Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2708/17 (M.L.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dijete
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2708/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2708/17, rješavajući apelaciju M.L., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. listopada 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija M.L. podnesena protiv rješenja Županijskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 034731 17 Gži od 6. lipnja 2017. godine i rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 034731 16 I od 4. siječnja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M.L. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedeljko Ripić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 28. lipnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Županijskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Županijski sud) broj 64 0 P 034731 17 Gži od 6. lipnja 2017. godine i rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 034731 16 I od 4. siječnja 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Županijskog suda, Općinskog suda i ovršenice M.G. (u daljnjem tekstu: ovršenica) zatraženo je 6. srpnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Županijski sud, Općinski sud i ovršenica dostavili su odgovore na apelaciju 12. i 18. srpnja 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 P 034731 16 I od 4. siječnja 2017. godine usvojen je prigovor ovršenice izjavljen protiv rješenja o ovrhi od 25. svibnja 2016. godine. Određeno je da se ovršni postupak obustavlja i da se ukidaju sve provedene radnje, te da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja je navedeno da je apelant kao tražitelj ovrhe 27. siječnja 2016. godine podnio prijedlog za ovrhu protiv ovršenice a na temelju ovršne isprave tj. odluke Općinskog suda od 31. kolovoza 2015. godine. Istaknuto je da je apelant u zahtjevu za ovrhu naveo da na temelju ovršne isprave ima pravo viđati svoju mldb. kćer M.L. na način kako je to bliže određeno tom odlukom. Dalje je apelant ukazao da je preuzimanje djeteta određeno na način da je ovršenica dužna apelantu omogućiti preuzimanje djeteta iz kuće djeteta. Apelant je dalje naveo da je ovršenica odbila postupiti po pravomoćnoj sudskoj odluci, te da odbija omogućiti apelantu viđanje djeteta. Navedenim prijedlogom apelant je zatražio da ukoliko ovršenica ne ovrši svoju obvezu u roku od pet dana sud izrekne ovršenici novčanu kaznu u iznosu od 2.500,00 KM. Ukazano je da je Općinski sud rješenjem od 25. svibnja 2016. godine dozvolio predloženu ovrhu.

7. U svom prigovoru protiv rješenja o ovrhi ovršenica je navela da je točno da se su se ona i apelant 31. kolovoza 2015. godine suglasili o načinu viđanja apelanta sa njihovom zajedničkom kćeri. Ukazala je da se odluka počela provoditi od 11. rujna 2015. godine i tekla po utvrđenom planu bez ikakvih problema sve do 18. prosinca 2015. godine kada je apelant došao po kćer a ona nije htjela ići s njim.

8. Tokom postupka sud je proveo dokazni postupak uvidom i čitanjem pismenih isprava između kojih su i nalazi psihologa u svezi psihičkog stanja mldb. M.L. sačinjenih u prostorijama Centra za socijalni rad Posušje (str. 4-9) iz kojih proizlaze problemi u ostvarivanju komunikacije otac-dijete kao i otac-majka. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka uz uvažavanje mišljenja psihologa Centra za socijalni rad Posušje Rafaele Galić prvostupanjski sud je odlučio da usvoji prigovor ovršenice.

9. Ukazano je da iz nalaza i mišljenja psihologa Rafaele Galić proizlazi da trenutačno ne postoji mogućnost provođenja osobnih odnosa i neposrednih kontakata oca sa djetetom na način kako je to određeno u punom obimu, te da bi prisilno odvajanje djeteta od majke ostavilo negativne posljedice na dijete. Istaknuto je i da dijete odbija kontakte sa ocem. Ukazano je da je navedeno stanje rezultat ponašanja oba roditelja odnosno da je prvenstveno odraz majčinog direktnog i indirektnog opstruiranja kontakata, ali i neadekvatne komunikacije bivših partnera. Po mišljenju Općinskog suda postojeće stanje je rezultat ponašanja kako ovršenice tako i apelanta koji se međusobno optužuju i kritiziraju u prisustvu djeteta pri čemu nijedno nije ustrajalo i potrudilo se da prevlada sadašnje stanje i pomogne mldb. M.L. ili učinilo ustupke i odreklo se svojih stavova u korist dobrobiti djeteta. Zbog navedenog sud je odlučio da obustavi ovrhu budući da se u konkretnom slučaju ne mogu ostvariti uvjeti za provođenje ovršne isprave u dijelu ostvarivanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata provođenjem novčanih ili zatvorskih kazni kao propisanim sredstvima u smislu odredbe čl. 369. i 366. Obiteljskog zakona FBiH. Navedeno iz razloga što bi po mišljenju psihologa Rafaele Galić bilo kakvo prisilno odvajanje djeteta od majke u toj dobi neminovno ostvarilo negativne posljedice na dijete naročito u tom periodu u kojem je emocionalno ambivalentna, te se nalazi u situacijama na koje mentalno i ponašajno ne može adekvatno odgovoriti.

10. Ukazano je da bi bilo kakav negativan nastup nepoznate osobe prema djetetu mogao narušiti njezin integritet, osjećaj sigurnosti i mira a naročito čin odvajanja uzimajući u obzir da je interes djeteta najvažniji. Istaknuto je da cijeneći izvještaje o susretima oca sa djetetom u Centru za socijalni rad te konačan izvještaj sud uočio visoku uznemirenost djeteta i nametnuti suprotstavljeni osjećaj s kojima se ne može adekvatno nositi s obzirom na dob (pet godina) i nedovoljnu mentalnu zrelost da udovolji ovakvoj situaciji.

11. Ukazano je da bi po mišljenju suda majka djeteta trebala stvarati pozitivnu sliku o ocu što ona ne čini. Pri tome je sud ukazao na činjenicu da postoje pravomoćne sudske odluke (kaznena i prekršajna) kojima je apelant oglašen krivim zbog ponašanja prema ovršenici. Međutim po mišljenju suda iz svih provedenih dokaza ne postoji sumnja u bilo kakvo nasilno ponašanje oca prema djetetu niti bi međusobni kontakti apelanta po ocjeni suda negativno uticali na psihofizički razvoj mldb. M.L.

12. Istaknuto je da je ovakva situacija stvorena neadekvatnom komunikacijom odnosno krivnjom i oca i majke mldb. M.L. Također je istaknuto da apelant tokom godinu dana nije vidio dijete niti jednom nije nazvao majku djeteta i zatražio da mu omogući kontakt sa djetetom nego se usredotočio na podnošenje prijave policiji i pokretanja sudskih postupaka. Stoga je sud ocijenio da bi nakon proteka ovako dugog razdoblja prisilno odvajanje djeteta od majke imalo štetne posljedice na psihički razvoj mldb. M.L. što proizlazi iz mišljenja psihologa.

13. Nadalje je navedeno da iz konačnog izvješća Centra za socijalni rad proizlazi da otac ne želi dijete preuzimati ispred kuće majke djeteta kako je to ovršnom ispravom određeno jer smatra da to može dovesti do novih konflikata i eventualnih novih kaznenih prijava prema njemu budući da se on nalazi na dvogodišnjoj uvjetnoj kazni. Iz navedenog postupka oca tj. apelanta kao i iz nesporne činjenice da godinu dana nije nazvao majku djeteta kako bi dogovorio viđanje sa mldb. M.L. sud nije stekao dojam o iskrenoj želji i potrebi apelanta za viđanjem djeteta. S druge strane po mišljenju suda veća je odgovornost majke koja odbija daljnje susrete u Centru za socijalni rad dok otac na to pristaje.

14. Općinski sud je ukazao da je roditeljima i Centar za socijalni rad preporučio da kontakte treba privremeno prekinuti da se dijete dodatno ne traumatizira, te da ih ponovno treba uvoditi u kraćim jednodnevnim trajanjima. Dalje je ukazano da se aktivnosti Centra za socijalni rad trebaju usmjeriti na individualne razgovore i savjetodavni rad s oba roditelja kako bi se eliminirali negativni utjecaji na buduće kontakte dijete-otac, te da se viđanje oca i djeteta postupno uvodi. Također, po mišljenju suda, Centar za socijalni rad bi trebao hitno poduzeti aktivnosti kako ponovna pauza ne bi negativno utjecala na postignuti odnos apelanta i mldb. M.L., te da se oba roditelja trebaju uključiti u savjetodavni individualni tretman kako bi bili u stanju da konačno preuzmu roditeljsku odgovornost i međusobno komuniciraju o potrebama i interesima djeteta.

15. Općinski sud je naveo da ukoliko navedeni oblici mjera ne bi polučili uspjehom po mišljenju Centra za socijalni rad, a čije mišljenje je u potpunosti prihvatio sud, biće nužno pokretanje postupaka za sankcioniranje prvenstveno majčinoga ponašanja kao primarnog faktora u postojećoj nepovoljnoj situaciji za ostvarivanje kontakata dijete-otac. Ukazano je da ostale pismene isprave sud nije cijenio budući da ne bi imali utjecaja na odluku u predmetnoj pravnoj stvari.

16. Protiv prvostupanjskog rješenja apelant je podnio priziv koju je Županijski sud rješenjem broj 64 0 P 034731 17 Gži od 6. siječnja 2017. godine odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje u cijelosti.

17. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja je navedeno da iz provedenih dokaza u spisu posebno nalaza i mišljenja psihologa Rafaele Galić proizlazi da trenutačno ne postoji mogućnost provođenja neposrednih kontakata oca sa djetetom na način kako je to određeno ovršnom ispravom jer ih mldb. M.L. odbija, a što je rezultat ponašanja oba roditelja odnosno odraz majčinog direktnog i indirektnog opstruiranja kontakata iz čega proizlazi da bi prisilno odvajanje djeteta od majke ostavilo negativne posljedice na dijete.

18. Ukazano je da je roditeljima psiholog Centra za socijalni rad preporučio i da kontakte treba privremeno prekinuti da se dijete dodatno ne traumatizira te ih treba ponovno postupno uvoditi u kraćem jednodnevnom trajanju.

19. Istaknuto je da je odredbom članka 365. Obiteljskog zakona, koji se prema odredbi članka 369. citiranog zakona primjenjuje i u postupku ovrhe, održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s roditeljima, propisano da je u toku ovršnog postupka sud obvezan štititi dijete u najvećoj mogućoj mjeri.

20. Stoga imajući u vidu citiranu odredbu Obiteljskog zakona kao i utvrđeno činjenično stanje po mišljenju drugostepupanjskog suda, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odlučio kao u izreci prvostupanjskog rješenja za šta je dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i Županijski sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično saslušanje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo iz članka 9. st. 1. i 3. Konvencije o pravima djeteta. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da je u osporenoj odluci Županijski sud dao šturo obrazloženje. Navodi da su redoviti sudovi svoje odluke donijeli suprotno zaključku Centra za socijalni rad.

b) Odgovor na apelaciju

22. Županijski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji.

23. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja ustavnih prava apelanta na koja se poziva u apelaciji, te da je taj sud u osporenoj odluci dao svoj stav o činjeničnoj i pravnoj osnovi predmetnog spora kod koje u cijelosti ostaje.

24. Ovršenica je navela da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji, te da su osporena rješenja donesena u interesu djeteta. Podnosi zahtjev za sastav odgovora na apelaciju.

V. Relevantni propisi

25. U Obiteljskom zakonu FBiH („Službene novine FBiH“, br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:

Članak 365.

U tijeku ovršnog postupka sud je obvezan štititi dijete u najvećoj mogućoj mjeri. Članak 369.

U ovršnom postupku radi održavanja osobnih odnosa djeteta i neposrednih kontakata s roditeljem s kojim dijete ne živi primjenjivat će se na odgovarajući način odredbe članaka 364. do 368. ovog zakona.

26. U Zakonu o ovršnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“, br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11, 35/12 i 46/16) relevantne odredbe glase:

Članak 49. st. 2. i 3.

Rješenje o prigovoru (2) Rješenjem se prigovor usvaja, odbija ili se odbacuje kao nepravodoban, nepotpun ili nedopušten.

(3) Ako usvoji prigovor, sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti ovrhu u cijelosti ili djelomice i ukinuti sprovedene radnje.

27. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Aneks I Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni Hercegovini

12. Konvencija o pravima djeteta (1989)

28. Konvencija o pravima djeteta [usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. studenog 1989. godine] („Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori“ broj 15/90, „Službeni list RBiH“ broj 25/93 i Odluka o povlačenju rezerve na članak 9. stavak 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, „Službeni glasnik BiH” broj 42/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Za svrhe ove konvencije, dijete je ljudsko biće koje nije navršilo 18 godina života, ako se, na osnovu zakona koji se odnosi na dijete, punoljetstvo ne stiče ranije.

Član 3.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece od primarnog značaja su interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.

2. Države članice se obavezuju da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je prijeko potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih staratelja ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i preduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.

3. Države članice se staraju da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima koje su utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i podobnosti osoblja, kao i stručnog nadzora.

Član 9.

1. Države članice osiguravaju da nijedno dijete ne bude odvojeno od svojih roditelja protiv njihove volje, osim kada nadležni organi na osnovu sudskog uvida odluče, u skladu s odgovarajućim zakonom i procedurama da je takvo razdvajanje prijeko potrebno i u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti prijeko potrebna u određenom slučaju, kao npr. ako roditelji zlostavljaju ili zanemaruju dijete ili ako žive odvojeno pa se mora donijeti odluka o mjestu stanovanja djeteta.

2. U svakom postupku, u skladu sa stavom 1, sve zainteresirane strane dobit će priliku da učestvuju u postupku i da iznesu svoja mišljenja.

3. Države članice poštuju pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava lične odnose i neposredne kontakte sa oba roditelja na stalnoj osnovi, osim ako je to u suprotnosti sa najboljim interesima djeteta.

VI. Dopustivost

29. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Županijskog suda broj 64 0 P 034731 17 Gži od 6. lipnja 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 28. lipnja 2017. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo iz članka 9. st. 1. i 3. Europske konvencije o pravima djeteta.

Pravo na pravično suđenje

34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje […]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

35. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.. […]

36. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosi se na ovršni postupak koji je apelant kao tražitelj ovrhe pokrenuo protiv ovršenice radi ostvarivanja prava na viđanje mldb. kćerke M.L., a koje apelant ima na temelju pravomoćne odluke Općinskog suda od 31. kolovoza 2015. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se radi o predmetu u kojem apelant uživa garancije prava na pravično saslušanje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva navedena odredba.

37. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Europski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu članka 6. stavak 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi mutatis mutandis Europski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. veljače 2015. godine, stavak 61.).

38. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

39. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi osporenim odlukama usvojili prigovor ovršenice izjavljen protiv rješenja o ovrhi od 25. svibnja 2016. godine, kojim je po prijedlogu apelanta dozvoljena ovrha na temelju pravomoćne odluke Općinskog suda od 31. kolovoza 2015. godine kao ovršne isprave. Navedenom ovršnom ispravom apelantu je utvrđeno pravo da viđa svoju mldb. kćerku M.L. na točno određen način i u određeno vrijeme. S tim u svezi Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud rješavajući po prigovoru ovršenice protiv rješenja o ovrhi proveo veoma detaljan dokazni postupak uvidom i čitanjem pismenih isprava posebno izvještaja koje je sačinio psiholog prilikom susreta apelanta sa djetetom kao i izvještaja o provedenoj psihološkoj opservaciji djeteta, te izvještaja Centra za socijalni rad koji se tiču odnosa apelanta i djeteta kao i ovršenice i apelanta kao roditelja. Nakon analize navedenih dokaza a posebno uzimajući u obzir mišljenje psihologa redoviti sudovi su utvrdili da dijete nije trenutno u stanju održavati kontakte sa ocem (apelantom). Navedeno posebno nakon duže pauze u ostvarivanju tih kontakata. Pri tome je od strane redovitih sudova na jasan način ukazano da su oba roditelja (ovršenica i apelant) doprinijeli takvoj situaciji odnosno atmosferi u kojoj bi daljnji kontakt djeteta sa ocem dodatno traumatizirao petogodišnje dijete. Dakle, redoviti sudovi su u predmetnom postupku imajući u vidu potrebu da zaštite interese malodobnog djeteta, a što je bio i cilj postupka, utvrdili da bi daljnji susreti djeteta sa ocem negativno utjecali na psihološko zdravlje djeteta imajući u vidu dob djeteta kao i trenutne okolnosti i atmosferu nastalu između roditelja djeteta. Donoseći navedeni zaključak redoviti sudovi su imali u vidu izvještaje Centra za socijalni rad i psihologa kao relevantno stručno mišljenje.

40. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi jasno ukazali da roditelji moraju nastaviti aktivnosti u Centru za socijalni rad kako individualno tako i zajednički, a sve u cilju da se što prije nastavi komunikacija apelanta sa djetetom budući da je to po mišljenju psihologa neophodno za budući nesmetani psihički razvoj djeteta. Prema tome, proizlazi da osporenim odlukama redovitih sudova apelantu nije uskraćeno niti ukinuto pravo da viđa svoju malodobnu kćer već je to pravo zbog postojanja specifičnih okolnosti, koje su nepovoljne za dijete, privremeno obustavljeno. Pri tome su redoviti sudovi ukazali da se hitno nastave aktivnosti Centra za socijalni rad sa roditeljima i djetetom, a kako pauza u viđanju apelanta sa djetetom ne bi naškodila samom djetetu. Dakle, po mišljenju Ustavnog suda redoviti sudovi su osporene odluke donijeli na način da se zaštite isključivo interesi malodobnog djeteta, kako je to propisano odredbama Obiteljskog zakona koje se, prema eksplicitnom sadržaju članka 369. toga zakona, primijenjene u konkretnom ovršnom postupku, a ne da bi se na bilo koji način ukinulo ili uskratilo pravo apelantu da viđa dijete. Prema tome, proizlazi da su se u toku cijelog predmetnog postupka redoviti sudovi vodili interesima malodobnog djeteta i njegovim psihofizičkim razvojem o čemu su u svojim odlukama dali veoma jasno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog i procesnog prava (Obiteljskog zakona o ZIP). Također, suprotno navodima apelanta Ustavni sud ne može zaključiti da su redoviti sudovi osporene odluke donijeli suprotno zaključcima Centra za socijalni rad. Navedeno iz razloga što je prvostupanjski sud u svojoj odluci na veoma detaljan način obrazložio zaključke i uputstva Centra za socijalni rad, te isključivo na njima, a u interesu djeteta, donio osporenu odluku sa kojom se u svemu suglasio drugostupanjski sud u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.

Konvencija o pravima djeteta

42. Članak 9. glasi:

1. Države članice osiguravaju da nijedno dijete ne bude odvojeno od svojih roditelja protiv njihove volje, osim kada nadležni organi na osnovu sudskog uvida odluče, u skladu s odgovarajućim zakonom i procedurama da je takvo razdvajanje prijeko potrebno i u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti prijeko potrebna u određenom slučaju, kao npr. ako roditelji zlostavljaju ili zanemaruju dijete ili ako žive odvojeno pa se mora donijeti odluka o mjestu stanovanja djeteta.

2. U svakom postupku, u skladu sa stavom 1, sve zainteresirane strane dobit će priliku da učestvuju u postupku i da iznesu svoja mišljenja.

3. Države članice poštuju pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava lične odnose i neposredne kontakte sa oba roditelja na stalnoj osnovi, osim ako je to u suprotnosti sa najboljim interesima djeteta.

43. Ustavni sud podsjeća da je u Aneksu I točka 12. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog, navedena i Konvencija o pravima djeteta (1989) (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3767/08 od 21. srpnja 2011. godine, točka 18).

44. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju osporenim odlukama odlučivalo o apelantovom prijedlogu za ovrhu odluke suda kojom je utvrđeno pravo apelanta da viđa svoju malodobnu kćerku. Međutim, usvajajući prigovor ovršenice redoviti sudovi su osporenim odlukama obustavili predmetno ovrhu i ukinuli sve provedene radnje smatrajući da je u interesu djeteta da privremeno ne viđa svoga oca (apelanta).

45. S tim u svezi, Ustavni sud ističe da, prema praksi Europskog suda koju podržava i Ustavni sud, zauzet je stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja“. Dakle, kada se radi o djeci u obzir se moraju uzeti njihovi najbolji interesi (vidi mutatis mutandis, Europski sud, presuda Jeuness protiv Holandije od 3. listopada 2014. godine, stavak 118. i presuda Neulinger i Shuruk protiv Švicarske od 6. srpnja 2010. godine, stav 146. i Ustavni sud, Odluka broj AP 3073/09 od 7. travnja 2011. godine, st. 43. 50. i 51., Odluka broj AP 4010/16 od 6. prosinca 2016. godine, stavak 44. i Odluka broj AP 5156/15 od 10. svibnja 2017. godine, stavak 35., dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

46. Imajući u vidu navedene stavove Europskog i Ustavnog suda, Ustavni sud ističe da je njegov zadatak da ispita da li su u okolnostima konkretnog slučaja redoviti sudovi u predmetnom postupku donoseći osporene odluke dali dovoljnu težinu najboljem interesu mldb. M.L. a kako to zahtijeva članak 9. Konvencije o pravima djeteta. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je s obzirom na okolnosti postojećih odnosa između majke i oca djeteta (ovršenice i apelanta), a što je imalo snažan uticaj i na dijete, u najboljem interesu djeteta, s obzirom na dob djeteta (pet godina) da dijete obustavi privremeno viđanje oca. Ustavni sud ne može zaključiti da u konkretnom slučaju redoviti sudovi nisu prvenstveno vodili računa o interesu djeteta. Naime, kontakti djeteta sa ocem su obustavljeni samo privremeno te će biti nastavljeni kada prestanu da postoje konkretne okolnosti, na koje su redoviti sudovi u obrazloženju osporenih odluka detaljno ukazali. Pri tome su se redoviti sudovi rukovodili stručnim mišljenjima Centra za socijalni rad i psihologa koji je proveo psihološku opservaciju djeteta.

47. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo postupanja suprotno članku 9. Konvencije o pravima djeteta kako to apelant smatra. Upravo suprotno redoviti sudovi su svoje odluke isključivo utemeljeli na interesima malodobnog djeteta pri čemu po mišljenju Ustavnog suda apelantu nije uskraćeno niti ukinuto pravo da viđa dijete već je to pravo samo zbog postojećih okolnosti privremeno obustavljeno sa tendencijom da se što prije nastavi.

48. Na temelju navedenog Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava iz članka 9. Konvencije o pravima djeteta budući da su prilikom donošenja osporenih odluka redoviti sudovi vodili računa prvenstveno o interesima djeteta zbog čega je privremeno obustavljen kontakt apelanta sa djetetom.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redoviti sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

50. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na zaštitu najboljeg interesa djece prema Konvenciji o pravima djeteta u situaciji kada su redoviti sudovi dali jasna i precizna obrazloženja osporenih odluka na način koji bi zadovoljio standarde prava na zaštitu najboljeg interesa djeteta garantiranih Konvencijom o pravima djeteta.

51. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2708/17 (M.L.) | Sudska praksa | Aktio