Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1538/17 ("Mipex-Auto RS" d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Legitimno očekivanje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Javne nabavke
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1538/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1538/17, rješavajući apelaciju "Mipex-Auto RS" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Mipex-Auto RS" d.o.o. Banja Luka protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 019266 16 Uvp od 16. marta 2017. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Mipex-Auto RS" d.o.o. Banja Luka protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 019266 16 Uvp od 16. marta 2017. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. "Mipex-Auto RS" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radojica Obradović, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 019266 16 Uvp od 16. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Kancelarije za razmatranje žalbi BiH), kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu štete u određenom iznosu, u vezi sa rješenjem tužene od 23. oktobra 2012. godine u postupku javne nabavke vozila.
2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je ugovorni organ (JP „Šume Republike Srpske") proveo postupak javne nabavke vozila za potrebe organizacionih dijelova, te da je nakon provedenog postupka ugovorni organ donio odluku o poništenju postupka iz razloga propisanih članom 12. stav 1. tačka c) Zakona o javnim nabavkama - odnosno zbog neusvajanja plana investicija za 2012. godinu. Sud BiH je dalje naveo da je na navedenu odluku apelant izjavio prigovor, a zatim žalbu na odluku o prigovoru, te da je apelantova žalba rješenjem tuženog od 23. oktobra 2012. godine uvažena i poništeni akti ugovornog organa te predmet vraćen na ponovni postupak. Sud BiH je ukazao da su odredbom člana 52. stav 3. Zakona o javnim nabavkama propisane mjere koje može preduzeti Kancelarija za razmatranje žalbi, prije zaključenja ugovora o javnoj nabavci, ukoliko smatra da je radnjom ugovornog organa narušena bilo koja obaveza iz tog zakona. Sud BiH je ukazao da tako tuženi može: a). sačiniti izjavu u vezi sa pravnim pravilima ili principima koji se odnose na predmet žalbe; b). u cjelini ili djelimično poništiti bilo koji akt ili odluku ugovornog organa koji nije u skladu sa tim zakonom; c). izdati nalog ugovornom organu da otkloni svaku povredu i da nastavi postupak dodjele ugovora; d). izdati nalog za prekid postupka dodjele ugovora i e). donijeti odluku o naknadi štete žaliocu, koji je zbog učinjene povrede tog zakona, pretrpio gubitak ili štetu. Sud BiH je istakao da je tuženi koristeći se svojim ovlaštenjima iz citiranog člana donio rješenje od 23. oktobra 2012. godine kojim je uvažena žalba i poništeni akti ugovornog organa, te predmet vraćen na ponovni postupak. Sud BiH je dalje naveo da postupajući po navedenom rješenju ugovorni organ donio zaključak od 6. decembra 2012. godine da se predmetni postupak ne može okončati dodjelom ugovora iz razloga nedostataka finansijskih sredstava, te se po osnovu navedenog zaključka donosi i obavještenje od 13. decembra 2012. godine kojim je navedeno da se predmetni postupak otkazuje iz razloga nedostatka finansijskih sredstava, te se svi ponuđači obavještavaju o navedenom. Sud BiH je konstatovao da ponovno donesene akte ugovornog organa, navedeni zaključak i obavještenje, apelant nije osporavao već je povodom navedenog postupka podnio zahtjev za naknadu štete. Sud BiH je dalje naveo da je povodom navedenog postupka, a postupajući po presudi Suda BiH od 16. aprila 2015. godine tuženi razmatrao zahtjev za naknadu štete postavljen od strane apelanta, te da je pravilno osporenim rješenjem odbio kao neosnovan zahtjev za naknadu štete u iznosu do 10% ponuđene cijene. Sud BiH je ocijenio da je tuženi na pravilan način proveo postupak utvrđivanja osnova za štetu, pri tome cijeneći u cijelosti postavljeni zahtjev za naknadu štete od strane apelanta, te je dao za svoju odluku i valjane razloge. Naime, Sud BiH je pojasnio da je pravilno tuženi odlučio kada je u konkretnom postupku ispitivao prihvatljivost ponude apelanta, iz razloga što je prihvatljivost ponude jedna od preduslova za naknadu štete, odnosno preduslova dokazivanja da bi ponuđač bio izabran kao najpovoljniji. Sud BiH je zaključio da je iz stanja spisa predmeta očigledno da je tuženi pravilno utvrdio da bi u konkretnom postupku, i da nije otkazan, apelantova ponuda bila neprihvatljiva, jer ne ispunjava uslove postavljene tenderskom dokumentacijom, te da je neupitno da (i da nije bilo otkazivanja postupka) ugovor ne bi bio dodijeljen apelantu. Sud BiH je konstatovao da kod takvog stanja stvari, utvrđenje da je u konkretnom postupku žalba uvažena i poništeni akti ugovornog organa u skladu sa članom 52. stav 3. Zakona o javnim nabavkama može biti osnov za naknadu štete ali samo onim ponuđačima koji nesporno mogu dokazati da je postojala realna mogućnost da ponuđač dobije predmetni ugovor, a radnjama ugovornog organa mu je uskraćeno pravo na konkurenciju za dodjelu ugovora, na način suprotan izričitoj zakonskoj odredbi. Sud BiH je zaključio da je pravilno ocijenjeno od strane prvostepenog suda da je apelantov zahtjev za naknadu štete neosnovan, jer u konkretnom slučaju nije došlo do zaključenja ugovora o javnoj nabavci tj. predmetni postupak javne nabavke je poništen u cijelosti, što znači da apelant ima mogućnost da učestvuje kao ponuđač i u novom postupku sa novom ponudom. Osim toga, Sud BiH je naglasio da apelant ničim nije dokazao da sa svojom ponudom nije uspio zbog povrede pravila i principa Zakona o javnim nabavkama od strane ugovornog organa, odnosno da bi njegova ponuda bila prihvaćena i u situaciji da nije bilo povreda pravila i principa Zakona o javnim nabavkama. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h). apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)Dopustivost prima facie
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BIH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
b)Dopustivost ratione materiae
8. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda "imovina", u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da "legitimno očekivanje" mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je tuženi, a što je kao pravilno potvrdio Sud BiH, ukazao da apelant nije ispunjavao uslove postavljene tenderskom dokumentacijom, te da, čak i da nije bio otkazan postupak javne nabavke, ugovor ne bi bio dodijeljen apelantu. U vezi s tim, tuženi i Sud BiH, pozivajući se na odredbe člana 52. stav 3. Zakona o javnim nabavkama, su ukazali da pravo na naknadu štete, u situaciji kada je šteta pričinjenja povredom navedenog zakona, pripada samo onim ponuđačima koji nesporno mogu dokazati da je postojala realna mogućnost da dobiju predmetni ugovor, slijedom čega su odbili apelantov zahtjev za naknadu štete kao neosnovan. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije imao "imovinu", niti je mogao imati "legitimno očekivanje" da će uspjeti sa zahtjevom za naknadu štete tj. da će njegov zahtjev biti riješen u njegovu korist. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u ovom dijelu, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman