Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2024/17 (L. H.-K.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2024/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2024/17, rješavajući apelaciju Lamije Hadžiosmanović-Kolar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Lamija Hadžiosmanović-Kolar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 128 0 P 009492 15 Rev od 21.
februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lamija Hadžiosmanović-Kolar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Amila, Omar i Vedran Eterović, advokati iz Sarajeva, podnijela je 23. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 128 0 P 009492 15 Rev od 21. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju (Opća bolnica Jajce) isplati dug u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora nastao iz Ugovora o specijalizaciji, a da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu duga na ime isplaćenih plaća zajedno sa doprinosima, kao i drugih primanja po osnovu radnog odnosa za određeni period. Vrhovni sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj sa apelanticom zaključio Ugovor o specijalizaciji, da je tim ugovorom tužitelj uputio apelanticu na specijalizaciju iz interne medicine, a koja će trajati 48 mjeseci, da se apelantica kao specijalizant obavezala da će specijalistički staž obaviti uredno i na vrijeme, da se tužitelj obavezao da će specijalizantu isplaćivati plaću za vrijeme specijalizacije, kao i da će ostvarivati sva druga prave i obaveze koje proizlaze iz radnog odnosa. Vrhovni sud je istakao da se navedenim ugovorom apelantica obavezala da će se poslije položenog specijalističkog ispita odmah javiti tužitelju radi raspoređivanja na poslove koji odgovaraju završenoj specijalizaciji i u istoj ostati raditi dvostruko vrijeme od trajanja specijalizacije, te da se apelantica kao specijalizant obavezala da će naknaditi štetu tužitelju u slučaju neispunjenja obaveza preuzetih ugovorom (čl. 5. Ugovora). Vrhovni sud je dalje naveo da je apelantica položila specijalistički ispit 29. novembra 2011. godine, da se javila tužitelju i da je odmah otvorila bolovanje sa danom 13. decembar 2011. godine, a uz prethodnu saglasnost poslodavca, da je dostavljala doznake zaključno do 29. juna 2012. godine, da nakon toga nije dva mjeseca dostavljala doznake tužitelju, te da je Odlukom tužitelja od 14. septembra 2012. godine prestao apelantici radni odnos zbog neispunjenja ugovora o specijalizaciji sa danom 29. juna 2012. godine. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 17. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i da su odgovorni za njeno ispunjenje, dok je odredbom člana 262. stav 1. istog zakona propisano da je povjerilac u obveznom odnosu ovlašten da od dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a da je dužnik dužan da je ispuni savjesno u svemu kako ona glasi. Vrhovni sud je istakao da kod utvrđene činjenice da su stranke sklopile Ugovor o specijalizaciji, da su zaključenjem ugovora stupile u obligaciono-pravni odnos, da je tužitelj u cijelosti postupio u skladu sa odredbom člana 3. Ugovora (na način da je apelantici za vrijeme trajanja specijalizaciji isplaćivao plaću, kao i druga potraživanja iz radnog odnosa), da se suprotno tome apelantica nije pridržavala ugovorenih obaveza propisanih odredbom člana 4. Ugovora (na način da nakon položenog specijalističkog ispita nije ostala raditi u dvostrukom trajanju iste, te da nakon određenog datuma nije dostavila doznake za bolovanje, već se zapošljava kod drugog poslodavca), to je po ocjeni Vrhovnog suda materijalno pravo pravilno primijenjeno prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, a na što upućuju i odredbe člana 5. Ugovora, člana 17. stav 1. i 262. stav 1. ZOO-a. Vrhovni sud je konstatovao da je bez uticaja apelantičin prigovor da tužitelj nije dokazao visinu potraživanja kroz navode da se visina nije mogla utvrditi bez provođenja vještačena po vještaku financijske struke. Vrhovni sud je pojasnio da to stoga, što iz stanja spisa nesporno proizlazi da je tužitelj sve vrijeme trajanja specijalizaciji vršio isplatu apelantici plaća i drugih potraživanja iz radnog odnosa u visini prema pismenom obračunu bruto i neto satnice za svaki pojedinačni mjesec u kojem je dospjela isplata plaća, a koji prema odredbi člana 6. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH ima snagu izvršne isprave. Vrhovni sud je naglasio da pri tome treba imati u vidu i činjenicu da apelantica tokom postupka nije osporavala iste. Vrhovni sud je ocijenio da je bez osnova i apelantičin prigovor koji ponavlja iz žalbe, koji se odnose na razloge prestanka radnog odnosa, a koji su navedeni u Odluci o prestanku ugovora radu, budući da je apelantica imala mogućnost da u postupku pred nadležnim organom traži zaštitu svojih eventualno povrijeđenih prava, a što je propustila da učini. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica obrazlaže, u suštini, da smatra da sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman