Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1684/15 (M. S.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1684/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1684/15, rješavajući apelaciju Mehmeda Subašića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mehmeda Subašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 027693 14 Rev od 27. januara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 027693 13 Gž od 26.

septembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 027693 11 P 2 od 22. aprila 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mehmed Subašić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Miralem Dizdarević, advokat iz Tuzle, podnio je 9. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 027693 14 Rev od 27. januara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 027693 13 Gž od 26. septembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 027693 11 P 2 od 22. aprila 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda kao i od tužitelja „Gavrilović“ iz Petrinje (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 31. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

2. Općinski sud je 14. juna 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 15. juna 2017. godine, Vrhovni sud 8. juna 2017. godine, dok tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu 28. februara 2003. godine protiv apelanta radi predaje u posjed poslovnog prostora površine 100 m2, koji se nalazi u Tuzli, u ul. Albina Herljevića broj 25 (u daljnjem tekstu: poslovni prostor). U činjeničnom opisu tužbe se navodi da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 23. marta 1971. godine sa Stambenim preduzećem Tuzla kao prodavcem, te da apelant predmetni poslovni prostor koristi bespravno.

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 027693 11 P 2 od 22. aprila 2013. godine obavezan je apelant da tužitelju preda u posjed poslovni prostor, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 16.346,65 KM, sve u roku od 30 dana po donošenju ove presude, pod prijetnjom izvršenja. Sa dijelom zahtjeva za troškove postupka, preko dosuđenog iznosa do traženog iznosa od 25.056,72 KM, apelant je odbijen.

6. Sud je utvrdio da je predmet tužbenog zahtjeva predaja u posjed poslovnog za koji tužitelj tvrdi da je njegovo vlasništvo i da apelant isti koristi bez valjanog pravnog osnova, tako da se radi o vlasničkoj tužbi, pa je za rješenje ovog spora kao materijalno pravo, relevantan Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03; u daljem tekstu: ZVPO). Odredbom člana 43. ZVPO je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, a dok je stavom 2. istog člana regulisano da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ista nalazu u faktičkoj vlasti tuženog. Također, odredbom člana 48. istog Zakona je regulisano da osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način a nije znala niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Općinski sud je utvrdio da, prije svega, nije osnovan prigovor apelanta da je u ovoj pravnoj stvari nadležan organ uprave te da bi se sud imao oglasiti apsolutno nenadležnim, jer zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari nije usmjeren na vraćanje bilo kojih prava o kojim bi odlučivao organ uprave, nego tužitelj kao vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik, traži predaju u posjed poslovnog prostora. Sud je utvrdio da je tužilac tokom postupka dokazao aktivnu legitimaciju u ovom sporu i pravo na pravnu zaštitu na osnovu odredbe člana 48. ZVPO, jer se u konkretnoj pravnoj stvari radi o stečenom pravu tužitelja, odnosno da je tužitelj pravni sljednik prednika ,,Gavrilović“ - Mesne industrije Petrinja, koja je predmetni poslovni prostor stekla po osnovu ugovora o kupoprodaji od 23. marta 1971. godine. Kako u smislu člana 38. ZVPO nije upisan u javne knjige, zaključenim ugovorom o kupoprodaji stekao je zakonit osnov za upis prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostorunekretnini. Tužilac je dokazao da ima jače pretpostavljeno pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru stečeno pravnim poslom, punovažnim ugovorom o kupoprodaji poslovnog prostora, a nije ni sporno da se taj poslovni prostor nalazi u faktičkom posjedu tuženog koji ga drži bez pravnog osnova. Osim toga, apelant do zaključenja glavne rasprave nije dokazao na osnovu čega drži u posjedu predmetni poslovni prostor, pa samim tim nije dokazao da ima pravno jači ili bar jednako jak posjed u odnosu na tužioca.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 027693 13 Gž od 26. septembra 2013. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u stavu jedan izreke, dok u stavu dva ostaje neizmijenjena.

8. Kako navodi Kantonalni sud tokom prvostepenog postupka, a suprotno svim navodima žalbe apelanta, tužitelj je brojnim materijalnim dokazima, a u koje je prvostepeni sud izvršio uvid i iste pravilno cijenio, te o njima dao detaljne, potpune i pravilne razloge dokazao da je kvalificirani posjednik predmetnog poslovnog prostora, svoje pravno sljedništvo od svog pravnog prednika kao osobe koja je pribavila predmetni poslovni prostor po pravnoj osnovi i na zakonit način, a koji nije znao i nije mogao znati da nije postao vlasnik stvari - pretpostavljeni vlasnik po članu 48. stav 1. ZVPO-a. Osim toga, tužitelj je i aktivno legitimisan da isti ovaj poslovni prostor traži u predaju od apelanta koji ga drži bez pravnog osnova ili po slabijoj pravnoj osnovi.

9. Kantonalni sud je takođe utvrdio da tokom postupka apelant nije dokazao svoje prigovore pravno jačeg ili jednako jakog posjeda, kao i prigovore koji negiraju (osporavaju pravne činjenice na kojima je tužitelj temeljio postojanje jačeg prava na posjed - kvalificiranog posjeda), ukidaju (suprotstavljanjem novih činjenica koje bi uzrokovale prestanak tužiteljevog zahtjeva) ili zaustavljaju tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je pravni prednik tužitelja na osnovu Ugovora o kupoprodaji zaključenog dana 23. maja 1971. godine sa Stambenim preduzećem Tuzla, stekao ovaj poslovni prostor kao svoje vlasništvo, te da su se u periodu od 1991. godine dešavale organizacione i statusne promjene. Navodi se da je tužitelj upisom ovih promjena kroz sudske registre kao pravni sljednik aktivno legitimisan da zahtijeva predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora kao pretpostavljeni vlasnik od apelanta koji isti drži u faktičkom posjedu bez pravnog osnova, te da je redovan sud i nadležan da odlučuje o predmetnoj pravnoj stvari, jer se radi o zahtjevu tužitelja za predaju u posjed poslovnog prostora, po odredbama ZVPO-a.

10. Apelant u izjavljenoj žalbi naširoko ponavlja ranije isticane prigovore tokom prvostepenog postupka, te i dalje na njima ustrajava (prigovor presuđene stvari, te prigovor pasivne i aktivne legitimacije), a koje je prvostepeni sud pravilno cijenio, te o njima dao potpune i valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Po ocjeni Kantonalnog suda, ne stoji prigovor presuđene stvari, te se o ovom prigovoru pravilno izjasnio prvostepeni sud na strani 12. drugi pasus. Takođe, kako navodi Kantonalni sud, ne stoji ni prigovor apelanta da je prvostepeni sud bio apsolutno nenadležan da odlučuje o ovoj pravnoj stvari, a o čemu se također izjasnio prvostepeni sud na strani 9. posljednji pasus, na koje se apelant također upućuje. Po mišljenju Kantonalnog suda nema mjesta primjeni odredbi Zakona o zabrani raspolaganja imovinom, prenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji FBiH i drugih država („Službeni list RBiH“, br. 4/95 i 37/95), kao ni odredbi Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije, a na čiju primjenu je ukazivao apelant. Kako navodi Kantonalni sud, zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari nije bio usmjeren na vraćanje bilo kakvih prava o kojima bi bio nadležan odlučivati organ uprave, nego ga je usmjerio tužitelj kao pretpostavljeni vlasnik da mu se predmetni poslovni prostor preda u posjed i za ovakav zahtjev je po osnovu jačeg prava na posjed nadležan redovan sud.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 027693 14 Rev od 27. januara 2015. godine revizija apelanta je odbijena.

12. Po mišljenju Vrhovnog suda, ne stoji revizijski razlog da je drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 357. tačka 4. Zakona o parničnom postupku („Službene novine F BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), iz razloga što su sudije drugostepenog suda A. Ž. i S. L. učestvovale u donošenju rješenja toga suda u predmetu 003 0 Gž 07 001774 od 28. aprila 2010. godine kojim je uvažena žalba apelanta, ukinuta presuda Opštinskog suda broj P 516/2003 od 26. januara 2004. godine (kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan) i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a da su ponovo iste sudije učestvovale u donošenju presude koja se pobija u ovom postupku. U skladu sa odredbom člana 357. tačka 4. ZPP sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa. U konkretnom slučaju sudije Kantonalnog suda A. Ž. i S. L. su učestvovale u donošenju odluke istog suda kojom je odlučeno po žalbi tužitelja 26. januara 2004. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje i nema smetnje da učestvuju u donošenju odluke drugostepenog suda nakon donošenja odluke prvostepenog suda u ponovljenom postupku. Zauzeto stanovište suda iznijeto u obrazloženju rješenja kojim se presuda ukida ne predstavlja razlog zbog kojeg su ove sudije morale biti izuzete i nije, po ocjeni Vrhovnog suda, bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

13. Ne stoji ni revizijski prigovor da je drugostepeni sud povrijedio odrebe parničnog postupka jer nije odbacio tužbu (član 60. stav 3. i 196. stav 2. ZPP), a nije sankcionisao ni povredu koju je počinio prvostepeni sud na koju je ukazano u žalbi zbog osnovanog prigovora da povodom istog predmeta spora već teče parnica pred istim sudom i pravosnažno je presuđena pod poslovnim brojem 32 0 Ps 032468 12 Pž. Da bi u skladu sa čl. 60. st. 3. i 196. st. 2. ZPP sud mogao odbaciti tužbu mora pored ostalih uslova biti ispunjen i uslov da se radi o istim strankama što nije ispunjeno u ovom slučaju, jer je u predmetu pod brojem 32 0 Ps 032468 12 Pž tuženi „Gavrilović Komerc“d.o.o. Tuzla, a u ovom predmetu je apelant-direktor tuženog, pa tužba nije mogla biti odbačena i pored toga što je tužbeni zahtjev upravljen na isti predmet spora.

14. Vrhovni sud nalazi da ne stoji ni ponovljeni revizijski prigovor da predmetna pravna stvar ne spada u sudsku nadležnost i da je to nadležnost organa uprave u skladu sa Anexom G Sporazuma o pitanjima sukcesije i Odlukom Vijeća ministara BiH o sprovođenju Anexa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH. Po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je pravni stav nižestepenih sudova da kada je u pitanju zahtjev vlasnika za predaju u posjed nekretnine upravljen prema bespravnom korisniku te nekretnine za odlučivanje o takvom zahtjevu nadležan je da odluči sud u parničnom postupku.

15. Kako zaključuje Vrhovni sud, nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (član 240. stav 1. tačka 2. ZPP). Iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, za koja je vezan revizijski sud, proizilazi da je pravni prednik tužitelja 23. marta 1971. godine na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog sa Stambenim preduzećem Tuzla stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, da su se kod pravnog prednika tužitelja u periodu od 1991. godine pa nadalje dešavale organizacione i statusne promjene (sve evidentirane kroz sudski registar nadležnog suda) i da tuženi predmetni poslovni prostor drži u posjedu bez pravnog osnova. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno su nižestepeni sudovi primjenili materijalno pravo, odredbu člana 48. ZVPO kada su usvojili tužbeni zahtjev, te su u obrazloženju svojih presuda dali razloge koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud, pa nema potrebe da se isti ponavljaju i u ovoj revizijskoj presudi.

16. Takođe, po ocjeni Vrhovnog suda, apelant neosnovano u reviziji ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer je vlasnik firme predao poslovni prostor tuženom u posjed na osnovu izjave o preuzimanju ključeva potpisane na zapisniku od 25. aprila 2002. godine kada je tuženi kao fizičko lice preuzeo ključeve pod pečatom firme „Gavrilović Komerc“ d.o.o. Tuzla i nastavio da koristi sporni prostor i izdaje u zakup trećim licima. Ne stoji ni prigovor istican i u postupku pred nižestepenim sudovima, da tužitelj nije aktivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari jer nije pravni sljednik pravnog lica koje je 1971. godine kao kupac zaključilo ugovor o kupovini predmetnog poslovnog prostora. Ovo stoga jer na osnovu izvoda iz sudskog registra nadležnog suda i akata na osnovu kojih su vršene određene statusne promjene tog pravnog lica, nižestepeni sudovi izvode pravilan zaključak da je tužitelj pravni sljednik pravnog lica koje je 1971. godine kao kupac zaključilo ugovor o kupovini predmetnog poslovnog prostora, te je aktivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari. Vrhovni sud nije cijenio revizijske prigovore koji se odnose na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa ni nove činjenice i dokaze koji su iznijeti u reviziji, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav

2. ZPP). Kako ne stoje razlozi revizije, a Vrhovni sud nije našao postojanje povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe člana 248. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, član 7. Evropske konvencije i član 13. Evropske konvencije.

18. Apelant tvrdi da je u konkretnoj pravnoj stvari došlo do povrede načela zakonitosti i sa njim povezanog načela pravičnosti. Navedena povreda zakonitosti, a time i načela pravičnosti, ogleda se u činjenici da je Vrhovni sud 26. novembra 2014. godine primio zapisnik Općinskog suda broj 32 0 Ps 032468 13 Ip od 14. novembra 2014. godine o izvršenoj predaji poslovnog prostora, dakle, za tu naknadno nastalu činjenicu znao je dva mjeseca prije donošenja svoje presude broj 32 0 P027693 14 Rev koja je donesena 27. januara 2015. godine, a o toj naknadno nastaloj činjenici ni jednom rečenicom Vrhovni sud ne cijeni osnovanost ili neosnovanost te naknadno nastale činjenice. Propuštanje Vrhovnog suda FBiH da cijeni tu naknadno nastalu činjenicu, čini bitnu povredu odredbe člana 209. ZPP FBiH, jer je ocjena naknadno nastale činjenice bila od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

19. Apelant smatra da je redovni sud zbog nepravilne primjene odredbe iz stava 1 u vezi sa stavom 4. član 295, te odredbe člana 241. ZPP FBIH, počinio povredu odredaba iz člana 209. ZPP FBiH, a nepravilna primjena navedenih odredbi iz navedenog zakona, bila je od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude u dijelu ocjene postojanja pasivne legitimacije na strani apelanta po tužbi od 28. februara 2003. godine. Apelant smatra da je redovni sud nepravilno cijenio i primjenio materijalno pravne odredbe vezane za prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta, potkrepljen naprijed navedenim dokazima na koje se apelant pozivao u prvostepenom, drugostepenom i u revizionom postupku. Smatra da je sud postupao voluntaristički prekoračivši granice svojih ovlaštenja, jer nije drugostepenu presudu preispitao samo u onom dijelu u kojem je drugostepena presuda pobijana revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji.

20. Apelant dalje navodi da je opštepoznata činjenica da međunarodni ugovori, kakav je Sporazuma o pitanjima sukcesije sa svim njegovim anexima, pa i anexom “G" ( privatno vlasništvo i stečena prava – „Službeni glasnik BIH“, br. 10/01), koji je zaključen između BiH, Republike Hrvatske, Republike Slovenije i Savezne Republike Srbije, i potpisan u Beču 29. juna 2001. godine za koji je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine dala saglasnost ima supremaciju nad domaćim zakonodavstvom, onda je Vrhovni sud morao dati razloge i argumentaciju iz kojih se ranije primjenjivao navedeni sporazum a iz kojih razloga i po kojem pravnom osnovu se više ne primjenjuje, jer se sudskom praksom ne može i ne smije mijenjati ono što je po međunarodnim standardima obavezujuće, koji su prihvaćeni iz Evropske konvencije. Sudska praksa može biti izvor prava samo u situaciji kada nastupi vacatio legis - pravna praznina, koju, radi pravne sigurnosti, treba popuniti zauzimanjem stanovišta sudske prakse u rješavanju pojedinačnih pravnih situacija, što nije i ne može biti slučaj u ovoj pravnoj stvari.

21. Stoga, apelant predlaže da se preinače osporene presude i obaveže tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

22. Općinski sud navodi da presude nadležnih pravosudnih institucija nisu ni u kojem slučaju dovele u pitanje pravično suđenje niti pravnu sigurnost apelanta, te je djelovano u skladu sa Ustavom i Evropskom konvencijom, kao i njenim Protokolima. Uzimajući u obzir sve navedeno, Općinski sud predlaže da se u smislu člana 59. Pravila Ustavnog suda BiH, ova apelacija odbije kao neosnovana.

23. Kantonalni sud navodi da su navodi apelanta neosnovani, pa se predlaže da se apelacija apelanta odbije kao neosnovana.

24. Vrhovni sud smatra da su navodi apelacije neosnovani.

V. Relevantni propisi

25. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03), relevantne odredbe glase:

9. Stjecanje prava vlasništva pravnim poslom Član 38.

Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan.

Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.

U slučaju više savjesnih stjecatelja, upis u javne knjige ima pravo zahtjevati stjecatelj kome je nekretnina predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtjevati stjecatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva.

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

Član 48.

Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtjevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44. do 47. ovog zakona.

26. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), relevantne odredbe glase:

Član 60. stav 3 (....)(3) Dok parnica teće, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti.(....) Član 196. stav 2 (....) (2) Sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno odbacit će tužbu. (....)

Član 209.

(1)Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primjenio ili je nepravilno primjenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. (....)

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 027693 14 Rev od 27. januara 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 9. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, član 7. Evropske konvencije i član 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je od apelanta tražena predaja u posjed poslovnog prostora, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu nepravilno i nepotuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, prigovore apelanta da se radi o presuđenoj stvari, o aktivnoj i pasivnoj legitimaciji, te da se radi o predmetu koji ne spada u sudsku nadležnosti.

35. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

37. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku apelant obavezan na predaju poslovnog prostora. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem je apelant, kao i tužitelj, imao mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da svojim argumentima opovrgava argumente suprotne strane. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze posebno, a onda ih doveo u međusobnu vezu, te na osnovu takve ocjene dokaza zaključio da je tužitelj tokom prvostepenog postupka, a suprotno svim navodima žalbe apelanta, brojnim materijalnim dokazima dokazao pravo na povrat spornog poslovnog prostora. Ustavni sud nalazi da je Općinski sud cijenio i prigovor presuđene stvari, te prigovor pasivne i aktivne legitimacije, te o njima dao potpune i valjane razloge koje su cijelosti prihvatili i Kantonalni i Vrhovni sud. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je sud utvrdio da je tužiteljev izgubljeni posjed zakonit, istinit i savjestan, a sam tužitelj aktivno legitimisan da isti ovaj poslovni prostor traži u predaju od apelanta koji ga drži bez pravnog osnova ili po slabijoj pravnoj osnovi.

38. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZVPO, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog i procesnog prava koji su redovni sudovi primjenili u toku postupka. Stoga su navodi apelanta da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

39. Apelant je naveo i da je došlo do kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove, odnosno da je u konkretnom postupku koristio pravo žalbe. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud veoma detaljno ispitao apelantovu žalbu, te utvrdio da ona nije osnovana. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

40. U vezi sa navodima apelanta da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst sa predmetnim postupkom, zbog čega Ustavni sud ove navode apelanta neće razmatrati.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, niti je bilo procesnih propusta na koje je ukazivao apelant, te kada je redovni sud za svoje odluke dao argumentovane i jasne razloge.

42. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana 13. Evropske konvencije, kada apelant kršenje tog prava vezuje s pravom na pravično suđenje, te da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove, odnosno da je u konkretnom postupku koristio pravo na žalbu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman