Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2737/15 (B. H.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2737/15

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2737/15, rješavajući apelacije Branka Hrvaćanina i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvajaju apelacije Branka Hrvaćanina i Univerziteta u Banjaluci, Organizacione jedinice Medicinskog fakulteta.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je donesena Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 031238 15 Rsž od 26. januara 2016. godine i Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 031238 16 Rev od 30. juna 2016. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Branku Hrvaćaninu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Hrvaćanina i Univerziteta u Banjaluci, Organizacione jedinice Medicinskog fakulteta podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 031238 15 Rsž od 26. januara 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Branko Hrvaćanin (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banjaluke, podnio je 1. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), u kojem je nakon podnošenja apelacije donesena Presuda Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 031238 15 Rsž od 26. januara 2016. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 2737/15.

2. Prvoapelant, kojeg zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Rs 031238 15 Rsž od 26. januara 2016. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 1447/16.

3. Univerzitet u Banjaluci - Organizaciona jedinica Medicinski fakultet (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 031238 16 Rev od 30. juna 2016. godine i Presude Okružnog suda broj 71 0 Rs 031238 15 Rsž od 26. januara 2016. godine. Drugoapelant je 11. aprila 2017. godine dopunio apelaciju. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 4041/16.

4. S obzirom na to da se sve navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete broj AP 2737/15, AP 1447/16 i AP 4041/16 i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP 2737/15. II.Postupak pred Ustavnim sudom

5. Ustavni sud je grupnom Odlukom o dopustivosti broj AP 488/15 od 15. septembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1866/16 koju je drugoapelant 26. aprila 2016. godine podnio protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Rs 031238 15 Rsž od 26. januara 2016. godine jer je drugoapelant protiv navedene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, drugoapelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ove odluke Ustavnog suda.

6. Na osnovu čl. 23. i 34. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, prvoapelanta ( u odnosu na AP 4041/16) i drugoapelanta (u odnosu na AP 1447/16) zatraženo je u periodu od 29. septembra 2015. do 18. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelacije i dodatnu dokumentaciju.

7. Okružni i Osnovni sud su odgovore na apelacije i dodatnu dokumentaciju dostavili u periodu od 7. oktobra 2015. do 28. augusta 2017. godine, a Vrhovni sud 13. septembra 2017. godine. Prvoapelant i drugoapelant nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Prvoapelant je 31. jula 2006. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv drugoapelanta kao tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa.

10. Osnovni sud je 9. aprila 2009. godine donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev prvoapelanta, ali je u žalbenom postupku Okružni sud 20. novembra 2009. godine donio presudu kojom je po službenoj dužnosti ukinuta presuda Osnovnog suda i predmet vraćen na ponovni postupak.

11. U ponovnom postupku Osnovni sud je 3. februara 2011. godine donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev prvoapelanta i utvrdio kao nezakonito rješenje drugoapelanta od 12. jula 2006. godine kojim je poništena odluka od 4. jula 2007. godine o izboru prvoapelanta u zvanje asistenta u predmetu Ortopedija vilice i kojim je isključen iz nastavnog procesa i otkazan ugovor o radu, a prethodno poništen upis i ocjena na Medicinskom fakultetu - Odsjek stomatologije, te je naloženo drugoapelantu da prvoapelanta u određenom roku vrati na radno mjesto s kojeg je udaljen i da mu nadoknadi mjesečna primanja po osnovu plaće i drugih primanja sa zakonskim zateznim kamatama i na ime prvoapelanta uplati pripadajuće doprinose za određeni period, te mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

12. Postupajući po žalbi Okružni sud je donio presudu od 31. oktobra 2011. godine kojom je žalba drugoapelanta usvojena i presuda Osnovnog suda, u dijelu koji se odnosio na utvrđenje nezakonitosti i poništenja spornih odluka, ukinuta i tužba odbačena; u dosuđujućem dijelu kojim je drugoapelant obavezan da prvoapelantu za određeni period isplati potraživanja iz radnog odnosa i uplati doprinose prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje; a u dijelu izreke presude kojim je drugoapelantu naloženo da u određenom roku vrati prvoapelanta na radno mjesto asistenta prvostepena presuda je preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.

13. U ponovnom postupku pred Osnovnim sudom, na pripremnom ročištu održanom 10. aprila 2014. godine i nastavku pripremnog ročišta, prvoapelant je precizirao svoj tužbeni zahtjev.

14. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 Rs 031238 12 Rs2 od 23. decembra 2014. godine kojom je odbio prvoapelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže drugoapelant da zbog nezakonitih odluka o udaljenju prvoapelanta iz nastavnog procesa i procesa rada za period od 12. jula 2006. do 5. februara 2008. godine na ime pričinjene štete zbog neisplaćene zarade, za topli obrok i regres, zimnicu i ogrjev isplati prvoapelantu i određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, bliže navedene u izreci presude, uplati doprinose i nadoknadi troškove parničnog postupka. Presudom je dalje prvoapelant obavezan da drugoapelantu nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, te je odbijen drugoapelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.

15. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo odredbu člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te činjenicu da je presudom Okružnog suda od 31. oktobra 2011. godine odbačena tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim se tražilo poništenje rješenja drugoapelanta, od kojih rješenja je zavisio pravni odnos između prvoapelanta i drugoapelanta, odnosno postojanje ili nepostojanje prava prvoapelanta na tražene plaće i naknade, a prvoapelant nakon takve presude nije istakao tužbeni zahtjev da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje zahtijevanog prava. Stoga je Osnovni sud, uzimajući odlučnom činjenicu da prvoapelant nakon odbačenog dijela tužbe nije zahtijevao i dokazao osnov traženih isplata naknada, u nedostatku osnova tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan prvoapelantov tužbeni zahtjev. U pogledu troškova postupka, Osnovni sud je naveo da je postupio na osnovu člana 386. stav 1. ZPP, a prema troškovniku koji je istakao punomoćnik drugoapelanta, te na osnovu tač. 3, 9. i 12. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, cijeneći da je prvoapelant u cijelosti izgubio ovu parnicu.

16. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 031238 15 Rsž od 26. januara 2016. godine, djelomično je uvažena prvoapelantova žalba i prvostepena presuda preinačena tako da je drugoapelant obavezan da prvoapelantu isplati izgubljenu zaradu za period od 12. jula 2006. do 5. februara 2008. godine u određenim novčanim iznosima, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 2.060,00 KM, te da na dosuđene mjesečne iznose uplati doprinose kod Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja za navedeni period. Presudom je dalje prvoapelantova žalba odbijena u ostalom dijelu i prvostepena presuda u preostalom odbijajućem dijelu potvrđena, te je odbijen zahtjev drugoapelanta za naknadu troškova žalbenog postupka.

17. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u smislu člana 217. stav 2. ZPP održao raspravu pred drugostepenim sudom, te je ocjenom izvedenih dokaza u toku prvostepenog postupka i izvedenih dokaza pred drugostepenim sudom, na osnovu odredbe člana 8. ZPP donio odluku. Dalje je navedeno da, imajući u vidu da je drugoapelantu prosvjetni inspektor naložio da poništi odluku o izboru prvoapelanta u zvanje asistenta, kao i upis i ocjene na Medicinskom fakultetu, prema ocjeni Okružnog suda, ne bi se kod ocjene osnovanosti zahtjeva prvoapelanta za naknadu izgubljene dobiti moglo primijeniti pravilo iz člana 254. stav 1. Zakona o općem upravnom postupku. S tim u vezi, obrazloženo je da drugoapelant u toku prvostepenog postupka nije dokazao da je donio rješenje kojim se poništavaju ocjene i upis prvoapelanta na Medicinskom fakultetu, odnosno da je postupio po nalogu Prosvjetne inspekcije. Nadalje, Okružni sud je ocijenio da u situaciji da je drugoapelant nakon naloga Prosvjetne inspekcije (jer nalog za poništenje i poništenje ne predstavljaju istu pravnu radnju) donio rješenje, odnosno upravni akt kojim se poništavaju upis i ocjene prvoapelanta, tada bi drugoapelant mogao osnovano isticati da prvoapelant ne može ostvariti pravo ni na izgubljenu zaradu jer bi njegov zahtjev tada proizlazio iz činjenice da prvoapelant nije na zakonit način stekao pravo na studij i polaganje ispita kod drugoapelanta, a slijedom toga i pravo na rad kao asistent na predmetu Ortopedija vilice. Istaknuto je da je predmetno rješenje republičkog prosvjetnog inspektora bilo pravomoćno i doneseno na osnovu ovlaštenja koja su bila propisana Zakonom o inspekcijama Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 16/05 i 1/08), ali navedenim zakonom nisu bile propisane pravne posljedice da rješenje prosvjetnog inspektora zamjenjuje upravni akt koji je nadležni organ dužan donijeti po nalogu iz istog rješenja, niti je to bilo propisano odredbama Zakona o inspekcijama u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ br. 74/10 i 109/12) u vrijeme kada je navedeno rješenje republičkog prosvjetnog inspektora steklo svojstvo pravomoćnosti i izvršnosti. Slijedom iznesenog, Okružni sud je ocijenio da je prvoapelantu pripadalo pravo na izgubljenu zaradu za zahtijevani vremenski period jer je uslijed donošenja upravnog akta, koji je u upravnom sporu poništen, prvoapelantu onemogućeno da ostvaruje plaću.

18. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, prvoapelantu je za sporni period pripadala naknada plaće na radnom mjestu asistenta na predmetu Ortopedija vilice, a na koje je izabran u skladu s tada važećim odredbama Zakona o univerzitetu, a ne dupla plaća zbog obavljanja poslova asistenta na dva predmeta, kako je prvoapelant tvrdio. Nadalje, navedeno je da je prvoapelant po osnovu izgubljene zarade neosnovano potraživao iznos zarade koju bi ostvario da je radio i na radnom mjestu asistenta Pretklinika protetika, i pored činjenice što je dokazao da je iste poslove obavljao, jer je ugovor o radu za obavljanje istih poslova zaključen suprotno odredbama Zakona o univerzitetu. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, prvoapelant u sudskom postupku ne može izdejstvovati koristi na osnovu tako nezakonito zaključenog ugovora o radu, a čemu je išla u prilog i činjenica da je prvoapelant vraćen na poslove na koje je izabran u skladu sa zakonom. Stoga je Okružni sud zaključio da je prvoapelant ostvario pravo na naknadu štete na osnovu odredbe čl. 154. i 189. Zakona o obligacionim odnosima, te mu dosudio iznose izgubljene zarade koju bi prvoapelant ostvario da je obavljao poslove samo jednog radnog mjesta asistenta na predmetu Ortopedija vilice. Okružni sud je zaključio da nije osnovan prvoapelantov zahtjev za isplatu ostalih naknada (ogrjev, zimnica i regres) jer prvoapelant nije radio u spornom periodu, a radi se o naknadama koje su vezane za rad radnika.

19. U pogledu odluke o troškovima postupka, Okružni sud je utvrdio nužne troškove prvoapelanta na ime naknade i nagrade za rad advokata, na osnovu odredbe člana 387. ZPP u određenom novčanom iznosu, uvećani na ime troškova vještačenja. Kako je prvoapelant uspio u postupku u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev sa oko 30%, Okružni sud mu je na ime troškova postupka na osnovu odredbe člana 386. stav 2. ZPP dosudio iznos od 2.060.00 KM. Nadalje, u pogledu obrazloženog troškovnika koji je prvoapelant dostavio na raspravi pred drugostepenim sudom kojim, pored zahtijevanih troškova u prvostepenom postupku, zahtijeva i troškove žalbenog postupka, Okružni sud je naveo da mu prema istom nisu dosuđeni troškovi na ime naknade i nagrade za neodržana ročišta jer su ona odgađana zbog bolesti uredujućeg sudije, odnosno, odlagana uz saglasnost parničnih stranaka, pa navedeni troškovi, na osnovu odredbe člana 387. ZPP, ne mogu padati isključivo na teret drugoapelanta. Okružni sud je naveo da se odluka o troškovima žalbenog postupka drugoapelanta zasniva na odredbi člana 386. stav 1. ZPP jer je prvoapelant djelomično uspio u žalbenom postupku.

20. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 031238 16 Rev od 30. juna 2016. godine odbačene su revizije prvoapelanta i drugoapelanta, te je odbijen zahtjev drugoapelanta za naknadu troškova revizionog postupka.

21. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da kako usvajajući dio novčanog zahtjeva iz pobijane presude (ukupno 11.554,20 KM) nije prelazio iznos od 30.000,00 KM, te kako prvoapelant nije iskazao vrijednost spora, pa time ni preko 30.000,00 KM, proizlazilo je da revizija prvoapelanta nije dozvoljena saglasno odredbi člana 237. stav 2. ZPP. Nadalje, kako odbijajući dio novčanog dijela zahtjeva (ukupno 22.303,70 KM) nije prelazio iznos od 30.000,00 KM, te kako prvoapelant nije iskazao vrijednost spora, pa time ni preko 30.000,00 KM, ocijenjeno je da saglasno prethodno navedenoj zakonskoj odredbi ni revizija drugoapelanta nije dozvoljena. Vrhovni sud je naveo da je u izjavljenoj reviziji prvoapelant zatražio da se o reviziji odluči u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, ali nije označio pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, pa je ocijenjeno da stoga nije bilo mjesta odlučivanju po odredbi člana 237. stav 4. ZPP. Dalje je navedeno da se i drugoapelant u reviziji pozvao na odredbu člana 237. stav 3. ZPP i označio pravno pitanje zbog kojeg se revizija izjavljuje, ali nije određeno naveo propise i druge važeće izvore prava koji se na njega odnose, niti je određeno izložio razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Zbog toga, te kako je, prema ocjeni Vrhovnog suda, označeno pravno pitanje od značaja samo za rješavanje konkretnog spora, saglasno odredbama člana 237. st. 4. i 5. ZPP, Vrhovni sud je zaključio da nije bilo mjesta odlučivanju ni po reviziji drugoapelanta.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije AP 2737/15

22. Prvoapelant navodi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka (koji u momentu podnošenja apelacije nije bio pravomoćno okončan) povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je tužbu u radnom sporu, koji je hitne prirode, podnio još 2006. godine i da postupak nije pravomoćno okončan, te traži novčanu naknadu kao satisfakciju za svaku godinu zakašnjenja koja je van razumnog roka suđenja.

b)Navodi iz apelacije AP 1447/16

23. Prvoapelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da je prije otkaza ugovora o radu radio kao asistent na dva predmeta (Ortopedija vilice i Pretklinika-protetika), te da je Okružni sud potpuno proizvoljno, mimo bilo kakvog zahtjeva drugoapelanta, utvrdio da je prvoapelant nezakonito radio poslove na predmetu Pretklinika-protetika i nije mu priznao naknadu za ovaj predmet. S tim u vezi, obrazložio je da ako je radio na oba predmeta prije otkaza i bio plaćen sve do donošenja nezakonite odluke, trebalo mu je priznati sva ona prava koja je imao prije otkaza, posebno u situaciji kada niko od stranaka nije tražio utvrđivanje da je nezakonit ugovor o radu kojim je prvoapelant raspoređen na radno mjesto asistenta Pretklinika-protetika. Stoga prvoapelant predlaže da se apelacija uvaži, osporena presuda u odbijajućem dijelu, kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka preinači tako što će se u cijelosti udovoljiti tužbenom zahtjevu prvoapelanta.

c)Navodi iz apelacije AP 4041/16

24. Drugoapelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Drugoapelant osporava zaključak Vrhovnog suda da nije bilo mjesta odlučivanju u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, navodeći da je jasno definirao pravno pitanje o kojem je Vrhovni sud trebao zauzeti stav, iz kojeg je jasno i nedvosmisleno proizlazio i značaj koji rješavanje ima u odnosu na jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost. Nadalje, smatra da je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku presudu, ističući da osporena presuda Okružnog suda sadrži takve nedostatke zbog koje se njena zakonitost i pravna valjanost ne mogu ispitati. Nadalje, zaključci koje je Okružni sud izveo ni činjenično ni pravno ne odgovaraju premisama od kojih polazi, te da se iz presude ne može utvrditi na osnovu čega je sud došao do zaključka da prvoapelantu za navedeni period pripada pravo na izgubljenu zaradu. S tim u vezi, drugoapelant tvrdi da je konačnim i pravomoćnim upravnim aktom republičkog prosvjetnog inspektora naloženo drugoapelantu da prvoapelanta isključi iz nastavnog procesa, tako da drugoapelant nije samoinicijativno spriječio prvoapelanta da radi i onemogućio da ostvaruje zaradu. Drugoapelant smatra da su povrijeđena i pravila postupka od strane suda jer je odluka donesena na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja i očigledno na osnovu pristrasnog odnosa prema prvoapelantu jer sud nije obrazložio zašto nije cijenio niti obrazložio niti jedan dokaz koji je ponudio drugoapelant. Suprotno zaključku suda da je prvoapelant na radno mjesto izabran u skladu sa zakonom, drugoapelant ističe da prvoapelant očigledno nije ispunjavao uvjete za rad na mjestu asistenta, niti je u istom periodu imao validnu diplomu. Proizvoljnost postupanja suda drugoapelant vidi i u pogledu perioda za koji je naloženo plaćanje naknade plaće, te u zaključku suda da drugoapelant u toku postupka nije dokazao da je postupio po nalogu Prosvjetne inspekcije. Drugoapelant smatra da osporena presuda Okružnog suda kojom se direktno zadire u njegovu imovinu nikako ne može biti zakonita i ne može imati legitiman cilj.

25. Drugoapelant, također, smatra da mu je konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije tvrdeći, između ostalog, da je predmetni parnični postupak trajao punih deset godina. Pri tome, drugoapelant smatra da je kao datum kada je postupak okončan relevantan datum donošenja odluke Vrhovnog suda zato što njegova odluka ima karakter odluke koja direktno utječe na ishod spora. Drugoapelant predlaže naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM kao priznanje za nepravdu koju je pretrpio uslijed donošenja nezakonite sudske odluke i povrede prava na suđenje u razumnom roku. Traži i naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom prema Advokatskoj tarifi Republike Srpske, tj. troškove sastavljanja apelacije u iznosu od 3.000,00 KM.

26. U dopuni apelacije drugoapelant navodi da je Vrhovni sud, donoseći presudu u drugom slučaju, odlučio o izjavljenoj reviziji uprkos nespornoj činjenici da u konkretnom slučaju nije bio ispunjen uvjet novčanog cenzusa. Smatra da je time odstupio od svoje dosadašnje prakse, te da je time doveo u pitanje dosadašnju procjenu, tj. način na koji se ocjenjuje efikasnost revizije kao pravnog lijeka. Ističe da Vrhovni sud selektivno odlučuje o dozvoljenosti revizije kada je u pitanju ispunjenost uvjeta novčanog cenzusa, a da pri tome uopće ne objašnjava zbog čega je u tom slučaju odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. U prilog svojoj tvrdnji drugoapelant je dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 121059 14 Rev od 26. januara 2017. godine.

d)Odgovori na apelaciju AP 2737/15

27. Okružni sud smatra da je o žalbama stranaka izjavljenim na prvostepene odluke rješavao u razumnom roku i da nije došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije pred ovim sudom.

28. Osnovni sud navodi činjenično stanje predmeta, kako je već navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te da je predmetni spis proslijeđen Okružnom sudu na nadležno postupanje po žalbi prvoapelanta (apelacija proslijeđena Osnovnom sudu prije pravomoćnog okončanja postupka). e)Odgovori na apelaciju AP 1447/16

29. Okružni sud smatra neosnovanim navode apelacije o povredi navedenih prava, te ostaje pri razlozima navedenim u drugostepenoj odluci.

30. Osnovni sud navodi da su razlozi za donošenje prvostepene presude navedeni u istoj odluci, a trenutno postupajuća sutkinja, s obzirom da je predmet zadužila tek u postupku po žalbi i nije učestvovala u presuđenju, nije u mogućnosti da se detaljnije izjasni na navode predmetne apelacije. f)Odgovori na apelaciju AP 4041/16

31. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke. Smatra da prilikom donošenja osporene odluke nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i imovinu jer je osporena odluka donesena pravilnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku.

32. Okružni sud smatra neosnovanim navode apelacije o povredi prava navedenih u njoj, te ostaje pri razlozima navedenim u drugostepenoj odluci. Smatra da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava od strane ovog suda prilikom donošenja osporene presude.

33. Osnovni sud navodi da su razlozi za donošenje prvostepene presude navedeni u istoj odluci, a trenutno postupajuća sutkinja, s obzirom da je predmet zadužila tek u postupku po žalbi i nije učestvovala u presuđenju, nije u mogućnosti detaljnije se izjasniti na navode predmetne apelacije. V.Relevantni propisi

34. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

35. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 154. stav 1.

Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 189. stav 1.

Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

36. Zakon o općem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 254. stav 1.

Poništavanjem rešenja i oglašavanjem ništavim poništavaju se pravne posledice koje je takvo rešenje proizvelo.

VI.Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

39. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost apelacija br. AP 2737/15 i AP 1447/16

40. U konkretnom slučaju, prvoapelant apelacijom broj AP 2737/15 ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom postupku u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji u momentu podnošenja navedene apelacije nije bio okončan i stoga je apelacija AP 2737/15 dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

41. Nakon donošenja pravomoćne Presude Okružnog suda broj 71 0 Rs 031238 15 Rsž od 26. januara 2016. godine, prvoapelant je ponovo podnio apelaciju broj AP 1447/16 kojom je osporio navedenu presudu. Prvoapelant je izjavio i reviziju protiv navedene presude Okružnog suda, međutim, revizija je odbačena rješenjem Vrhovnog suda, te je konačna odluka u predmetu presuda Okružnog suda kojom je meritorno odlučeno o prvoapelantovom tužbenom zahtjevu. Osporenu presudu prvoapelantov zastupnik je primio 11. marta 2016. godine, a apelacija broj AP 1447/16 je podnesena 29. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, obje apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

Dopustivost apelacije broj AP 4041/16

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja ovom apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 031238 16 Rev od 30. juna 2016. godine kojim je odbačena drugoapelantova revizija zbog toga što nije bio ispunjen imovinski cenzus iz člana 237. stav 2. ZPP, niti je bilo mjesta odlučivanju o reviziji po članu 237. stav 3. ZPP. Međutim, Ustavni sud zapaža da osporeno rješenje kojim je drugoapelantova revizija odbačena kao nedozvoljena nije konačna odluka u predmetnom postupku koju ima u vidu član 18. Pravila Ustavnog suda, već je konačna odluka, u smislu citiranog člana, Presuda Okružnog suda broj 71 0 Rs 031238 15 Rsž od 26. januara 2016. godine, pa će stoga Ustavni sud dopustivost predmetne apelacije sagledati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 1866/16 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, grupna Odluka o dopustivosti broj AP 488/15 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zatim, osporenu presudu drugoapelantova zastupnica je primila 7. marta 2016. godine, a apelacija u predmetu broj AP 1866/16 je podnesena 26. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. VII.Meritum

43. Prvoapelant i drugoapelant navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

45. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

46. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa i uplate doprinosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

a)U odnosu na suđenje u razumnom roku

47. U odnosu na navode prvoapelanta i drugoapelanta o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud konstatira da je prvoapelant 31. jula 2006. godine podnio tužbu protiv drugoapelanta, da je predmetni postupak dva puta ponovljen i da je predmetni postupak pravomoćno okončan donošenjem presude Okružnog suda od 26. januara 2016. godine. Nakon toga, rješenjem Vrhovnog suda od 30. juna 2016. godine odbačene su revizije prvoapelanta i drugoapelanta. Dakle, predmetni radni spor koji je po zakonu hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja je trajao skoro deset godina, od čega najduže pred Osnovnim sudom.

48. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku pred Osnovnim sudom došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta Osnovni sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.

49. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine, st. 38-47 i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo da: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTVBiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“

50. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2611/15. Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupaka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Iz istih razloga i ova se odluka, također, dostavlja navedenim subjektima.

Naknada nematerijalne štete

51. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

52. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, Ustavni sud smatra da prvoapelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 2611/15 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenog prvoapelanta tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

53. Naknadu nematerijalne štete prvoapelantu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati prvoapelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

54. U pogledu drugoapelanta, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, između ostalih, i to da je drugoapelant pravno lice i da nije riječ o naknadi materijalne štete, već je riječ o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja prava drugoapelanta odgovarajuća satisfakcija za drugoapelanta.

55. Osim toga, u vezi s traženjem drugoapelanta da mu Republika Srpska isplati troškove postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi navedene troškove, te da ti troškovi padaju isključivo na teret drugoapelanta.

b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje

56. Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

57. Ustavni sud će se dakle izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

58. Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom slučaju prvoapelant podnio tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa protiv drugoapelanta, kao njegovog poslodavca, te da je u toku postupka, prvoapelantova tužba u dijelu koji se odnosio na utvrđenje nezakonitim odluke drugoapelanta o otkazu ugovora o radu odbačena, a u dijelu kojim je tražio povratak na radno mjesto odbijena, te da taj dio nije predmet ove apelacije. Naime, apelacijama je osporena presuda Okružnog suda kojom je obavezan drugoapelant da prvoapelantu isplati određene novčane iznose na ime izgubljene zarade, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, i uplati doprinose, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu ostalih potraživanja iz radnog odnosa. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da drugoapelant nije postupio u skladu s nalogom nadležnog inspektora i donio odluku kojom se poništava odluka o izboru prvoapelanta u zvanje asistenta, kao i upis i ocjene prvoapelanta kod drugoapelanta. Slijedom iznesenog, Okružni sud je zaključio da je prvoapelantu pripadalo pravo na izgubljenu zaradu jer je uslijed donošenja upravnog akta, koji je u upravnom sporu poništen, prvoapelantu onemogućeno da ostvaruje plaću. Međutim, Okružni sud je smatrao da je prvoapelantu pripadala naknada plaće samo za radno mjesto asistenta na koje je izabran u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, a ne i za radno mjesto asistenta za drugi predmet na koje nije izabran u zakonom predviđenoj proceduri.

59. Prvoapelant smatra da je Okružni sud pogrešno zaključio da mu ne pripada pravo na naknadu plaće za radno mjesto asistenta na drugom predmetu, te posebno ističe da niko od stranaka nije tražio da se utvrdi da je nezakonit ugovor o radu kojim je prvoapelant raspoređen na sporno radno mjesto. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud razmotrio sve okolnosti ovog zahtjeva i zaključio da prvoapelant u sudskom postupku ne može izdejstvovati koristi na osnovu nezakonito zaključenog ugovora o radu, a čemu je išla u prilog i činjenica da je prvoapelant vraćen na poslove na koje je izabran u skladu sa zakonom. Imajući u vidu sve činjenice ovog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Shodno tome, budući da Ustavni sud u ovom dijelu ne uočava proizvoljnost na koju je prvoapelant ukazao, niti se primjena materijalnog prava doima proizvoljnom jer je Okružni sud detaljno i argumentirano obrazložio zašto je odbio prvoapelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu, Ustavni sud ove prigovore ne može prihvatiti opravdanim. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija prvoapelanta u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije neosnovana.

60. Drugoapelant navodi da je u postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljno ocijenjeni dokazi, proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da je povrijeđeno njegovo pravo na obrazloženu presudu. Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud proveo dokazni postupak (saslušanje prvoapelanta i svjedoka, vještačenje po vještaku finansijske struke, uvid u relevantnu dokumentaciju) i utvrdio činjenično stanje, te je i pred Okružnim sudom održana rasprava, na kojoj je saslušan prvoapelant, vještak i svjedok. Na osnovu dokaza izvedenih u prvostepenom i drugostepenom postupku, Okružni sud je ocijenio da je djelomično osnovan prvoapelantov tužbeni zahtjev, dok je u drugom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu s drugoapelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud nalazi da drugoapelant u apelaciji iznosi svoje viđenje činjeničnog stanja i tumačenja odredaba, koje ničim ne dovodi u pitanje zaključak Okružnog suda, odnosno ne ukazuje na nepoštovanje bilo kojeg standarda prava na pravično suđenje, osim što ukazuje na drugoapelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci dao jasno i precizno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. U odnosu na drugoapelantove navode da osporena odluka nema obrazloženje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio svoj stav, te da je naveo relevantne propise na kojima je zasnovao osporenu odluku i o tome dao detaljno i jasno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

61. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiHˮ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Osnovnog i Okružnog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno drugoapelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu.

62. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene provedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP i ZOO na predmetnu situaciju, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija drugoapelanta u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije neosnovana.

Pravo na imovinu

63. Prvoapelant i drugoapelant smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi prvoapelanta i drugoapelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što je predmetni postupak radi isplate potraživanja iz radnog odnosa trajao skoro deset godina. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovako prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.

65. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo prvoapelanta i drugoapelanta u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

66. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer prvoapelant i drugoapelant kršenje tog prava vezuju za nepravilno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

67. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2737/15 (B. H.) | Sudska praksa | Aktio