Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1062/17 (A.R.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1062/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1062/17, rješavajući apelaciju A. R., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. R.
protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 006007 16 Gž 2 od 13. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Eldin Bašić, advokat iz Maglaja, podnio je 21. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 006007 16 Gž 2 od 13. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi solidarno isplate na ime naknade materijalne štete određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka, na način kako je to precizirano u izreci prvostepene presude.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora tužbeni zahtjev apelanta (tužitelja) da mu tuženi isplate materijalnu štetu u iznosu od 3.185,73 KM. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, a kako to nalaže odredba člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ocijenio sve izvedene dokaze, te potupno i pravilno utvrdio činjenice od odlučnog značaja i koje su relevantne za primjenu materijalnog prava. Kantonalni sud je ukazao da apelant tvrdnje iz tužbe nije dokazao kako to nalažu odredbe čl. 7 i
123. ZPP-a. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je jedini pravno relevantan dokaz u konkretnom slučaju nastanka saobraćajne nezgode dokaz vještačenja po vještaku saobraćajne struke. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je vještak Imamović Adis je u svom Nalazu i mišljenju od 19. juna 2014. godine na okolnosti uzroka saobraćajne nezgode, te visini štete, dao mišljenje da: "Teoretski je moguće da se navedena saobraćajna nezgoda dogodila na način opisan u Službenoj zabilješci, ali zbog nedostatka dokumentacije, nepostojanja Skice lica mjesta, loše fotodokumentacije, nepostojanja tragova i činjenice da je vozilo pomjereno sa lica mjesta saobraćajne nezgode nije moguće izvršiti proračun brzine kretanja vozila koje je učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi, kao ni vremensko-prostornu analizu saobraćajne nezgode. Zbog svega navedenog nisam bio u mogućnosti izvršiti saobraćajno-tehničko vještačenje ove saobraćajne nezgode, jer nisam raspolagao dovoljnim brojem činjenica na osnovu kojih bi dao nalaz i mišljenje, koji bi bio zasnovan na principima nauke i struke, nego bi isti bio više u domenu pretpostavki u što se nisam htio upuštati". Kantonalni sud je naveo da, dakle, činjenice da je tužitelj napustio "lice mjesta" na kome se desila saobraćajna nezgoda, da je naknadno sačinjena službena zabilješka PS Maglaj i to po izjavi apelanta, bez sačinjavanja zapisnika o uviđaju (koji bi sadržavao sve potrebne elemente i mjerenja na licu mjesta), su činjenice na osnovu kojih vještak saobraćajne struke i nije mogao dati nalaz i mišljenje, niti apelant dokazati odgovornost tuženih za nastalu saobraćajnu nezgodu i posljedice koje su iz toga proizašle. Kantonalni sud je zaključio da je, kod takvog činjeničnog stanja, prvstepeni sud pravilno postupio kada je, pozivajući se na odredbe čl. 154. stav 1., 158. i 941. Zakona o obligacionim odnosima, te odredbe člana 20. Zakona o cestama Federacije Bosne i Hercegovine, odbio apelantov tužbeni zahtjev.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatraju da redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, jer svoje odluke temelje isključivo na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, odnosno nisu cijenili sve dokaze i na taj način povrijedili odredbe člana 8. ZPP-a.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman