Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-832/17 (N. V.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-832/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-832/17, rješavajući apelaciju Nezira Vildića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nezir Vildić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 041489 16 Rsž od 25. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nezir Vildić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Ljubomir Jugović, advokat iz Prnjavora, podnio je 2. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 Rs 041489 16 Rev od 30. novembara 2016. godine, kojim je odbačena apelantova revizija podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 Rs 041489 16 Rsž od 25. aprila 2016. godine. Apelant je 31. maja 2017. godine dopunio apelaciju. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4168/14 od 10. novembra 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-3119/16, konstatuje se da je navedena Presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Presudom Okružnog suda odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je, između ostalog, tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tužene (OŠ „Nikola Tesla“ Derventa) o otkazu ugovora o radu i da se utvrdi da apelantu nije prestao radni odnos kod tužene, te da se obaveže tužena da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade neisplaćenih plata i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguiranje kod Fonda PIO RS.

2. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je, između ostalog, naveo da prema činjeničnom stanju utvrđenom u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da je sud proveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, te uvidom i čitanjem isprava. Zatim da je tuženoj kao dokaz o dužini staža osiguranja apelanta, prilikom donošenja sporne odluke, poslužila radna knjižica, kao javna isprava, iz koje nesporno proizilazi da je apelant napunio 40 godina staža, slijedom čega je prvostepeni sud zaključio da je tužena, pri donošenju sporne odluke, postupila u skladu sa odredbom člana 125. stav 1. tačka 4. Zakona o radu (kojom je propisano da ugovor o radu prestaje da važi kada radnik navrši 40 godina penzijskog staža ili 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja). Nadalje, Okružni sud je naveo da je kod apelanta bio nerazjašnjen staž osiguranja koji se odnosi na period od 4. aprila 1992. godine do 30. januara 1996. godine, jer je u upravnom postupku utvrđeno da isti period nije registrovan u bazi podataka matične evidencije, niti postoji odjava sa osiguranja, niti je izvršena preregistracija preduzeća, niti postoje dokazi o platama i plaćenim doprinosima za navedeni period. Takođe, da je u radnoj knjižici apelanta upisan radni staž kod SOUR ŽTO RO za željeznički autosaobraćaj u periodu od 22. septembra 1988. godine do 30. januara 1996. godine, a u Uvjerenju Opštine Derventa, Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu je navedeno da je apelant u periodu od 1. jula 1992. godine do 30. juna 1995. godine proveo u jedinicama radne obaveze. Okružni sud je naveo da prema podacima iz radne knjižice, uzimajući u obzir staž osiguranja kod poslodavaca, apelant je, u vrijeme donošenja odluke o raskidu ugovora radu imao više od 40 godina penzijskog staža, pa su se time stekli uslovi za prestanak radnog odnosa zbog sticanja uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju, za koju je potrebno da osiguranik navrši 40 godina staža osiguranja bez obzira na godine života. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud iz provedenih dokaza izveo pravilan zaključak da je apelantu odluka o raskidu ugovora o radu donesena na osnovu uvida u radnu knjižicu kao javnu ispravu iz koje nesporno proizilazi da je apelant napunio 40 godina staža i da je tužena prilikom donošenja odluke o raskidu ugovora o radu pravilno postupila.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na ličnu slobodu i sigurnost, zabrana zloupotrebe prava itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-832/17 (N. V.) | Sudska praksa | Aktio