Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-381/15 (P. A., R. B., M. B., K. B., D. B., D. B., R. B., D. B., J. B., G. B., J. B. i drugi)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stečaj
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-381/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-381/15, rješavajući apelaciju Perse Aulić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Perse Aulić, Riste Babića, Mire Banović, Koviljka Barišića, Dušanke Barišić, Drage Belajića, Radojke Bilić, Dragutina Bogdanovića, Jadranke Bogdanović, Gorana Bojnića, Jele Bojić, Branka Bosančića, Borke Brdar, Ljiljane Ćetojević, Darke Čikića, Membrure Ćulum, Riste Cumbe, Nade Dečković, Blagoja Đurića, Dragice Gajić, Stojana Gajića, Vere Gatarić, Branislava Gotovca, Ružice Granolić, Milke Graovac, Veselke Guske, Ragiba Halvadžije, Radmile Ilić, Zore Ilić, Mihajla Injca, Ruže Janjetović, Danice Jorgić, Bosiljke Jošić, Marice Kezić, Stane Knežević, Željka Kopanje, Gordane Ković, Nevenke Kremenović, Dušana Kujundžića, Gordane Kujundžić, Nade Laušević, Bogdana Lekića, Zemire Makivić, Momčila Maleša, Nedeljka Maleševića, Dragojle Malinić, Vujadina Malinovića, Milke Malić, Slobodana Mandića, Petra Milankovića, Đorđa Mikeša, Mirka Mišana, Miloša Mišića, Milenka Mitrovića, Mirjane Mutić, Marije Novaković, Desanke Ostojić, Božice Pavlović, Bogdana Pećanca, Rose Pojeta, Drage Popović, Gorana Popovića, Jasne Popović, Nade Predragović, Anite Pucarević, Mirka Rađena, Vasilja Radulovića, Jadranke Rašić, Milisave Rogić, Jelke Rusmir, Miloša Sajića, Dare Savić, Ljiljane Savić, Nataše Šešić-Zajović, Đure Simića, Dušanke Skenderije, Ane Škrbić, Valentine Stanić, Nade Stojaković-Topić, Perice Stupara, Gorice Tadić, Dragomira Terzića, Vele Tubonjić, Koviljke Ubiparip, Slobodanke Uletilović, Anđe Vasiljević, Vojina Višića, Miroslava Vodnika, Radojke Vranjković, Branka Vučića, Borke Vujinović, Miše Žabića, Mare Zamolo, Milene Zeljković, Vojina Zimonje, Rade Zurnić, Rose Ćućuz, Zvezdane Dugandžija, Dragosave Gnjatović, Momčila Kremenovića, Milkice Radeljić, Slavke Bajića, Dragice Banjac, Vesne Bojanić, Slavice Borjanović, Dragane Božić, Fehime Čatak, Mare Dobraš, Mire Dragičević, Brankice Glišić, Radmile Grabovac, Ljubice Guskić, Zlate Ivaštanin, Biljane Kovačević, Milenka Krajišnika, Vere Krajišnik, Snježane Lacković, Nikole Marjanovića, Mire Miholjčić, Nade Mikać, Nade Milojević, Ljubinke Mršić, Gordane Novaković, Zore Pilipović, Ignje Radimirovića, Gordane Radojčić, Gordane Radović, Anđelke Radukić, Divne Rosić, Srete Rosića, Zore Selak, Mirjane Šinik, Ružice Školnik, Božane Sladojević, Danice Strunić, Mile Strunića, Ljilje Subotić, Dmitra Tihostupa, Perse Todorović, Biljane Tovilović, Stamenke Trifunović, Milenka Trkulje, Jelene Trubarac-Ranilović, Sanele Tubin, Stojanke Ugrenović, Živane Umljenović, Brankice Vicanović, Gordane Vidović, Jadranke Vukolić, Stojanke Žarić, Andrije Svatoka, Drage Pejića i Radosave Jalovi podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 020313 13 Rev od 4. novembra 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 020313 12 Pž od 15. novembra 2012. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 020313 08 Ps od 3. aprila 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Persa Aulić, Risto Babić, Mira Banović, Koviljko Barišić, Dušanka Barišić, Drago Belajić, Radojka Bilić, Dragutin Bogdanović, Jadranka Bogdanović, Goran Bojnić, Jela Bojić, Branko Bosančić, Borka Brdar, Ljiljana Ćetojević, Darko Čikić, Membrura Ćulum, Risto Cumbo, Nada Dečković, Blagoje Đurić, Dragica Gajić, Stojana Gajić, Vera Gatarić, Branislav Gotovac, Ružica Granolić, Milka Graovac, Veselka Guska, Ragiba Halvadžija, Radmila Ilić, Zora Ilić, Mihajlo Injac, Ruža Janjetović, Danica Jorgić, Bosiljka Jošić, Marica Kezić, Stana Knežević, Željko Kopanja, Gordana Ković, Nevenka Kremenović, Dušan Kujundžić, Gordana Kujundžić, Nada Laušević, Bogdan Lekić, Zemira Makivić, Momčilo Maleš, Nedeljko Malešević, Dragojla Malinić, Vujadin Malinović, Milka Malić, Slobodana Mandić, Petar Milanković, Đorđe Mikeš, Mirko Mišan, Miloš Mišić, Milenko Mitrović, Mirjana Mutić, Marija Novaković, Desanka Ostojić, Božica Pavlović, Bogdan Pećanac, Rosa Pojeta, Drago Popović, Goran Popović, Jasna Popović, Nada Predragović, Anita Pucarević, Mirko Rađen, Vasilj Radulović, Jadranka Rašić, Milisava Rogić, Jelka Rusmir, Miloš Sajić, Dara Savić, Ljiljana Savić, Nataša Šešić-Zajović, Đuro Simić, Dušanka Skenderija, Ana Škrbić, Valentina Stanić, Nada Stojaković-Topić, Perica Stupar, Gorica Tadić, Dragomir Terzić, Vela Tubonjić, Koviljka Ubiparip, Slobodanka Uletilović, Anđa Vasiljević, Vojin Višić, Miroslav Vodnik, Radojka Vranjković, Branko Vučić, Borka Vujinović, Mišo Žabić, Mara Zamolo, Milena Zeljković, Vojin Zimonja, Rada Zurnić, Rosa Ćućuz, Zvezdana Dugandžija, Dragosava Gnjatović, Momčilo Kremenović, Milkica Radeljić, Slavko Bajić, Dragica Banjac, Vesna Bojanić, Slavica Borjanović, Dragane Božić, Fehima Čatak, Mara Dobraš, Mira Dragičević, Brankica Glišić, Radmila Grabovac, Ljubica Guskić, Zlata Ivaštanin, Biljana Kovačević, Milenko Krajišnik, Vera Krajišnik, Snježana Lacković, Nikola Marjanović, Mira Miholjčić, Nada Mikać, Nada Milojević, Ljubinka Mršić, Gordana Novaković, Zora Pilipović, Ignjo Radimirović, Gordana Radojčić, Gordana Radović, Anđelka Radukić, Divna Rosić, Sreto Rosić, Zora Selak, Mirjana Šinik, Ružica Školnik, Božana Sladojević, Danica Strunić, Mile Strunić, Ljilja Subotić, Dmitar Tihostup, Persa Todorović, Biljana Tovilović, Stamenka Trifunović, Milenko Trkulja, Jelena Trubarac-Ranilović, Sanela Tubin, Stojanka Ugrenović, Živana Umljenović, Brankica Vicanović, Gordana Vidović, Jadranka Vukolić, Stojanka Žarić, Andrija Svatok, Drago Pejić i Radosava Jalovi (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Dane Končar, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 23. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 020313 13 Rev od 4. novembra 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 020313 12 Pž od 15. novembra 2012. godine i Presude Okružnog privrednog suda (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 020313 08 Ps od 3. aprila 2012. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 020313 08 Ps od 3. aprila 2012. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 020313 12 Pž od 15. novembra 2012. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim su apelanti i Ljiljana Grujić, kao tužitelji, tražili da se utvrdi da su pravne radnje preciznije navedene u stavu 1. dispozitiva presude, preduzete od strane NLB Razvojne banke a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) prema MP SDK Final d.o.o. Banja Luka-u stečaju (u daljnjem tekstu: drugotuženi) bez pravnog učinka prema stečajnoj masi. Stavom 2. dispozitiva presude odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se prvotuženi obaveže da u stečajnu masu drugotuženog vrati, a drugotuženi se obavezuje da u stečajnu masu preuzme u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude imovinu preciznije navedenu u stavu 2. dispozitiva presude. Stavom 3. dispozitiva presude obavezani su apelanti da prvotuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 23.973,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 3. aprila 2012. godine.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud je utvrdio da je rješenjem Osnovnog suda Banja Luka od 25. maja 1995. godine, drugotuženi upisan u sudski registar kao preduzeće za računovodstveno knjigovodstvene i finansijsko analitičke poslove, a čiji je osnivač Služba za platni promet Banja Luka, te da je rješenjem tog suda od 5. februara 1996. godine upisana u sudski registar statusna promjena drugotuženog i povećanje broja osnivača i osnivačkog uloga. Tako je utvrđeno da su apelanti i tužiteljica Ljiljana Grujić ugovorom o pristupanju od 23. decembra 1996. godine pristupili sa ukupnim osnovačkim ulogom od 72,64%, Služba za platni promet sa osnivačkim ulogom od 24,8% i PP „Compex“ Banja Luka sa 3,30%.

4. Tokom postupka je potom utvrđeno da je prvotuženi NLB Razvojna banka kao pravni slijednik Službe za platni promet odlukom broj 4556/99 od 16. juna 1999. godine povukao dio osnivačkog uloga iz drugotuženog u iznosu od 400.000,00 dinara u protivvrijednosti njemačke marke po zvaničnom kursu na dan uplate osnivačkog uloga, a da je drugotuženi odlukom od 9. jula 1999. godine umanjio osnivački ulog prvotuženog za navedeni iznos od 400.000,00 dinara, te ga vratio prvotuženom u protivvrijednosti njemačke marke.

5. Pored navedenog utvrđeno je da je odlukom drugotuženog broj 222/99 od 22. oktobra 1999. godine, vraćen dug prvotuženom u iznosu od 348.981,29 KM po osnovu plata za ustupljene radnike i određeno da će se povrat duga izvršiti iz novčanih sredstava preduzeća i ostale imovine za kojom je prestala potreba korištenja kao i da će se vratiti poslovni prostor u Prijedoru. Ove odluke su kako navodi prvostepeni sud izvršene. Dalje je utvrđeno da je prvotuženi nakon što je ušao u posjed poslovnog prostora u Prijedoru isti izdavao te na ime zakupnine ostvario iznos od 139.680,00 KM što sa zakonskom zateznom kamatom iznosi 240.163,47 KM.

6. Okružni privredni sud je iz provedenih dokaza također utvrdio da su apelanti i tužiteljica Ljiljana Grujić 28. maja 2004. godine pokrenuli postupak likvidacije drugotuženog, te da je rješenjem Osnovnog suda u Banja Luci od 13. jula 2005. godine obustavljen likvidacioni postupak i nad drugotuženim je otvoren stečajni postupak. U okviru stečajnog postupka, kako je dalje utvrđeno, 21. juna 2007. godine je održano izvještajno ročište na kojem nije bilo prijavljenih stečajnih potraživanja ali kako su apelanti i tužiteljica Ljiljana Grujić kao suosnivači, prigovorili visini stečajne mase, stečajni sud ih je uputio da pokrenu parnični postupak radi dokazivanja visine i obima stečajne mase.

7. Okružni privredni sud je pojasnio da je predmet spora zahtjev apelanata kojim traže pobijanje pravnih radnji drugotuženog učinjenih u korist prvotuženog a koje se odnose na povlačenje osnivačkog uloga prvotužene iz imovine drugotuženog u iznosu od 400.000,00 KM sa kamatom od 400.000,00 KM, otuđenje poslovnog prostora u Prijedoru, vraćanje navedene imovine u imovinu drugotuženog, te povrat iznosa od 240.163,47 KM na ime zakupnine koju je ostvario prvotuženi.

8. Na osnovu provedenih dokaza Okružni privredni sud je utvrdio da apelanti i tužiteljica Ljiljana Grujić na osnovu člana 89. Zakona o stečajnom postupku–prečišćen tekst („Službeni glasnik RS“, broj 26/10, u daljnjem tekstu: ZSP) ne spadaju u krug lica koji su ovlašteni pobijati pravne radnje stečajnog dužnika. Naime, apelanti su osnivači (članovi) drugotuženog-stečajnog dužnika i nemaju prijavljeno potraživanje prema stečajnom dužniku odnosno nisu stekli status stečajnih povjerilaca iz člana 36. do 38. ZSP-a, pa kako je članom 89. ZSP-a propisano da su samo stečajni povjerioci i stečajni upravnik ovlašteni za pobijanje pravnih radnji, u smislu člana 84. ZSP-a, Okružni privredni sud je zaključio da apelanti nisu aktivno legitimisani da zahtjevom iz tužbe traže pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika.

9. Usto, Okružni privredni sud je u obrazloženju istakao da su pravne radnje koje apelanti pobijaju preduzete 1999. godine, da je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnesen 28. maja 2004. godine, zaključivši da su protekli i rokovi iz člana 85. ZSP-a za njihovo pobijanje jer se prema navedenoj zakonskoj odredbi mogu pobijati pravne radnje ako su preduzete najkasnije u posljednjih šest mjeseci prije otvaranja stečajnog postupka.

10. Okružni privredni sud je još naveo da su apelanti kao članovi društva sa ograničenom odgovornošću svoja prava mogli ostvariti prema odredbama Zakona o preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 24/98 do 34/06) koji je bio na snazi u vrijeme preduzimanja spornih radnji na način i u rokovima koji su propisani tim zakonom. Naime, apelanti su u smislu odredbe člana 98. Zakona o preduzećima, kao članovi drugotuženog, ukoliko su smatrali da su sporne radnje suprotne zakonskim propisima, imali mogućnost da u smislu člana 98. stav 3. Zakona o preduzećima zahtijevaju zaštitu svojih prava u prekluzivnom roku od 3 godine od dana preduzete pravne radnje koju osporavaju tužbom.

11. U konkretnom slučaju, kako je dalje obrazloženo, povlačenje osnivačkog uloga je izvršeno 26. jula 1999. godine, pa je zaključeno da su tužitelji mogli podnijeti tužbu najkasnije do 26. jula 2001. godine u odnosu na osporavanje prve odluke (o vraćanju osnivačkog uloga prvotuženoj u iznosu od 400.000,00 KM). Druga odluka koju tužitelji osporavaju je odluka od 22. oktobra 1999. godine o povratu duga u iznosu od 348.981.29 KM na osnovu koje odluke je 3. novembra 1999 godine izvršeno prebijanje duga prvotuženog po osnovu plata ustupljenih radnika sa poslovnim prostorom u vlasništvu drugotuženog, a kojom je u konačnici poslovni prostor pripojen prvotuženom, te su apelanti sva prava po navedenom osnovu mogli ostvariti najkasnije do 3. novembra 2001. godine. Na osnovu navedenog Okružni privredni sud je zaključio da je u odnosu na potraživanje apelanata koji su tužbu podnijeli 11. jula 2007. godine nastupila prekluzija prema Zakonu o preduzećima.

12. S obzirom da je neosnovan zahtjev apelanata za pobijanje odluka to je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na vraćanje imovinske vrijednosti u stečajnu masu kako u odnosu na osnivački ulog, poslovni prostor u Prijedoru, tako i u odnosu na traženu zakupninu. U vezi s navodima apelanata da su za osporavane radnje saznali tek u stečajnom postupku, Okružni privredni sud je istakao da apelanti pored prava imaju i obaveze učešća u radu skupštine društva prema članu

61. Zakona o preduzećima, te su bili dužni da prate poslovanje preduzeća i odlučuju o pokretanju odgovarajućih postupaka jer skupština društva je dužna da odlučuje o prestanku udjela i u ostvarivanju zahtjeva prema članovima društva nastalim vođenjem poslova društva. Okružni privredni sud je konačno citirao odredbu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (sticanje bez osnova) i zaključio da se na konkretan slučaj ne može primjeniti navedeni institut, s obzirom da za prenos imovine koji je u konkretnom slučaju izvršen u korist prvotužene postoji pravni osnov-odluke prvotuženog i drugotuženog koje nisu nikada osporene od strane apelanata, niti se na konkretnu situaciju može primjeniti zastarni rok od 10 godina.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 020313 13 Rev od 4. novembra 2014. godine odbijena je revizija apelanata i tužiteljice Ljiljane Grujić izjavljena protiv presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 020313 12 Pž od 15. novembra 2012. godine. Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak nižestepenih sudova da shodno odredbi člana 84. u vezi sa članom 89. ZSP-a, apelanti nemaju aktivnu legitimaciju na podnošenje predmetne tužbe. Naime, kako je pojasnio taj sud, nakon otvaranja stečajnog postupka nad drugotuženim apelanti, kao suosnivači istog, nisu istakli imovinski zahtjev u odnosu na stečajnog dužnika, što je i konstatovano na ročištu 21. juna 2007. godine, pa samim tim nisu ni stekli svojstvo stečajnog povjerioca za podizanje tužbe radi pobijanja pravnih radnji.

14. Vrhovni sud je nadalje obrazložio da su povjerioci stečajne mase povjerioci stečajnog dužnika čija potraživanja spadaju u troškove i dugove stečajne mase, a koja su nastala nakon otvaranja stečajnog postupka. Troškovi stečajnog postupka su, kako je istakao Vrhovni sud, sudski troškovi, naknade i nagrade za vještačenje, naknade stečajnog upravnika, odbora povjerilaca i slično a u dugove stečajne mase spadaju obaveze koje nastaju usljed upravljanja, unovčenja i raspodjele stečajne mase. Kako je očito da se potraživanja apelanata u odnosu na stečajnog dužnika ne tiču troškova i dugova stečajne mase, Vrhovni sud je revizione navode da su apelanti povjerioci stečajne mase, ocijenio neosnovanim.

15. Prema stavu Vrhovnog suda, sama činjenica da se tužbom pobijaju odluke prvotuženog kao drugog suosnivača, te odluke drugotuženog a koje se tiču osnivačkog uloga i raspolaganja sredstvima drugotuženog, ukazuju se pravilnim odluke nižestepenih sudova prema kojim su apelanti svoje pravo mogli ostvariti u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o preduzećima, ali samo prije otvaranja stečajnog postupka. Na kraju je i Vrhovni sud ocijenio neosnovanim prigovore da je prvotuženi neosnovano povećao svoju imovinu na račun apelanata, te da je zahtjev osnovan u smislu člana 210. Zakona o obligacioniom odnosima, s obzirom da je nakon otvaranja stečajnog postupka nad drugotuženim mjerodavno pravo za razrješenje spora, zapravo ZSP.

Apelacioni navodi

16. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti detaljno opisuju stanje iz sudskog registra drugotuženog prije pokretanja likvidacionog i stečajnog postupka odnosno na dan 6. februara 1997. godine, te ukazuju da u vrijeme kada je došlo do jednostranog donošenja odluka od strane prvotuženog, bez saglasnosti apelanata, takve odluke su se mogle donijeti samo na osnovu Zakona o preduzećima. Nadalje ukazuju da je u osporenoj presudi primijenjeno materijalno pravo koje se nije moglo primijeniti odnosno isto je pogrešno primjenjeno na utvrđeno činjenično stanje. U tom pravcu ukazuju da je potpuno zanemarena primjena Zakona o preduzećima. Nadalje ukazuju da niti jedna odluka tuženih nije donesena u skladu sa zakonom odnosno od strane skupštine drugotuženog, te da je do diobe drugotuženog moglo doći prije otvaranja stečajnog postupka srazmjerno osnivačkim udjelima i uz saglasnost svih članova drugotuženog. Bez takvog sporazuma preuzimanje imovine drugotuženog od strane bilo kojeg člana, prema ocjeni apelanata, smatra se stacanjem bez osnova. Nadalje detaljno ukazuje kako je predmet trebalo riješiti, odnosno koje je relevantne odredbe Zakona o preduzećima trebalo primijeniti. Još su naveli da vlasnička tužba ne zastarijeva, niti je dozvoljeno da jedan od suvlasnika za sebe prisvoji cjelokupnu suvlasničku imovinu drugih suvlasnika. Apelanti se ne slažu sa pravnim shvatanjem redovnih sudova jer su zbog proizvoljnosti redovnih sudova lišeni imovine bez pravnog osnova. Ukazuju da je Vrhovni sud u jednom slučaju presudio uz poštivanje osnivačkih udjela i utvrdio ništavosti takvog ugovora koji je sklopljen bez saglasnosti ostalih članova (presuda Vrhovnog suda od 20. avguşta 2013. godine dostavljena u prilogu apelacije). Zbog svega navedenog apelanti su predložili da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenja prava apelanata na koja su se pozvali te da se osporena presuda ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno suđenje.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud prije svega podsjeća da su osporene presude razmatrane pred Ustavnim sudom u apelaciji broj AP-5651/14 koju je pokrenula tužiteljica Ljiljana Grujić (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-5651/14 od 18. jula 2017. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.usavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci nakon detaljne analize osporenih odluka u svjetlu relevantnih propisa koji su u odluci citirani (ZSP-a i Zakona o obligacionim odnosima) zaključio da su apelacioni prigovori u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje i imovinu (prima facie) neosnovani. Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, naveo da su „redovni sudovi jasno naveli da su apelantica i ostali tužitelji (apelanti) osnivači (članovi) drugotuženog-stečajnog dužnika i da nisu stekli status stečajnog povjerioca odnosno da ne spadaju u krug lica koji su ovlašteni pobijati pravne radnje stečajnog dužnika. Oni nisu u smislu člana 84. ZSP aktivno legitimisani da traže pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika a koje ovlaštenje je u smislu člana 89. ZSP imao stečajni upravnik ukoliko je smatrao da za to ima osnovane razloge. Osim toga, redovni sudovi su smatrali neosnovanim navode da su apelantica i ostali tužitelji (apelanti) povjerioci stečajne mase i da su kao takvi ovlašteni da pobijaju prave radnje dajući za to obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pored navedenog redovni sudovi su ukazali da su tužitelji, kao članovi drugotuženog, ukoliko su smatrali da su sporne radnje suprotne zakonskim propisima, imali mogućnost da svoja prava ostvare na način i u rokovima propisanim Zakonom o preduzećima, odnosno da su bili dužni da prate poslovanje preduzeća i odlučuju o pokretanju odgovarajućih postupaka, te pojasnili da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti pravilo o sticanju bez osnova iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da za prenos imovine koji je u konkretnom slučaju izvršen u korist prvotužene postoje odluke tuženih“. Shodno svemu navedenom Ustavni sud je u citiranoj odluci ocijenio „da apelantica ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Slijedom toga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud je ocijenio da u vezi sa navodima apelantice o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani“.

19. Budući da predmetna apelacija pokreće identično činjenično i pravno pitanje povodom istih presuda koje je Ustavni sud ispitao u citiranoj odluci u svjetlu gotovo identičnih prigovora tužiteljica Ljiljane Grujić Ustavni sud ne uočava niti jedan razlog da odstupi od stava zauzetog u toj odluci, te se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u cijelosti poziva na obrazloženje dato u citiranoj odluci (op.cit. AP-5651/14, st. 23 do 29).

20. Stoga, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U vezi s pozivanjem apelanata na presudu Vrhovnog suda u drugom predmetu za koju apelanti tvrde da je primjenjiva i u konkretnom slučaju (koju su apelanti dostavili u prilogu apelacije), ukazujući zapravo na kršenje principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravilno suđenje, Ustavni sud uvidom u priloženu presudu uočava da su tužitelji u tom predmetu tražili da se utvrdi ništavost „ugovora o istupanju osnivača i prenosa vlasničkog udjela u društvu“. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na tačku 7. ove odluke iz koje se jasno vidi kako je glasio tužbeni zahtjev apelanata, odnosno vidljivo je da se tužbenim zahtjevom nije ni tražilo utvrđivanje ništavosti nekog ugovora. U takvim okolnostima kada se radi o istim ili sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima koje se raspravljaju s drugog aspekta s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev i raspoložive dokaze, Ustavni sud smatra da takvi prigovori ne pokreću pitanje kršenja prava na pravnu sigurnosti.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-381/15 (P. A., R. B., M. B., K. B., D. B… | Sudska praksa | Aktio