Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-249/15 (Medžlis Islamske zajednice Mostar)

Odluka donesena 30. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pasivna legitimacija
  • Zastara
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-249/15

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 249/15, rješavajući apelaciju Medžlisa Islamske zajednice Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 30. novembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Medžlisa Islamske zajednice Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 002252 12 Rev od 23. oktobra 2014.

godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 62 0 Ps 002252 11 Pž od 23. februara 2012. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 62 0 Ps 002252 09 Ps od 30. juna 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Medžlis Islamske zajednice Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnio je 16. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 002252 12 Rev od 23. oktobra 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 002252 11 Pž od 23. februara 2012. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 62 0 Ps 002252 09 Ps od 30. juna 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda, te tuženih Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Trebinju, odnosno Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene), zatraženo je 8. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužene su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 15. do 29. maja 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 62 0 Ps 002252 09 Ps od 30. juna 2011. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv tuženih „radi naknade štete, vsp. 1.428,172,00 KM“, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužene obavežu da apelantu solidarno isplate iznos od 1.428,172,00 KM sa zateznom kamatom počev od 1. januara 1993. godine, pa sve do isplate, kao i da mu solidarno naknade troškove parničnog postupka. Istom presudom apelant je obavezan da prvotuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 22.500,00 KM, a drugotuženoj u iznosu od 8.802,05 KM.

6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je istakao da je apelant tužbom od 14. septembra 2005. godine pokrenuo postupak protiv tuženih radi naknade štete za uništene vjerske objekte u toku rata 1992. godine (džamije, mesdžide i druge objekte pripadnika Islamske zajednice i bošnjačkog naroda na području grada i općine Nevesinje, u daljnjem tekstu: predmetni vjerski objekti). Dalje, u tužbi je navedeno da su predmetni vjerski objekti (18 objekata) uništeni ili oštećeni planski, organizirano, od pripadnika Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vojska RS), koja je bila udružena sa bivšom JNA i paravojnim srpskim jedinicama, u akcijama etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva, paljenjem i miniranjem, a koji su isključivo služili u vjerske i kulturne svrhe, te koji su bili visoke historijske vrijednosti, čije uništavanje je bilo apsolutno nepotrebno i suprotno odredbi člana 53. Dopunskog protokola broj I uz Ženevsku konvenciju od 12. augusta 1949. godine.

7. Okružni privredni sud je naveo da je prvotužena istaknula prigovor nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja, a drugotužena prigovor zastare. Osnovni sud je na temelju brojnih izvedenih dokaza, posebno ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka i nalaz vještaka građevinske struke Milana Pikule, kome je sud poklonio vjeru kao objektivnom i sačinjenom u skladu sa pravilima struke, utvrdio da je za saniranje predmetnih objekata, tj. da bi se oni doveli u stanje prije rušenja, potreban iznos od 1.435,672,00 KM. Okružni privredni sud je odbio prigovor prvotužene o nedostatku pasivne legitimacije, ocjenjujući da njena pasivna legitimacija proizlazi iz presuda Međunarodnog suda za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine (u daljnjem tekstu: Haški tribunal) broj IT-00-39-40/1-S od 27. februara 2003. godine i broj IT-00-39-T, kojim su Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik proglašeni krivim i osuđeni na zatvorske kazne, i optužnice broj IT-95-5/18-PT podignute protiv Radovana Karadžića, čije je suđenje u toku. U svim navedenim predmetima navedena lica su osuđena ili se terete kao najviši funkcioneri civilne i vojne vlasti RS iz tog ratnog perioda, kao i za djelovanje putem tih organa od najviših do najnižih nivoa vlasti a koje je određeno kao krivično djelo. Okružni privredni sud je odbio prigovor prvotužene da apelant nije dokazao da je vlasnik predmetnih vjerskih objekata, ocjenjujući da su oni postojali više od 500 godina, kada nije postojala potreba da budu uknjiženi u zemljišne knjige, dok su noviji vjerski objekti, uglavnom, sagrađeni na zemljištu pripadnika bošnjačkog naroda.

8. Okružni privredni sud je, dalje, utvrdio da drugotužena „nije ni aktivno ni pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari“, jer apelant nije dokazao postojanje pasivne legitimacije na strani drugotužene, koja je prava nad vojskama oba entiteta preuzela usvajanjem Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine, koji je stupio na pravnu snagu 28. decembra 2005. godine, a koji se primjenjuje od 1. januara 2006. godine. Dalje je utvrđeno da je šteta na predmetnim vjerskim objektima nastala 1992. godine, te da je osnovan prigovor tuženih zastare potraživanja prema odredbi člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i da je apelant mogao potraživati štetu samo u rokovima propisanim citiranom odredbom zakona. Pošto su neposredna ratna opasnost i ratno stanje na teritoriji RS ukinuti 19. juna 1996. godine, Okružni privredni sud je utvrdio da je apelant u daljnjem roku od tri godine mogao podnijeti tužbu nadležnom sudu, a tužba u predmetnoj pravnoj stvari je podnesena 14. septembra 2005. godine na temelju čega je zaključio da tužba nije podnesena u zakonskom roku. Okružni privredni sud je, također, zaključio da nema mjesta za primjenu odredaba člana 377. ZOO, jer ne postoji krivična presuda kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela, niti odgovornosti određenih lica za ta djela, odnosno rušenje predmetnih vjerskih objekata, na ime čega se traži naknada štete, koje bi obavezivale sud. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je primjenom člana 376. ZOO odbio apelantov zahtjev kao neosnovan. Također, pošto apelant nije uspio sa tužbenim zahtjevom, u smislu člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), obavezan je da tuženim naknadi troškove parničnog postupka a shodno poduzetim radnjama preciznije navedenim u obrazloženju presude, te „Tarifom br. 2. i 12. Advokatske tarife RS, a s obzirom na to da je ovaj obračun troškova izvršen u skladu sa Advokatskom tarifom RS“ („Službeni glasnik RS“ broj 68/05). .

9. Presudom Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 002252 11 Pž od 23. februara 2012. godine apelantova žalba je odbijena i Presuda Okružnog privrednog suda od 30. juna 2011. godine potvrđena.

10. Viši privredni sud je ukazao da je apelant u žalbi naveo da obrazloženje osporene presude ne sadrži sve elemente kako je to propisano odredbom člana 191. stav 4. ZPP, da je drugotužena pasivno legitimirana, da je trebalo primijeniti odredbu člana 377. ZOO i da je nesporno da su snage bosanskih Srba izvršile rušenje predmetnih vjerskih objekata na području općine Nevesinje u jednom naletu, te da je za dio tih objekata nalogodavcima izrečena krivična osuda. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da je odredbom člana 376. ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, dok je članom 377. ZOO propisano da, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Navedeno je da je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu 14. septembra 2005. godine kojom potražuje naknadu štete pričinjene na vjerskim objektima 1992. godine na području općine Nevesinje. Pošto su neposredna ratna opasnost i ratno stanje na teritoriji RS ukinuti 19. juna 1996. godine, Viši privredni sud smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da je apelant u daljnjem roku od tri godine, tj. do 19. juna 1999. godine, mogao podnijeti tužbu sudu, pa pošto je tužba podnesena 14. septembra 2005. godine, smatra da je pravilnom primjenom materijalnog prava, odredbe člana 376. stav 1. ZOO, nastupila zastarjelost potraživanja, te da je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu. Također, smatra da je prvostepeni sud pravilno odlučio da drugotužena nije pasivno legitimirana, pozivajući se na odredbu člana 72. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine, što prihvata i ovaj sud, zbog toga što se potraživanje odnosi na štetu koja je pričinjena na vjerskim objektima 1992. godine, a navedenom odredbom zakona koji je stupio na snagu 28. decembra 2005. godine propisano je da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine, što potvrđuje zaključak prvostepenog suda da drugotužena nije pasivno legitimirana. Također, u odnosu na drugotuženu, smatra da je nastupila zastarjelost potraživanja, a koji prigovor je drugotužena isticala tokom postupka, iz čega slijedi da je prvostepeni sud u svakom slučaju pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu. U odnosu na apelantove navode kojim osporava presudu prvostepenog suda, jer smatra da obrazloženje te presude ne sadrži sve elemente propisane članom 191. stav 4. ZOO, Viši privredni sud je odbio kao neosnovane. U vezi s tim je istaknuto da obrazloženje prvostepene presude sadrži navode stranaka o činjenicama na kojima zasnivaju svoj zahtjev, ocjenu svih izvedenih dokaza, kao i materijalnopravne propise koje je primijenio prilikom donošenja presude, da je dao detaljno i jasno obrazloženje kojim dokazima je poklonio vjeru i iz kojih razloga, da je pravilnom primjenom odredaba člana 376. stav 1. ZOO utvrdio da je nastupila zastarjelost potraživanja u odnosu na prvotuženu i da drugotužena nije pasivno legitimirana, pa smatra da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. Također, smatra neosnovanim žalbene navode da je u okolnostima konkretnog slučaja taj sud bio dužan primijeniti odredbu člana 377. ZOO, jer ne postoji pravosnažna sudska presuda kojom su osuđena pojedinačna lica koja su počinila rušenje predmetnih vjerskih objekata, za što smatra da je prvostepeni sud jasno i detaljno obrazložio, a koje obrazloženje prihvata i ovaj sud. Dalje je navedeno da Viši privredni sud smatra pravilnom odluku prvostepenog suda u pogledu dosuđenih troškova postupka, jer je prvostepeni sud, shodno vrijednosti spora, primjenom odredbe člana 386. ZPP, Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad advokata, s obzirom na uspjeh tuženih, pravilno postupio kada je apelanta obavezao da tuženim nadoknadi troškove postupka. Prema tome, ovaj sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 002252 12 Rev od 23. oktobra 2014. godine apelantova revizija je odbijena kao neosnovana.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili apelantov tužbeni zahtjev kad su ocijenili osnovanim prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja prema odredbi člana 376. ZOO, jer je „eventualna šteta“ nastala 1992. godine, rokovi zastarjelosti su počeli teći od 19. juna 1996. godine, kad je ukinuto ratno stanje, „a slijedom toga su do podnošenja tužbe u ovoj parnici 14.9.2005. godine protekli i subjektivni i objektivni rok iz citirane zakonske odredbe za potraživanje štete sudskim putem“. Vrhovni sud je, zatim, citirao sadržaj člana 376. st. 1. i 2. i člana 360. stav 1. ZOO, te istakao da šteta „čija naknada se traži u ovom postupku nastala je 1992. godine, pa i pod uvjetom da su za nju, po nekom od zakonom priznatih osnova, odgovorne tužene, kako je do podnošenja tužbe sudu 14.9.2005. godine proteklo trinaest godina (odnosno devet godina od prestanka rata i ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti) prošao je rok u kojem je [apelant] mogao zahtijevati naknadu štete putem suda (član 360. stav 2. ZOO)“.

13. Vrhovni sud je, zatim, istakao da je apelant osporavao drugostepenu presudu, tvrdeći da se na sporni odnos nisu mogle primijeniti navedene odredbe ZOO, jer se „radi o pravu na naknadu štete nastale izvršenjem krivičnih djela ratnog zločina za koje su presudama Međunarodnog krivičnog suda u Hagu osuđeni Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik, kao 'nalogodavci' vojnim i policijskim snagama Republike Srpske, koje su, prema navodima revidenta, oštetili sporne kulturne i vjerske objekte [apelanta] za koja krivična djela ne može nastupiti zastarjelost krivičnog gonjenja, te da se slijedom toga prigovor zastarjelosti potraživanja predmetne štete trebalo da ocjenjuje saglasno odredbi člana 377. ZOO“. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim ove apelantove revizione navode. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je članom 377. ZOO propisano da, kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti , zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Ukazano je da je, saglasno sadržaju navedene odredbe, suprotno apelantovim tvrdnjama, primjena citirane odredbe zakona bila osnovana samo u slučaju da je zahtjev za naknadu štete upravljen prema izvršiocu krivičnog djela i da je to lice pravosnažnom presudom proglašeno krivim za krivično djelo koje je u uzročnoj vezi sa nastalom štetom. Naime, Vrhovni sud je istakao da se ova zakonska odredba „može primijeniti prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO“. Istaknuto je da iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredbe člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učiniocu krivičnog djela, koji za štetu odgovara po principu subjektivne odgovornosti, a ne prema trećem licu koje za štetu odgovara umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela, tj. po principu pretpostavljene odgovornosti. Ukazano je da je takav stav zauzeo i Ustavni sud u odlukama br. AP 4128/10 i AP 4264/11, te je istaknuto da Ustav Bosne i Hercegovine, Ustav Republike Srpske, a ni Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ne isključuju primjenu zakonskih odredaba koje propisuju rokove i uvjete za zaštitu prava na naknadu štete, te je zaključeno da je apelant svojim pasivnim držanjem kroz zakonom propisan vremenski period izgubio mogućnost da sudskim putem ishodi naknadu štete i pod uvjetom da su tužene odgovorne za njen nastanak. Slijedeći navedeno, Vrhovni sud smatra neosnovanim apelantove revizione navode kojim osporava presudu drugostepenog suda zbog pogrešne primjene člana 377. ZOO. Vrhovni sud, također, smatra da je drugostepena presuda u odnosu na drugotuženu donesena na temelju pravilne primjene materijalnog prava, koji se odnosi na zastarjelost potraživanja naknade štete, te da su bez utjecaja na njenu pravilnost revizioni prigovori koji se odnose na njenu pasivnu legitimaciju. Stoga je Vrhovni sud primjenom člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 376. stav 1. ZOO o zastari predmetnog potraživanja, ocjenjujući da je u okolnostima konkretnog predmeta primjenjiva odredba člana 377. ZOO, te opširno elaborira način primjene navedene odredbe. Smatra da se citirana odredba odnosi kako na štetnika, tako i na lice koje za njega odgovara s obzirom na to da su oni označeni kao „odgovorna lica“, a nikako, kako je to osporenim presudama navedeno, na „osuđena lica i izvršioca krivičnog djela“. U vezi s tim, ukazuje da u konkretnom predmetu postoji osuđujuća presuda protiv dva bivša člana Predsjedništva RS. Apelant, dakle, smatra da leksičko, zakonsko, sudsko i svako drugo tumačenje pojma „odgovornog lica“ predviđa kako neposrednog štetnika, tako i pravno ili fizičko lice koje za njega odgovara, pa svako drugo tumačenje smatra da vodi diskriminaciji usmjerenoj na onemogućavanje apelanta da ostvari svoja prava zagarantirana zakonom. Apelant, također, osporava troškove postupka dosuđene tuženim koje su zastupala pravobranilaštva, ističući da redovni sudovi nisu pravili distinkciju između advokata i pravobranioca.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u svemu ostaje pri datom obrazloženju u osporenoj presudi i da nisu povrijeđena apelantova prava zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.

16. Viši privredni sud smatra apelantove navode neosnovanim, ukazujući da je ovaj sud u predmetnom postupku postupao u skladu sa relevantnim odredbama zakona.

17. Okružni privredni sud je naveo da nije počinio niti jednu povredu koju apelant navodi u apelaciji.

18. Drugotužena smatra apelantove navode neosnovanim. Ističe da u konkretnom predmetu ne postoji uzročno-posljedična veza između nastale štete i poslova organa drugotužene i njenih institucija i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Prvotužena, također, smatra apelantove navode neosnovanim, ukazujući da su sudovi osporenim odlukama pravilno primijenili materijalno pravo i odbili apelantov zahtjev. Također, smatra neosnovanim apelantove navode da su u konkretnom predmetu sudovi bili dužni primijeniti odredbu člana 377. ZOO i, s tim u vezi, poziva se na odluke Ustavnog suda BiH broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine i broj AP 4264/11 od 13. oktobra 2014. godine. Također, smatra neosnovanim apelantove navode da Pravobranilaštvo kao zakonski zastupnik prvotužene nema pravo na advokatsku nagradu. U vezi s tim, ukazuje na odredbu člana 395. ZPP kojom je propisano da se odredbe o troškovima postupka primjenjuju i na stranke koje zastupaju Pravobranilaštvo i Centar za pružanje besplatne pravne pomoći, te da troškovi postupka iz stava 1. ovog člana obuhvataju troškove u skladu sa Tarifom o naknadama i nagradama za rad advokata u RS. V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade štete

1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Član 377.

Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 395.

Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupku obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 002252 12 Rev od 23. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda apelantu je dostavljena 17. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 16. januara 2015. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenim odlukama odlučivalo o naknadi štete, pa proizlazi da se predmetni postupak ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava a stoga i garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

31. U vezi sa spornim pitanjem koje se postavlja predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da u citiranoj odluci u kojoj je tužena, također, bila Republika Srpska, te Općina Foča nije ustanovio proizvoljnost u primjeni materijalnog prava redovnih sudova kada su, shodno odredbi člana 376. st. 1. i 2. ZOO, odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su, između ostalog, tražili naknadu nematerijalne štete zbog ubistva njihovog bliskog srodnika tokom rata, te naknadu materijalne štete na ime uništene imovine, „budući da je protekao i subjektivni i objektivni rok zastare potraživanja naknade nematerijalne i materijalne štete“ (tačka 37 ). Ustavni sud podsjeća da u vezi s primjenom člana 377. ZOO Ustavni sud u citiranoj odluci nije našao proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je navedeni sud, u vezi s primjenom člana 377. ZOO, između ostalog, istakao „da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Stoga se na to treće lice može samo primijeniti odredba člana 376. ZOO“ (tačka 43). Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci prilikom odlučenja imao u vidu i praksu Evropskog suda prema čijem mišljenju postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojemu je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010. god.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom (tačka 40).

32. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučenja u citiranom predmetu imao u vidu i stav Evropskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, također, raspravljano o pitanju zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje. Naime, Evropski sud je u citiranoj odluci, raspravljajući o aplikaciji roditelja mladića koji je smrtno stradao u saobraćajnoj nesreći, u okolnostima kada je krivični postupak protiv optuženog obustavljen zbog zastare krivičnog gonjenja, naglasio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana

376. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (koji je identičan onom iz ZOO, uključujući i član 377. ZOO), što bi, prema stavu Evropskog suda, građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. U citiranoj odluci Evropski sud je naglasio da time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku podnosioci su se, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Prema tome, Evropski sud je istakao da se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi, ili način na koji su primijenjeni u ovom predmetu, povrijedili samu bit prava podnosilaca na pristup sudu.

33. Konačno, Ustavni sud, također, podsjeća da se u citiranoj odluci (op.cit., AP 4128/10, tačka 45) osvrnuo i na Odluku broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine na koju su se pozvali apelanti i u predmetnom slučaju. Naime, Ustavni sud je u vezi s tim naglasio da odlučuje u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta, te da je, razmatrajući okolnosti konkretnog slučaja, utvrdio da nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama citirane odluke.

34. Ustavni sud je, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja u citiranom predmetu, zaključio da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da u odnosu na apelanta nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje.

35. Dovodeći navedene principe u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da je apelant tužbu podnio izvan rokova propisanih zakonom iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Naime, redovni sudovi su uzeli u obzir da se štetni događaj desio u toku 1992. godine, te da su rokovi zastarjelosti potraživanja štete počeli da teku 19. juna 1996. godine, kada su ukinuti ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, a da je apelant tužbu podnio 14. septembra 2005. godine, protekom i subjektivnih i objektivnih rokova iz citirane odredbe ZOO za potraživanje štete sudskim putem.

36. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance razmotrili apelantove navode vezane za primjenu odredaba člana 377. ZOO, jer „postoji osuđujuća presuda protiv dva bivša člana Predsjedništva RS, Biljane Plavšić i Momčila Krajišnika, kao 'nalogodavaca' vojnim i policijskim snagama Republike Srpske, koje su oštetile sporne kulturne i vjerske objekte“, i u vezi s tim dali eksplicitne razloge zašto u konkretnom predmetu nije primjenjiva citirana odredba ZOO. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno i argumentirano obrazložili da je navedena odredba zakona primjenjiva samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, što u okolnostima konkretnog predmeta nije slučaj, jer, kako je navedeno u obrazloženju osporenih odluka, ne postoji krivična presuda kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela, niti odgovornost određenih lica za ta djela, odnosno rušenje predmetnih vjerskih objekata, zbog čega su apelantove navode odbili kao neosnovane. Prema tome, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih presuda ne nalazi proizvoljnost u primjeni citirane odredbe ZOO. Iz navedenog slijedi da obrazloženje osporenih odluka korespondira stavovima Ustavnog suda iznesenim u citiranim predmetima, a navedene stavove Ustavni sud dosljedno slijedi i u novijoj praksi koja se tiče istog pravnog pitanja, tj. primjene rokova zastarjelosti iz člana 377. ZOO (vidi, između ostalih, Odluku broj AP 4538/14 od 22. marta 2017. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba).

37. Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, odredbe člana

395. ZPP, shodno kojoj su tuženim dosuđeni troškovi parničnog postupka, jer je navedenom odredbom propisano da „odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu“.

38. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i noviju praksu Ustavnog suda i Evropskog suda usvojenu u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima u vezi s primjenom rokova zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud zaključuje da su osporene presude donesene u skladu sa standardima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da u okviru predmetnog parničnog postupka apelantu primjenom rokova iz člana 376. ZOO nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u situaciji u kojoj su redovni sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete, zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbu člana 377. ZOO, koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, predsjednik Mirsad Ćeman i sutkinja Seada Palavrić su dali izjave o neslaganju sa odlukom većine.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-249/15 (Medžlis Islamske zajednice Mostar) | Sudska praksa | Aktio