Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1343/17 (N. Đ.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1343/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1343/17, rješavajući apelaciju Nade Đurđević, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nada Đurđević protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 Rs 020748 16 Rs 2 od 17. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Đurđević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Advokatska kancelarija Radmile Plavšić iz Banjaluke, podnijela je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Rs 020748 16 Rs 2 od 17. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 s 020748 15 Rs 2 od 16. septembra 2016. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da se ponište kao nezakonita rješenja predsjednika Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 27. juna 2014. godine i 11. jula 2014. godine, slijedom čega rješenje predsjednika Osnovnog suda od 30. aprila 2014. godine ostaje na snazi, te da se obaveže tužena (Republika Srpska, Osnovni sud u Banjoj Luci) da apelantkinji na ime razlike između isplaćene plate i plate obračunate u skladu sa rješenjem od 30. aprila 2014. godine za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose.
2. U obrazloženju osporene konačne odluke je navedeno, između ostalog, da je nesporno utvrđeno da je apelantkinja u utuženom periodu kao zaposlenik Osnovnog suda radila na poslovima „referent izvršenja“, kao i da je rješenjem predsjednika tog suda od 30. aprila 2014. godine apelantkinji utvrđeno pravo na platu u drugoj platnoj grupi prema platnom koeficijentu 9 koja se isplaćuje od 2. maja 2014. godine. Dalje je navedeno da je rješenje od 30. aprila 2014. godine stavljeno van snage rješenjem od 27. juna 2014. godine i da je apelantkinji utvrđena treća platna grupa prema platnom koeficijentu 7. Takođe je navedeno da je nesporno da poslove referenta izvršenja u Osnovnom sudu obavljaju četiri zaposlenika (troje sa srednjom stručnom spremom i jedan sa višom stručnom spremom) i da su prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Osnovnom sudu za navedeno radno mjesto predviđeni alternativni uslovi u pogledu školske spreme (završena viša upravna škola, srednja upravna škola ili gimnazija). Isto tako je navedeno da su apelantkinja i ostale radnice sa srednjom stručnom spremom na radnom mjestu referent izvršenja svrstane u treću platnu grupu sa platnim koeficijentom 7, dok radnica sa višom stručnom spremom ostvaruje platu prema uslovima druge platne grupe i određenim koeficijentom 9. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da prema odredbama člana 11. b) i v) Zakona o platama zaposlenih u institucijama pravosuđa referenti zaposleni u sudovima Republike Srpske sa završenom višom školom ostvaruju platu prema koeficijentu 9, a referenti sa završenom srednjom školom platu ostvaruju prema koeficijentu 7. Osim toga, Okružni sud je naveo da je Pravilnikom Osnovnog suda o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta određeno da poslove referenta za izvršenje mogu obavljati kako lica sa završenom višom školom, tako i lica sa završenom srednjom školom u trajanju od četiri godine. Imajući u vidu da je apelantkinja u spornom periodu obavljala poslove referenta za izvršenje i da je završila srednju ekonomsku školu, Okružni sud je naveo da ja pravilan zaključak prvostepenog suda da je platni razred i koeficijent 7 za obračun plata apelantkinji utvrđen prema Zakonu o platama zaposlenih u institucijama pravosuđa Republike Srpske, pa je shodno tome pravilno odbijen i zahtjev za isplatu razlike plata između platnog koeficijenta 7 i platnog koeficijenta 9. Okružni sud je ukazao da pozivanje apelantkinje na odredbe člana 39. stav 3. Ustava Republike Srpske i člana 14. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i princip o pravu na jednaku zaradu za jednak rad koji je preuzet u odredbama člana 90. stav 2. Zakona o radu, ne mogu ishoditi drugačiji zaključak jer kategorija „isti rad“ podrazumijeva isti stepen stručne spreme, istu radnu sposobnost, odgovornost, fizički i intelektualni rad.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, te smatra da je povrijeđen član 7. tačka i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i član 23. stav 2 Opšte deklaracije o pravima čovjeka. Apelantkinja navodi hronologiju predmetnog postupka, te ukazuje da su svrstavanjem izvršilaca koji rade isti posao u različite platne grupe, sa različitim koeficijentima, ona i ostali zaposleni sa srednjom stručnom spremom stavljeni u neravnopravan položaj i diskriminisani u odnosu na zaposlene sa višom stručnom spremom koji obavljaju isti posao. Apelantkinja u suštini smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantkinjinim navodima kojima je ukazivala na "neravnopravan položaj i diskriminaciju", jasno obrazložio zbog čega takvi navodi ne utiču na drugačije odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman