Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1408/17 (S. T.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanbračna zajednica
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1408/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1408/17, rješavajući apelaciju Slobodana Topalovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Topalović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 134417 15 Rev od 16. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Topalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 134417 15 Rev od 16. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi postojanje vanbračne zajednice između apelanta i prvotužene (M. K.), da imovinu stečenu u vanbračnoj zajednici čine određene nekretnine (bliže opisane u izreci prvostepene odluke) i da se utvrdi da je apelant stekao pravo suvlasništva sa ½ dijela na navedenim nekretninama.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju između apelanta i prvotužene nije sporno postojanje emotivne (ljubavne veze), dužeg trajanja, od 1994. godine, kada su bili u braku sa drugim partnerima. Vrhovni sud je konstatovao da je ta veza i nakon što su se razveli (od bivših partnera) ostala tog kvaliteta jer je prvotužena jednako, za vrijeme trajanja braka, a i nakon razvoda braka dolazila kod apelanta u vikendicu, te su se u spornom periodu (2001. do 2011. godine) družili, zajedno izlazili, posjećivali jedni druge i povremeno zajedno boravili u apelantovom stanu i u stanu prvotužene i da je ta veza više puta prekidana zbog nesuglasica između njih. Vrhovni sud je ocijenio da s obzirom da ni kroz duže trajanje njihove veze (sa povremenim prekidima), nije došlo do povećanja kvaliteta, u pogledu pravnog statusa te veze, iako je apelant to namjeravao (burme je za vjenčanje kupio), što prvotužena nije prihvatila, te da je očigledno da prvotužena nije imala namjeru da sa apelantom formira zajednicu života „većeg, od dotadašnjeg kvaliteta“ njihove veze. Vrhovni sud je konstatovao da zbog toga navodi apelantove revizije o postojanju vanbračne zajednice, jer su se apelant i prvotužena razveli neposredno prije početka „zajednice života“ (što nije tačno jer su oni u ljubavnoj vezi znatno ranije, od 1994. godine) i ukazivanje na dužinu trajanja njihove emotivne veze, ne doprinosi drugačijem ishodu konkretnog spora. Vrhovni sud je istakao da je suprotno navodima apelantove revizije, pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je sa prvotuženom u navedenom (relevantnom) periodu živio u istom domaćinstvu, kakav zaključak proizlazi iz provedenih dokaza, pa i iz iskaza svjedoka čije je saslušanje predložio apelant. Vrhovni sud je ukazao da je izjašnjavajući se na okolnosti postojanja vanbračne zajednice između apelanta i prvotužene svjedok D. M. potvrdio da je dolazio kod apelanta u njegov stan „možda deset puta“ i da nisu svaki put bili oboje u stanu, te da je njegov utisak „da su živjeli zajedno“. Vrhovni sud je ocijenio da taj iskaz nije dovoljan za zaključak o postojanju vanbračne zajednice u pomenutom periodu, jer svjedok za taj svoj utisak nije dao uvjerljive i argumentovane razloge, kakvim se ne mogu prihvatiti desetak posjeta apelantu učinjenih u periodu od devet godina, pri čemu svaki put u stanu nije bila i prvotužena. Prema tome, Vrhovni sud je naglasio da ni jedan od iskaza saslušanih svjedoka, a ni drugi provedeni dokazi ne mogu se uzeti kao vjerodostojan dokaz o postojanju vanbračne zajednice između apelanta i prvotužene, kako su pravilno zaključili nižestepeni sudovi, a da je na apelantu bio teret dokazivanja tih odlučnih činjenica (članovi 7. stav 1., 102. stav 1., i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je ocijenio da pravilno prvostepeni sud zaključuje, a drugostepeni sud taj zaključak prihvata, da postupanje prvotužene, na koje je ukazao sam apelant navodeći da je prvotužena „krila“ od apelanta kada je kupovala stan u određenoj ulici (ugovorom od 12. septembra 2007. godine, što znači nakon 13 godina trajanja njihove veze), nije svojstveno za zajednicu (vanbračnu kao ni bračnu) u kojoj postoji visok stepen emotivne i ekonomske povezanosti. Osim toga, Vrhovni sud je konstatovao da su pravilno sudovi ocijenili apelantovu tvrdnju da je on svojim sredstvima kupio stan u drugoj ulici, a da je „iz ljubavi prema prvotuženoj“ stan uknjižen kao njihovo suvlasništvo sa po 1/2 dijela, za koju se ispostavilo da nije istinita, jer kada je prvotužena potvrdila da je apelantu pomogla u kupovini tog stana (da nije imao sredstava i da se u pogledu vraćanja istih vodi spor) apelant to nije negirao. Vrhovni sud je konstatovao da apelant, dakle, nije bio dosljedan u tim svojim navodima, što govori o dokaznoj snazi njegovog iskaza saslušanog kao parnične stranke u pogledu tvrdnje o postojanju vanbračne zajednice, što nije potvrđeno drugim dokazima. Prema izloženom, Vrhovni sud je zaključio da su pravilno sudovi ocijenili da u konkretnom slučaju nisu bili ostvareni bitni elementi zajednice života: emotivna i imovinska povezanost, zajedničko sticanje imovine, zajednica života u smislu zajedničkog stanovanja, ishrane i vođenja zajedničkog ekonomskog domaćinstva, za postojanje vanbračne zajednice između apelanta i prvotužene, te da apelant nije u pravu kada tvrdi da je drugostepeni sud vezu između njih isključivo cijenio kao ekonomsku zajednicu. Vrhovni sud je naglasio da kod navedenog stanja stvari ni navodi u službenoj zabilješci od 2. novembra 2011. godine sačinjenoj po prijavi prvotužene u kojoj je navedeno da Centar za socijalni rad posreduje „... zbog problema prvotužene sa svojim vanbračnim partnerom Slobodanom Topalovićem...“, ne daju osnova za drugačiji zaključak, jer ti navodi sami za sebe, bez procjenjivanja kvaliteta zajednice života apelanta i prvotužene kroz navedeni period, suprotno navodima revizije, njihovom partnerskom odnosu ne daju obilježje vanbračne zajednice, u pravnom smislu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant obrazlaže na način, u suštini, da smatra da su sudovi (apelant prvenstveno osporava prvostepenu i drugostepenu odluku, ali je dostavio i odluku Vrhovnog suda kao konačnu odluku u konkretnom predmetu) pogrešno utvrdili činjenično stanje, te da su proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman