Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1056/17 (G. M.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1056/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1056/17, rješavajući apelaciju Gordane Milić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Gordana Milić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 289158 14 Gž od 12. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gordana Milić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 21. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 289158 14 Gž od 12. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica isplatiti tužitelju („Sarajevostan“ d.d. Sarajevo) određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju prvostepene odluke je navedeno da je predmet spora zahtjev tužitelja da mu apelantica, na ime duga za ispostavljene račune za održavanje zajedničkih dijelova zgrade za period od 1. marta 2009. godine do 30. septembra 2011. godine, isplati određeni novčani iznos. Odlučujući o apelantičinom prigovoru da nije zaključila ugovor sa tužiteljom za pružanje usluga, prvostepeni sud je ocjenio neosnovanim. Naime, navedeno je da ne postoji obaveza upravitelja na zaključivanje pojedinačnih ugovora sa etažnim vlasnicima, već da je u obavezi zaključiti zajednički ugovor s predstavnikom etažnih vlasnika. Također je navedeno da navode apelantice da nije dobivala račune na svoje ime, odnosno da tužitelj ne izvršava svoje obaveze u skladu sa zakonom, prvostepeni sud je ocjenio neosnovanim, paušalnim i ničim dokazanim obzirom da nisu pruženi dokazi u smislu člana 7. stav 1.,a u vezi sa članom 123. ZPP-a. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da po nalaženju i ovog suda prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrdio odlučne činjenice za rješavanje ove pravne stvari i iz utvrđenog činjeničnog stanja pravilno izvukao zaključak da tužitelju pripada naknada na ime održavanja, s obzirom da je djelomično osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja primjenivši član 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime navedenom odredbom je predviđeno zastarjevanje potraživanja u roku od tri godine od dana dospjelosti svakog pojedinog potraživanja. Dalje je navedeno da kako tužbeni zahtjev obuhvata period od marta do septembra 2011. godine to i po ocjeni Kantonalnog suda, imajući u vidu kada je ponesena tužba (14. maja 2012. godine), nije nastupila zastara potraživanja, osim za mjesece mart i april 2009. godine u iznosu od 50,92 KM za koji je iznos prvostepeni sud pravilno i odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud navodi da su stoga neosnovani navodi apelantičine žalbe koji dovode u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava, smatrajući da se u konkretnom slučaju trebao primjeniti član 378. ZOO-a, s obzirom da je u konkretnom predmetu riječ o povremenim potraživanjima koja zastarjevaju u roku od tri godine od dana dospjelosti svakog pojedinog potraživanja. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da u odnosu na žalbene navode koji se odnose na povrede odredaba ZPP-a, a koje se odnose na dostavljanje pismena, Kantonalni sud je ocjenio da je osnovana tvrdnja žalbe apelantice da je prvostepeni sud propustio lično dostaviti tužbu i pozive za pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da ta povreda nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Kantonalni sud je istaknuo da odbijanjem prijema tužbe i poziva suda, a time i izostanka sa ročišta apelantica (tužena) je samo sebe dovela u situaciju nemogućnosti preduzimanja svih onih radnji koje se mogu preduzimati najkasnije na priopremnom ročištu, tako da navodi žalbe se jedino mogu ocijeniti kao nove činjenice i novi dokazi koji se u smislu odredbe člana 207. ZPP-a u žalbi ne mogu iznositi. Dalje je istaknuto da uvidom u spis predmeta utvrđeno je nespornim da je tužba na odgovor prema sadržini dostavnice dostavljena apelantici 30. oktobra 2012. godine na adresu putem sudskog kurira, uz napomenu da je apelantica „odbila otvoriti vrata a da joj je pismenotužba pribijeno na vrata“, a to se u smislu odredbe člana

350. ZPP-a, smatra urednom dostavom. Osim toga, navedeno je da u prilog ove tvrdnje posebno potvrđuje činjenica da je apelantica odgovor na tužbu sudu dostavila u roku od 30 dana računajući od dana koji je naveden u dostavnici za dostavljanje tužbe, što znači da je bila upoznata sa sadržajem tužbenog zahtjeva koji joj tužitelj stavlja na teret.

Apelacioni navodi

3. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica svoje navode o povredi u suštini, argumentira tvrdnjama da su redovni pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise uz isticanje da sa tužiteljom nikada nije zaključila ugovor, da nije dobivala račune na svoje ime, kao i da je nastupila zastara potraživanja u skladu sa članom 378. ZOO, te da je došlo do povrede odredaba ZPP-a, a koje se odnose na dostavljanje pismena. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja je ukazano u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i prvostepeni sud u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1056/17 (G. M.) | Sudska praksa | Aktio