji je sud u cijelosti prihvatio i donio Rješenje broj Ip-940/05 kojim je određena uknjižba založnog prava na spornom objektu, kao i na predmetnoj nekretnini (građevinskom zemljištu koje služi za njegovu redovnu upotrebu), te kojim je naloženo provođenje uknjižbe u korist apelanta u zemljišnim knjigama. Prema tome, apelant osporava odluku stečajnog upravnika tuženog kojim je njegovo potraživanje svrstano u opći isplatni red, dok je odbijen njegov zahtjev za priznavanje razlučnog prava na predmetnoj nekretnini. Stoga, ovakav stav stečajnog upravnika tuženog smatra zasnovanim na proizvoljnoj primjeni člana 20. stav 2. ZOVPO i člana 42. ZSP. Apelant dalje ističe da sudovi kao jedini razlog za odbijanje njegovog zahtjeva ističu činjenicu da nije bio uknjižen u zemljišnoj knjizi kao hipotekarni povjerilac na predmetnoj nekretnini tuženog. Prema tome, apelant smatra da je pravo na odvojeno namirenje stekao prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženim (Rješenje broj Ip-940/05od 19. septembra 2005. godine), zbog čega smatra da mu je stečajni upravnik bio dužan priznati pravo na razlučno namirenje kao hipotekarnom povjeriocu. Apelant, također, ukazuje da saglasno članu 330. ZSP, zgrada i zemljište na kojoj se ona nalazi čine „pravno jedinstvo“ i da su nedjeljive. Posebno napominje da se po članu 63. stav 2. ZOVPO založno pravo na nekretnini odnosi na cijelu nekretninu, na njezine plodove i druge sastavne dijelove hipoteke.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenom rješenju tog suda, koji nisu dovedeni u pitanje apelacionim navodima, pa da shodno navedenom nisu povrijeđena prava na čiju povredu apelant ukazuje u apelaciji, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. Dalje navodi da je u toku postupka pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelant u izvršnom postupku kupio nekretnine opterećene hipotekom u njegovu korist. Smatra da je apelant predmetnom apelacijom htio iskoristiti omašku do koje je došlo prilikom upisa hipoteke na nekretninama, koje nisu bile predmet spora. Stoga smatra da je vještak ekonomske struke dao jasan stav u vezi s ovom pogreškom, na osnovu čega su sudovi utvrdili da je predmet hipoteke bio samo objekt broj 15, a ne i druge nekretnine tuženog. Također navodi da apelant u apelaciji uglavnom citira teoretska razmišljanja raznih autora o načinu stjecanju hipoteke, razlučnom pravu i namirenju u izvršnom postupku, što smatra da nije ni u kakvoj vezi s predmetnim odlukama protiv kojih je podnio apelaciju.
18. Viši privredni sud smatra da su apelantovi navodi bili predmet ocjene na svim nivoima redovnih sudova, zbog čega apelantove navode smatra neosnovanim.
19. U odgovoru na apelaciju tuženi predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
20. Zakon o stečajnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 67/02, 77/02, 38/03, 96/03, 68/07, 12/10, 16/10 i 26710) u relevantnom dijelu glasi:
Pojam stečajne mase Član 34.
Stečajni postupak obuhvata cjelokupnu imovinu koja pripada stečajnom dužniku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, kao i imovinu koju stečajni dužnik stekne za vrijeme stečajnog postupka (stečajna masa), ukoliko drugim pravnim propisima nije predviđeno drugačije. Stečajna masa služi namirenju troškova stečajnog postupka, povjerilaca koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju osnovan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku (stečajni povjerioci), kao i povjerioci koji u toku otvorenog stečajnog postupka steknu pravo potraživanja prema stečajnoj masi (povjerioci mase).
Isplatni redovi stečajnih povjerilaca Član 35.
(1)Stečajni povjerioci se prema vrsti njihovih potraživanja svrstavaju u isplatne redove Povjerioci kasnijeg isplatnog reda mogu se namiriti tek pošto budu u cijelosti namireni povjerioci prethodnog isplatnog reda. Stečajni povjerioci istog isplatnog reda namiruju se srazmjerno veličini svojih potraživanja.
(2)Namirenje povjerilaca iz postojećih sredstava slobodne stečajne mase vrši se prema sljedećem redoslijedu:
1.stečajni povjerioci viših isplatnih redova u skladu sa članom 37. ovog zakona, 2.stečajni povjerioci opšteg isplatnog reda u skladu sa članom 36. ovog zakona, 3.stečajni povjerioci nižih isplatnih redova u skladu sa članom 38. ovog zakona. Razlučni povjerioci Član 42.
(1)Povjerioci koji imaju razlučno pravo na nekom predmetu stečajne mase ovlašćeni su na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove u skladu sa odredbama čl. 107-112. ovog zakona.
(2)Razlučni povjerioci su:
1.hipotekarni povjerioci i povjerioci zemljišnog duga, 2.povjerioci koji su zakonom, pljenidbom, sporazumom pred sudom ili pravnim poslom stekli neko založno pravo, 3.povjerioci kojima je stečajni dužnik radi obezbjeđenja prenio neko pravo, 4.povjerioci kojima pripada pravo zadržanja.
21. Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80, 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Sticanje prava svojine Član 20. stav 2.
Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
Član 64.
Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke hipoteka se stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
Na osnovu zakona hipoteka se stiče u trenutku kada su ispunjeni uslovi određeni zakonom.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 073981 13 Rev od 25. novembra 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 9. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
26. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju, apelantov zahtjev je bio usmjeren na utvrđivanja da ima razlučno pravo na nekretninama tuženog koje su u momentu otvaranja stečajnog postupka nad tuženim bile označene kao objekt broj 15 s pripadajućim građevinskim zemljištem za njegovu redovnu upotrebu, što nesporno ulazi u okvir apelantovih građanskih prava i obaveza. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
31. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud će se, dakle, prema navedenom stavu, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
33. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, u vezi s apelantovim suštinskim zahtjevom kojim mu je osporeno razlučno pravo na predmetnoj nekretnini (građevinskom zemljištu koje služi za redovnu upotrebu spornog objekta), na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pred nižestepenim sudovima, zaključio da je ispravan stav nižestepenih sudova da je apelant svoje razlučno pravo, pravo vlasništva na spornom objektu koji je bio opterećen hipotekom, realizirao u izvršnom postupku 2005. godine saglasno članu 20. stav 2. ZOVPO, dakle četiri godine prije nego što je nad tuženim otvoren stečajni postupak, tako što je apelant navedeni objekt kupio. Prema tome, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda jasno proizlazi da je nekretnina tuženog koja je bila opterećena hipotekom bila samo sporni objekt, da je greškom, Rješenjem Osnovnog suda broj Ip- 940/05 od 19. septembra 2005. godine, apelantovo založno pravo prošireno i na predmetnoj nekretnini (građevinskom zemljištu na kojoj se ona nalazi), na kojim nekretninama apelant na dan otvaranja stečajnog postupka nad tuženim nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao hipotekarni povjerilac, zbog čega Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da sporna nekretnina u smislu relevantnih odredbi materijalnog prava ulazi u stečajnu masu, te da apelant u odnosu na tu nekretninu nema razlučno pravo, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Imajući u vidu sve navedeno, dakle činjenično utvrđenje redovnih sudova, te relevantne odredbe materijalnog prava na kojem je zasnovana osporena odluka (ZSP i ZOVPO), Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje u okolnostima konkretnog slučaja smatra neosnovanim.
34. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
35. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, također, odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stečajnom postupku i Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima na predmetnu situaciju i jasne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman